Ko se nalazi na listi američkih neprijatelja

Skoro dvije decenije, SAD vodi spisak "neprijateljskih zemalja" koje napada, slabi i ruši.

Ovaj imperijalni poduhvat rušenja "neprijateljskih zemalja" djelovao je na različitim nivoima intenziteta, u zavisnosti od dva razloga: nivoa prioriteta i stepena ranjivosti za operaciju "promjene režima".

Kriteriji za određivanje "neprijateljske zemlje" i njeno mjesto na listi prioritetnih ciljeva u američkoj potrazi za većom globalnom dominacijom, kao i njenu ranjivost na "uspješnu" promjenu režima biće u fokusu ovog eseja.

Zaključićemo diskutujući o realnim perspektivama budućih imperijalističkih opcija.

Prioritiziranje američkih protivnika

Imperijalni stratezi razmatraju vojne, ekonomske i političke kriterijume u identifikaciji prioritetnih protivnika.

Sljedeće zemlje kotiraju visoko na američkoj listi neprijatelja:

1) Rusija, zbog svoje vojne moći, je nuklearna protivteža američkoj globalnoj dominaciji. Ima ogromnu, dobro opremljenu vojsku sa prisustvom u Evropi, Aziji i na Bliskom Istoku. Njeni globalni izvori nafte i gasa štite je od američke ekonomske ucjene, a rastući geopolitički savezi ograničavaju američku ekspanziju.

2) Kina, zbog svoje globalne ekonomske moći i rastućeg obima svojih trgovinskih, investicionih i tehnoloških mreža. Sve veća odbrambeno vojna sposobnost Kine, naročito u pogledu zaštite svojih interesa u Južno-kineskom moru, služi da se suprotstavi dominaciji SAD-a u Aziji.

3) Sjeverna Koreja, zbog svoje nuklearne i balističke rakete, svoje žestoke nezavisne vanjske politike i svoje strateške geopolitičke lokacije, smatra se prijetnjom američkim vojnim bazama u Aziji i regionalnim saveznicima Washingtona.

4) Venecuela, zbog svojih naftnih resursa i socio-političkih odluka, osporava neoliberalni model koji je vezan za SAD u Latinskoj Americi.

5) Iran, zbog svojih naftnih resursa, političke nezavisnosti i geopolitičkih saveza na Bliskom Istoku, osporava dominaciju SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije u regionu i predstavlja nezavisnu alternativu.

6) Sirija, zbog svoje strateške pozicije na Bliskom istoku, njena sekularna nacionalistička vladajuća partija i njen savez sa Iranom, Palestinom, Irakom i Rusijom, predstavlja protivtežu američko-izraelskim planovima da balkanizuju Bliski Istok u ratujuće etno-plemenske države.

Američki protivnici na srednjem nivou:

1) Kuba, zbog svoje nezavisne vanjske politike i njenog alternativnog socio-ekonomskog sistema, suprotstavlja se neoliberalnim režimima na Karibima, centralnoj i južnoj Americi.

2) Liban zbog svoje strateške lokacije na Mediteranu i koalicione vlade koja dijeli moć sa političkom partijom Hezbollah, koja je sve više utjecajna među libanskim društvom zbog dokazane sposobnosti da odbrani libanski nacionalni suverenitet izbacujući izraelsku vojsku i pomažući da se poraze ISIL i Al-Qaida u Siriji.

3) Jemen, zbog svog nezavisnog, nacionalističkog pokreta pod vodstvom Houthija protiv vladavine lutkarske vlade koju je postavila Saudija, kao i njegovih odnosa sa Iranom.

Američki protivnici na niskom nivou:

1) Bolivija, zbog svoje nezavisne vanjske politike, podrške vladi Chavista u Venecueli i zagovaranja mješovite ekonomije; rudarsko bogatstvo i odbranu teritorijalnih zahtjeva domorodačkih naroda.

2) Nikaragva, zbog svoje nezavisne vanjske politike i kritike američke agresije prema Kubi i Venecueli.

Američka neprijateljstva protiv neprijatelja sa visokim prioritetom izražavaju se kroz ekonomske sankcije, vojnim okruženjem, provokacijama i intenzivnim propagandnim ratovima usmjerenih prema Sjevernoj Koreji, Rusiji, Venecueli, Iranu i Siriji.

Zbog moćnih veza Kine na globalnom tržištu, SAD su primjenile nekoliko sankcija. Međutim umjesto toga, SAD se oslanjaju na vojno okruženje, separatističke provokacije i intenzivnu neprijateljsku propagandu kada je u pitanju Kina.

Prioritetni protivnici, niska ranjivost i nerealna očekivanja

Sa izuzetkom Venecuele, ciljevi visokog prioriteta SAD-a imaju ograničene strateške ranjivosti. Venecuela je najugroženija zbog svoje velike zavisnosti od naftnih prihoda sa svojih glavnih rafinerija lociranih u SAD-u, i visokih nivoa zaduženosti, koji se ne izvršavaju. Osim toga, postoje i domaće opozicione grupe, koje djeluju kao američki klijenti i sve veća izolacija Caracasa u Latinskoj Americi zbog orkestriranog neprijateljstva od strane važnih američkih klijenata, Argentine, Brazila, Kolumbije i Meksika.

Iran je daleko manje ranjiv: to je snažna strateška regionalna vojna sila povezana sa susjednim zemljama i sličnim vjersko-nacionalističkim pokretima. Uprkos zavisnosti od izvoza nafte, Iran je razvio alternativna tržišta, poput Kine, bez američke ucjene i relativno je siguran od američkih ili EU iniciranih napada povjerilaca.

Sjeverna Koreja, uprkos štetnim ekonomskim sankcijama nametnutih njenom režimu i civilnom stanovništvu, ima " bombu" kao odvraćanje od američkog vojnog napada i nije pokazala nikakvu suzdržanost da se brani. Za razliku od Venecuele, ni Iran, ni Sjeverna Koreja se ne susreću sa značajnim unutrašnjim napadima od strane američki plaćene ili naoružane grupe.

Rusija ima pune vojne kapacitete - nuklearno oružje, ICBM i ogromnu, dobro obučenu oružanu silu - kako bi spriječili bilo kakvu direktnu američku vojnu prijetnju. Moskva je politički osjetljiva na propagandu podržanu od strane SAD-a, opozicione političke partije i nevladine organizacije koje finansira Zapad. Ruski oligarsi milijarderi, povezani sa Londonom i Wall Streetom, vrše pritisak na nezavisne ekonomske inicijative.

U ograničenom stepenu, američke sankcije su iskoristile raniju zavisnost Rusije od zapadnih tržišta, ali od uvođenja drakonskih sankcija od strane Obaminog režima, Moskva se efikasno suprotstavila ofanzivi Washingtona diverzifikacijom svojih tržišta u Aziji i jačanjem domaćeg tržišta oslanjanjem na vlastitu poljoprivredu, industriju i visoku tehnologiju.

Kina ima ekonomiju svjetske klase i na tom putu postaje svjetski ekonomski lider. Snažne prijetnje "sankcionisanju" Kine samo su Washington izložile slabosti, umjesto da prepadnu Peking. Kina se suprotstavila američkim vojnim provokacijama i prijetnjama proširujući svoju ekonomsku tržišnu moć, povećavajući svoje strateške vojne kapacitete i otklanjanjem zavisnosti od dolara.

Američki ciljevi visokog prioriteta nisu podložni frontalnom napadu: oni zadržavaju ili povećavaju svoje domaće kohezione i ekonomske mreže, a nadograđuju svoj vojni kapacitet namećući potpuno neprihvatljive troškove za SAD za direktan napad.

Kao rezultat toga, američki lideri su prisiljeni da se oslanjaju na postepene, periferne i proxy napade sa ograničenim rezultatima protiv svojih visoko-prioritetnih protivnika.

Washington će pooštriti sankcije protiv Sjeverne Koreje i Venecuele, sa nejasnim izgledima za uspjeh u Sjevernoj Koreji, a mogućoj Pirovoj pobjedi u slučaju Venecuele. Iran i Rusija mogu lahko riješiti rizik proxy ratova. Američki saveznici, poput Saudijske Arabije i Izraela, mogu zadirkivati, medijski blatiti i ljutiti Irance, ali njihovi strahovi da bi rat protiv Irana mogao vrlo brzo uništiti Rijad i Tel Aviv ih tjera da rade u tandemu kako bi izazvali korumpirani američki politički establišment da napadne Iran. Saudijci i Izraelci mogu da bombarduju i izgladnjuju populaciju Jemena i Gaze, koje nemaju nikakve mogućnosti da odgovore na napade, ali Teheran je druga stvar.

Političari i propagandisti u Washingtonu mogu nejasno govoriti o uplitanju Rusije u američke izbore, ali ne mogu da se suprotstave rastućem utjecaju Rusije na Bliskom Istoku i njenoj rastućoj trgovini sa Azijom, posebno sa Kinom.

Ukratko, na globalnom nivou, američki "prioritetni" ciljevi su nedostižni i neranjivi. Usred trenutnog međusobnog ludila u SAD-u, ne treba se previše nadati postojanju bilo kakvog racionalnog kreatora politike u Washingtonu koji bi mogao ponovo razmisliti o strateškim prioritetima i kalibrirati politiku zajedničkog rješenja kako bi se prilagodio globalnoj realnosti.

Srednji i niski prioriteti: Ranjivosti i očekivanja

Washington može da interveniše i možda nanese štetu srednje i nisko prioritetnim zemljama. Međutim, postoji nekoliko problema u slučaju da se odluči na puni frontalni napad.

Jemen, Kuba, Liban, Bolivija i Sirija nisu nacije sposobne da oblikuju globalne političke i ekonomske alijanse. Najviše što SAD mogu da ostvare u ovim ranjivim zemljama jesu destruktivne promjene režima sa masovnim ubijanjima, gubitkom infrastrukture i milionima očajnih izbjeglica...ali s velikim političkim troškovima, uz dugotrajnu nestabilnost i teške ekonomske gubitke.

Jemen

SAD mogu natjerati Saudijce da pobjede Jemen putem gladi. Ali kome to koristi? Saudijska Arabija je usred kraljevskog previranja i nema sposobnosti da projicira hegemoniju, uprkos stotinama milijardi dolara američkog (NATO) oružja, vježbi i baza. Kolonijalna okupacija je skup biznis, upitne ekonomske koristi, naročito u siromašnim i geografski izolovanim nacijama poput Jemena.

Kuba

Kuba ima moćnu visoko profesionalnu vojsku koju podržava milionska milicija. Oni su sposobni na dugotrajan otpor i mogu računati na međunarodnu podršku. Američka invazija na Kubu zahtjevala bi dugotrajnu zaokupljenost i velike gubitke. Decenije ekonomskih sankcija nisu urodile plodom i njihovo ponovno nametanje od strane Trumpa nije uticalo na ključne sektore turističkog rasta.

Trumpova "simbolička neprijateljstva" ne piju vode kod glavnih američkih agro-poslovnih grupacija, koje su vidjele Kubu kao interesantno tržište. Više od polovine takozvanih "prekomorskih Kubanaca" sada se suprotstavlja direktnoj američkoj intervenciji.

NVO koje finansiraju SAD mogu pružiti neke marginalne propagandne tačke, ali ne mogu da odvrate popularnu podršku kubanskoj mješovitoj "socijalizovanoj" ekonomiji, njenom odličnom javnom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti i njenoj nezavisnoj vanjskoj politici.

Liban

Zajednička američka i saudijska ekonomska blokada i izraelske bombe mogu destabilizirati Liban. Međutim, dugotrajna izraelska invazija u punoj mjeri će koštati jevrejske živote i podstaknuti unutrašnje nemire. Hezbollah ima projektile za borbu protiv izraelskih bombi. Saudijska ekonomska blokada će radikalizirati libanske nacionaliste, posebno među šiitskim i kršćanskim stanovništvom. Američka "invazija" Libije, gdje Amerika nije izgubila ni jednog vojnika, pokazuje da destruktivne invazije rezultiraju dugotrajnim haosom na cijelom kontinentu.

Američki-izraelsko-saudijski rat potpuno bi uništio Liban, ali bi destabilizirao region i pogoršao sukobe u susjednim zemljama - Siriji, Iranu i možda Iraku. Evropa će biti preplavljena milionima još više očajnih izbeglica.

Sirija

Američko-saudijski proksi rat u Siriji pretrpio je ozbiljne poraze i gubitak političke moći. Rusija je stekla utjecaj, baze i saveznike. Sirija je zadržala suverenitet i stekla iskusnu državnu vojsku prekaljenu borbama. Washington može sankcionirati Siriju, zgrabiti neke baze u nekoliko lažnih "kurdskih enklava", ali ne može napredovati mimo zastoja i naširoko će biti smatran okupatorom.

Sirija je ranjiva i nastavlja da bude cilj srednjeg dometa na listi neprijatelja SAD-a, ali ova zemlja nudi ograničeno širenje moći SAD-a, izvan nekih ograničenih veza sa nestabilnom kurdskom enklavom, osjetljivom na međusobni rat, čime SAD rizikuje tursku osvetu.

Bolivija i Nikaragva

Bolivija i Nikaragva su manje iritantni neprijatelji SAD-a. Američki kreatori regionalne politike priznaju da ni jedna od ovih zemalja nema globalnu niti čak regionalnu moć. Štaviše, oba režima odbacila su radikalne politike u praksi i odlučile se na suživot sa moćnim i utjecajnim lokalnim oligarsima i međunarodnim korporacijama vezanim za SAD.

Eventualne vanjskopolitičke kritike ovih zemalja, koje su uglavnom korištene za domaće potrebe i domaću publiku, su neutralisane činjenicom da SAD kontrolira Južnu i Centralnu Ameriku zajedno sa ostalim neoliberalnim režimima u regiji. SAD neće ugroziti svoju poziciju bavljenjem sa ove dvije zemlje čime bi mogao uzrokovati jačanje nacionalističkih i socijalističkih masovnih pokreta u La Pazu ili Managui.

Zaključak

Kratko ispitivanje liste "neprijatelja" Washingtona otkriva da su šanse za uspjeh ograničene čak i među najranjivim ciljevima. Očigledno, u ovoj promjenjivoj svjetskoj konfiguraciji moći, američki novac i tržišta neće promijeniti mnogo toga.

Američki saveznici, poput Saudijske Arabije, troše ogromne količine novca napadajući devastiranu naciju, time uništavajući tržišta, a gubeći rat. Moćni protivnici, poput Kine, Rusije i Irana, nisu ugroženi i Pentagonu nude malo izgleda za vojno osvajanje u doglednoj budućnosti.

Sankcije ili ekonomski ratovi nisu uspjeli da unište protivnike u Sjevernoj Koreji, Rusiji, Kubi i Iranu. "Spisak neprijatelja" koštao je Ameriku prestiža, novca i velikog dijela tržišta. Rusija sada prevazilazi SAD u proizvodnji i izvozu pšenice. Prošli su dani kada je američki poljoprivredni izvoz dominirao svjetskom trgovinom, uključujući trgovinu sa Moskvom.

Spisak neprijatelja je lako sastaviti, ali efikasne politike se teško primjenjuju protiv rivala sa dinamičnom ekonomijom i moćnom vojnom spremnošću.

SAD bi povratio dio kredibiliteta kada bi funkcionirao u kontekstu globalne realnosti i nastavio sa politikom koja svima omogućava pobjedu umjesto da konstantno bude gubitnik.

Racionalni lideri mogli bi da pregovaraju o recipročnim trgovinskim sporazumima sa Kinom, gdje bi razvili visokotehnološke, finansijske i agrokomercijalne veze sa proizvođačima. Racionalni lideri mogli bi razviti zajedničke ekonomske i mirovne sporazume na Bliskom Istoku, priznavajući stvarnost rusko-iransko-libanskog Hezbollaha i sirijskog saveza.

Kako stvari stoje, lista "neprijatelja" Washingtona će biti nastavljena i i stalno se nameće od strane iracionalnih lidera, pro-izraelskih manijaka i rusofoba u Demokratskoj stranci - bez priznanja trenutnih realnosti.




Top