Kriminalni koncept ostvarenja plana Velikog Izraela

Koncept "Velikog Izraela", prema osnivaču cionizma Teodoru Herzlu, jeste Jevrejska država koja se proteže "od Egipta do Eufrata".

Rabbi Fischmannm, iz Jevrejske agencije za Palestinu, izjavio je Specijalnom odboru UN-a 9. jula 1947. godine da "se Obećana zemlja proteže od rijeke Egipta do Eufrata i obuhvata dijelove Sirije i Libana", napisao je Michel Chossudovsky.

Pa samim time Herzlova teza "od Nila do Eufrata" je napisana 1904. godine.

Citiran u istom članku je Mahdi Darius Nazemroaya koji je govorio o izraelskom Yinion planu kojeg je opisao kao " ... nastavak britanske politike na Bliskom istoku":

- (Plan Yinon) je izraelski strateški plan koji će osigurati izraelsku regionalnu superiornost. On insistira i predviđa da Izrael mora preoblikovati svoje geopolitičko okruženje kroz balkanizaciju susjednih Arapskih država u manje i slabije države. Izraelski stratezi smatraju Irak najvećim strateškim izazovom jedne arapske države. Zbog toga je Irak predstavljen kao centralni dio balkanizacije Bliskog Istoka i arapskog svijeta. U Iraku su, na osnovu koncepata Yinonovog plana, izraelski stratezi pozvali na podjelu Iraka na kurdsku i dvije arapske države, jednu za šiite, a drugu za sunite. Prvi korak ka uspostavljanju ovoga je bio rat između Iraka i Irana, o kojem raspravlja Yinonov plan – stoji u članku Nazemroaya.

U vrijeme kada je Yinon plan napisan, osmogodišnji iransko-irački rat je bio u drugoj godini - sa još šest predstojećih godina gubitaka, tragedije, tuge, hiljada udovica, siročadi, osakaćenih, na obje strane njihove zajedničke granice. Gubitak života je uspoređen sa onim iz Prvog svjetskog rata. Irak, naravno, u historijskoj grešci, je praktično vodio proxy rat za američki režim, koji je čak i onda bio opsjednut Islamom, i smatrali su da je u Iranu "pogrešna" vrsta Islama. Šta je vjera nacije koja je hiljade kilometara udaljena od SAD-a imala zajedničko s Capitol Hillom, ostaje misterija.

Dan poslije tog razarajućeg rata, SAD su postavile Irak na mjesto zemlje koja je bila najveća prijetnja Americi. Tada je to bila razorena i ratom poharana nacija od skoro sedamnaest miliona ljudi.

Zatim je došlo do spora sa Kuvajtom zbog navodne krađe nafte i destabilizacije dinara, u što je bio upleten i tadašnji američkim ambasador April Glaspie lično, koji je Sadamu Huseinu dao zeleno svjetlo za napad kada ovaj to zaželi. Zatim je uslijedio UN-ov embargo koji je paralizovao naciju, a potom i invazija 2003. godine koja je dokrajčila i okupirala – što je bila još jedna dogovorena spirala smrti – tragedija o kojoj se sada priča otvorena, a koja je bila planirana decenijama, potpuni krah Iraka.

"Misija ostvarena" i za SAD, koji je dugo planirao prekrajanje Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike - i za Izrael, koji je kroz svoje prijateljstvo sa iračkom kurdskom upravom uspio postati dobar partner sa autonomnim i nezavisnim iračkim Kurdistanom. San koji se obistinio, "od Nila do Eufrata", je posljednji korak 70 godina manipulacije i agresije u želji za dominacijom nad cijelim regionom.

Sve je to i vizija agresivnih konzervativaca, sanjara o uništavanju nacija, potpukovnika Ralph Petersa još od ranih devedesetih. Evo njegove verzije iz 2006. godine:

"Neće biti mira. U svakom trenutku do kraja naših žvota, biće nekoliko sukoba... širom planete. Nasilni konflikti će dominirati naslovima, ali će kulturne i ekonomske borbe postati stabilnije i na kraju odlučnije. (Američke oružane snage će održati) siguran svijet za našu ekonomiju i otvoriti svijet našem kulturnom prodoru. Za te ciljeve, mi ćemo morati ubijati".

"Ušli smo u doba stalnih sukoba."

Peters čini da neki od najistaknutijih osvajača u historiji izgledaju kao pacifisti. Njegov kartografski spomenik aroganciji: "Nova Mapa Bliskoistočnog Projekta", koji govori o geografskom restruktuiranju udaljenih mjesta o kojima ga nije pozvao da brine, je objavljen u "Armed Forces Journal" u junu 2006. godine.

Sigurno nije slučajnost da su 1. maja 2006. godine, Joe Biden, dugogodišnji član senatskog Odbora za međunarodne odnose SAD-a, i nekadašnji naravno potpredsjednik SAD-a, i Leslie Gelb, predsjednik Odbora, zajednički napisali i objavili, u New York Timesu, tekst koji podstiče raspad Iraka, djeleći zemlju etničkim linijama: "... dajući svakoj etno-religijskoj grupi - Kurdima, sunitsko arapskoj i šiitsko arapskoj..." vlastite etničke i političke getoe. Neznanje u vezi sa međuvjerskim brakovima, međusektaškim odnosima, , do 2003. godine i među-plemenskim i izmješanim susjedstvima i njihovim zajedničkim proslavama vjerskih i ostalih značajnih obilježja, doista potpaljuje maštu. Ovaj nepovezani članak je nazvan "Zajedništvo kroz autonomiju u Iraku". Pomislite na mješane brakove gdje muž živi u "sunnitskom" getu, a žena u "šiitskom" naprimjer?

"Kurdski, sunitski i šiitski regioni bi bili svako odgovorni za svoje domaće zakone, administraciju i unutrašnju sigurnost." Plan "pet tačaka" getoizacije, uništenja, zablude i zla američko-izraelskog plana igre za Irak, sa Velikom Britanijom kao i uvijek, označava ustvari budno sanjarenje o carskim danima kada su, pod Francuskom, iračke granice bile precrtavane po želji i to stotinama godina.

Pored šokantne arogancije i nezakonitosti plana, neznanje je apsolutno. Očigledno ne postoji nikakvo znanje u analima US State Departmenta, Odjela za Međunarodne odnose ili CIA-e oko iračkih vjerskih i etničkih manjina, koje su tu oduvijek zajedno živile: kršćani, Mandeji, Jezidi, Turkmeni, Jevreji, Zoroastrianci, Bahai, Kakai, Shabaki - i pored toga i oni koji sebe ne smatraju pripadnicima ijedne vjerske zajednice.

Do oktobra 2007. godine. Joe Biden je pokušao da kreira novu stvarnost na terenu kada je velika većina američkog senata glasala za svoju neobavezujuću rezoluciju da podijeli Irak na tri dijela ... Washington Post je tada izvjestio da je glasanje u odnosu "75-23" u Senatu označavalo "značajanu prekretnicu" u razdvajanju Iraka, pisao je Tom Engelhardt.

Engelhardt je naizgled jedini imao oko da to primijeti: "(tripartitivna) struktura je definisana u Ustavu Iraka, ali Biden je uložio dodatne lokalne i regionalne diplomatske napore kako bi ubrzao njeno ostvarivanje ".

Ustav, napisan pod budnim okom američkog Paula Bremera, je, naravno, potpuno nevažeći, jer je nezakonito prepravljati Ustav države koja je pod okupacijom.

"Samo su Kurdi, željni nezavisnosti, pozdravili plan."

Koji bi, razmišljao je Engelhardt, sa forenzičkom realnošću, bio rezultat kada bi Irak ili Iran naprimjer: "donijeli neobavezujuću rezoluciju za podjelu Sjedinjenih Država u poluautonomne bio-regije?"

Zaključuje da: "takva djela bi se, naravno, smatrala ne samo ljutitim i uvredljivim, već sasvim ludim". U Iraku, međutim: "u najboljem slučaju, to bi označavalo američko podržavanje nastavka etničkog čišćenja Iraka.“

Međutim, posvećenost američke administracije je jasna, Joe Biden, samoprozvani cionist, izjavio je na godišnjoj J Street konferenciji u septembru 2013. godine: "Kada ne bi bilo Izraela, morali bismo izmisliti jedan da bismo bili sigurni da su naši interesi očuvani. " Tu se govori o nafti, gasu i strateškim ciljevima.

Biden je uvjerio svoju publiku da je: "podrška Amerike Izraelu nesalomiva, i tu nema priče. Jednostavno nema priče. " On je više puta naglasio posvećenost koju je predsjednik Obama gajio prema Izraelu. Njegovoj dubokoj posvećenosti svjedoči sastanak sa tadašnjim premijerom Golda Meirom, i to u vrijeme kada je tek postao senator, a potom i silni sati provedeni sa premijerom Benjaminom Netanjahuom. 

Sigurno je slučajnost da se kasnija retorika za podjelu Iraka ubrzala. Izrael je imao "vojne, obavještajne i poslovne veze sa Kurdima još od 1960. godine" na koje gledaju kao na "zajedničku tampon zonu između Izraelaca i Arapa".

U junu je Netanyahu rekao istraživačkom centru INSS-a u Tel Avivu: "Trebali bi ... podržati kurdsku težnju za nezavisnošću", nakon što je istakao ono što je opisao kao kolaps Iraka i drugih regija Bliskog Istoka ... Irački unutrašnji poslovi, iako se ne tiču Izraela, su i izraelska briga očigledno (mimo njihove historijske težnje za ekspanzijom iako su tek pridošli gost u regionu). Jauci izraelskog bijesa kada se pomenu Palestinci kojima se oduzima zemlja, su očigledno u proteklih 60 godina dovoljno glasni da utišaju cijelu planetu.

Naravno, Kurdistan je sada položio pravo na Kirkuk, koji ima ogromne rezerve nafte. Plan za plinovod Sjeverni Irak-Haifa, je izraelska težnja iz vremena osnivanja te zemlje i zasigurno nije van Netanyahuovog uma. Nezavisni Kurdistan, koji je tu istu nezavisnost uživao unutar iračke države, je od 1992. godine – kada je izdao iračku državu time što je pozvao Izrael i CIA-u – prikrivao plan razdvajanja od Iraka.

Mračno je ironično da bilo da se radi o razbijanju njihovih zemalja ili getoizaciji onih Iračana i Palestinaca, to ustvari odražava plan Adolfa Eichmanna, arhitekte etničkog čišćenja, koji se nakon izbijanja Drugog svjetskog rata "pobrinuo da Jevreji budu koncentrisani u getoe u većim gradovima... " te je također osmislio plan za židovske „rezervate“.

Pored toga, bio je arhitekta prisilnog protjerivanja, jedne od optužbi koja je podignuta protiv njega nakon što su ga izraelski Mossad i Shin Bet uhapsili 1960. godine u Argentini. Suđeno mu je u Izraelu, te je proglašen krivim za ratne zločine i obješen je 1962. godine. Još ironičnije, njegovo pred-nacističko zanimanje bilo je trgovac naftom.

Da li Izrael i "međunarodna zajednica" zaista planiraju da kopiraju Eichmanna time što sprovode isto etničko čišćenje koje je i on? Zar nacije nikada ne gledaju u ogledalo historije?




Top