Bivši šef izraelske tajne službe otkrio tajne Mossada

Bivši šef izraelskog Mossada (2011-2015), Tamir Pardo, razgovarao je na najistaknutijom izraelskom TV emisijom Uvda (video je dostupan samo preko izraelskih IP adresa), o njegovom tridesetogodišnjem radu za izraelsku obavještajnu službu. Nastavio je tradiciju koju je započeo njegov prethodnik, pokojni Meir Dagan , koji je također uradio intervju sa TV programom nakon što je napustio svoj posao. Zapravo, obojica su obavili intervjue iz istog razloga: premijer Benjamin Netanjahu ih je duboko razočarao.

Pošto se toliko izraelskih obavještajnih operacija vrši tajno i iza zavjese vojne cenzure, sprečavajući javnost od bilo kakvog nagađanja o onome što se radi u njihovo ime, takvi intervjui barem malo podižu veo misterije sa teme koja je inače tabu izraelskim medijima. Rezultat toga je da ovakvi intervjui privlače veliku publiku koja se hvata za svaku izgovorenu riječ.

Pardo nije razočarao. Imao je kombinaciju upadljive iskrenosti sa iskrivljenom poniznošću kako bi predstavio sliku iskusnog izraelskog špijuna, koji je ponižen od strane svog bivšeg šefa, premijera Benjamina Netanjahua i otjeran u neku vrstu prinudnog izgnanstva.

Mossad: "Veoma zabavan" jer je imao "dozvolu za kriminal"

Novinar časopisa Uvda, Ilana Dayan, je također pomiješala niz blažih pitanja isprepletenih upečatljivom iskrenošću i uspjela je da izvuče iznenađujuća priznanja od svog sagovornika. Kada je od njega zatražila da objasni svoju špijunsku karijeru, pomislila je da će sagovornik ponuditi klasičan moralni odgovor, pa je umjesto toga upitala da li na svoju karijeru gleda kao na službu za "kralja i zemlju". Pardo je ignorisao njen prijedlog, i umjesto toga je odgovorio da je posao špijuna najzabavniji posao koji neko može dobiti jer taj posao podrazumijeva "dozvolu da se baviš kriminalom".

Jedno je kada kritičari izraelskog obavještajnog aparata izraze takve stavove o ekscesima izraelske državne obavještajne službe, što i sam već dugo govorim; ali je sasvim drugo da neko ko je na najvišim nivoima tog aparatusa potvrdi neke od vaših najgorih strahova. Biti agent Mossada nudi licencu za kriminal u ime izraelske države. U izraelskom kontekstu to se čini potpuno prihvatljivim.   Ali za nas ostale (ili barem većinu), ovo je užasavajuće. I samo šef izraelskog Mossada (ili možda šef FSB-a) se može smijati takvoj izjavi, jer Pardo takvu izjavu očigledno smatra privlačnom i šaljivom.

U još jednom trenutku intervjua, Dayan nudi Pardu listu tajnih operacija protiv Irana za koje se smatra da ih je Mossad okrestrirao. Posmatrajući tu listu, njegova prva reakcija je bila: "Veoma lijepo." Dolazeći od bilo kojeg drugog šefa obavještajne agencije, ovo bi se smatralo gadnim odgovorom. Ali dolazeći od izraelskog profesionalnog ubice, odgovor je bio na mjestu.

Javni segment intervjua također sadrži i pitanja koja zadiru duboko u savjest sagovornika. Pa tako Dayan iskreno pita Parda kakav je osjećat znati da imaš moć života i smrti nad svojim žrtvama. Bivši špijun je odgovorio da je teret toga težak te da je uvijek morao oprezno donositi takve odluke.

Iranski fajl

Na pitanje o tome koji je problem uzeo lavovski dio pažnje njega kao šefa Mossada, on je odgovorio da je to bila činjenica da je bavljenje Iranom činilo 80% svih operacija Mossada. Za nas koji smo već dugo kritikovali opsesiju Izraela prema Iranu i sumnjali da je to bio ispušni ventil koji su iskoristili izraelski lideri da izbjegnu pitanja poput Palestine, priznanje Parda nam samo olakšava da shvatimo koliko je vremena Izrael potrošio na ovakva dvoglava čudovišta.

Pardo se zatim prisjeća sastanka sa njegovim tadašnjim šefom, Meirom Daganom, kada je preuzeo ulogu njegovog zamjenika. Dagan mu je predstavio program protiv Irana. Mjesec dana kasnije, zamjenik je predstavio tri opcije:

  1. "Osvajanje Irana" - ova opcija smatrana je "nerealna"
  2. Mijenjanje režima  - on koristi analogiju dlijeta i kristala, rekavši da će Mossad tražiti preciznu tačku slabosti unutar stakla koji bi dovela do potpunog urušavanja Irana pravilnim i preciznim udarcem.

Iako on ne spominje treću opciju, vjerovatno je to ona na koju je Mossad ustvari i potrošio najviše vremena, a to su atentati, sabotaže vojnih baza i cyber-napadi na nuklearne objekte.

Izraelska serija atentata nije uspjela da odvrati naučnike od učestvovanja u nuklearnom programu

Dayan postavlja pitanje bivšem šefu Mossada o izraelskoj seriji atentata protiv iranskih naučnika , što je dovelo do smrti pet veoma bitnih ličnosti za nuklearni program. Novinar po prvi put otkriva da je bilo petnaest imena na ciljnoj listi, što ukazuje na to da je živote moglo izgubiti još naučnika da nuklearni pregovori nisu otpočeli.

Mnogi novinari i analitičari koji su suosjećajni sa izraelskim interesima tvrde da su ubistva služila važnoj svrsi oštećujući sposobnost Irana da regrutira vrhunske talente za rad na svom nuklearnom programu. Po prvi puta, kada je upitan direktno da li je taj projekt uspio u svojoj namjeri ili ne, Pardo priznaje da nije. Teško je odgovorio „...i ne baš“.

Pardo također izričito priznaje da je cjelokupni program koji je napravljen da uništi iranski nuklearni program i njegov kapacitet za izgradnju nuklearnog oružja ustvari propao. U tom trenutku, Dayan prekida i pita ga: ako je vaš plan propao, zašto ste se suprotstavili planu premijera da napadne iranske nuklearne objekte? Zašto ne pokušati nešto agresivnije kada vaš skromniji plan propadne?

Mossadnik odgovara da je nemoguće spriječiti naciju od nuklearizacije, pogotovo ako ima volje da se to učini. Iran, kaže on, predstavlja ogromnu zemlju sa brojnim različitim vojnim i naučnim instalacijama koje su rasprostranjene. Ne možete uništiti nuklearni program jednim udarcem, bez obzira koliko taj udar bio jak. Ono što postaje jasno jeste da je Pardo realist, dok su oni koji drže moć ili fantazisti ili fanatici koji vjeruju da mogu postići apsolutnu pobjedu protiv protivnika Izraela.

Izraelske namjere u ratu protiv Irana

Dayan pita Parda kakve bi bile posljedice izraelskog napada na Iran. Gledajući direktno u njene oči, on kaže da bi to značilo rat. Zato se, kada je Netanjahu naložio izraelskim vojnim snagama da budu pri punoj ratnoj spremnosti koristivši kodiranu oznaku "P + 15" (petnaest dana do početka neprijateljstava), Pardo obratio glavnom pravnom savjetniku vlade i pitao da li premijer može proglasiti rat u takvom slučaju bez potpune debate u kabinetu. Kasnije se održala takva unutrašnja debata, a šef osoblja IDF-a se pridružio Pardu i Šin Betu, koji su se suprotstavili ratnoj opciji. Njihova mišljenja su dominirala tog dana i Izrael nije napao.

Naravno, lahko je ovakvim osobama dati zlatni vijenac nakon što je sve završeno. Teže je znati šta bi uradio da je situacija imala najgori mogući ishod. Ali on bar jasno tvrdi da bi odbio da izvrši ono što je smatrao nezakonitim ratom protiv Irana.

Kada se osvrnuo na taj period, vrhovni špijun Izraela kaže da je, kada je čuo P +, shvatio da postoje dva moguća značenja: prvo, da je Izrael bio na putu ka ratu; i drugo, da je proglašenje namjere da se ide u rat imalo stvarnu namjeru da signalizira odlučnost Izraela da dovede pitanje Irana do njegovog krajnjeg krvavog zaključka. Drugim riječima, vježba je prenijela hitnost Amerikancima i prisilila ih da u potpunosti uzmu u obzir interese Izraela dok pregovaraju o nuklearnom sporazumu.

Nema sumnje da je ovo veoma opasna situacija. Kada jedna strana u takvom sukobu usvoji vojni stav i počne se spremati za rat, druga strana je obavezna da učini isto. Kada situacije dođe do te tačke, najmanja varnica može započeti sukob koji nijedna strana možda ne želi. Ovako je započeo Prvi svjetski rat i niz drugih krvavih ratova. Ali to možda želi Bibi Netanjahu sa svojim bezobzirnim zanemarivanjem konvencionalnih ograničenja koje većina nacija usvaja da spriječe upravo takvu katastrofu. Na sreću za Izrael, takve iskre nije bilo, a rat je spriječen – barem u to vrijeme .

Međutim, imajući u vidu da izraelski lider sada ima istomišljenika u vidu američkog predsjednika Trumpa, ploča se mjenja po pitanju da li će Izrael napasti Iran sam, ili zajedno sa SAD-om i svojim novim sunnijskim saveznicima, uključujući i Saudijsku Arabiju.

Najvažnija lekcija iz intervjua Pardoa je da je Izraelova strategija spriječavanja Irana od nabavke nuklearnog oružja propala. Uprkos najboljim naporima Mossada, njegov bivši direktor javno priznaje da nisu uspjeli degradirati sposobnosti neprijatelja. To ostavlja još samo jednu mogućnost, i to onu koja je jedina do sada ustvari uspjela (dok je Trump nije napustio), a to je nuklearni sporazum (JCPOA). A upravo ta mogućnost je sada najviše ugrožena ponašanjem i Netanjahua i Trumpa.




Top