Ne, Izrael nije demokratija

Izrael nije jedina demokratija na Bliskom istoku. Ustvari, to uopšte nije demokratija.

U očima mnogih Izraelaca i njihovih pristalica širom svijeta - čak i onih koji bi mogli kritikovati neke od njegovih politika - Izrael je, na kraju krajeva, benigna demokratska država, koja traži mir sa svojim susjedima i garantuje ravnopravnost svim svojim građanima .

Oni koji kritikuju Izrael, pretpostavljaju da ako je nešto pošlo krivim putem u ovoj demokratiji, onda je to bilo zbog rata 1967. godine. Po tom mišljenju, rat je korumpirao iskreno i vrijedno društvo nudeći lagan pristup novcu na okupiranim teritorijama, dozvoljavajući mesijanskim grupama da se miješaju u izraelsku politiku, a prije svega, pretvarajući Izrael u okupirajući i represivni entitet u novim teritorijama.

Mit da je demokratski Izrael naletio na nevolje 1967. godine, ali da je i dalje ostao demokratsko društvo, propagiraju čak i neki značajni palestinski i pro-palestinski naučnici – ali taj mit nema historijsku osnovu.

Izrael prije 1967. nije bio demokratija

Prije 1967. Izrael definitivno nije mogao biti smatran kao demokratija. Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, država je podvrgla jednu petinu svojih građana vojnoj vladavini na osnovu drakonskih pravila kojima je Palestincima uskraćeno osnovno ljudsko i građansko pravo.

Lokalni vojni guverneri bili su apsolutni vladari života ovih građana: mogli su im izraditi posebne zakone, uništiti njihove kuće i imetke, i poslati ih u zatvor kad god su htjeli. Tek krajem pedesetih godina došlo je do snažnog jevrejskog protivljenja ovim zloupotrebama, što je na kraju smanjilo pritisak na palestinske građane.

Za Palestince koji su živjeli u predratnom Izraelu i onima koji su živjeli u Zapadnoj Obali i Gazi poslije 1967. godine, ovaj režim omogućio je čak i najniže rangiranom vojniku IDF-a da uništava njihove živote. Bili su bespomoćni u slučaju da vojnik, ili njegova jedinica ili komandant, odluče da unište njihove domove, da ih satima drže na kontrolnom punktu, ili da ih zatvaraju bez suđenja. Oni nisu mogli ništa učiniti.

U svakom trenutku od 1948. godine do danas, postojala je barem grupa Palestinaca podvrgnuta takvom iskustvu.

Prva grupa koja je trpila pod takvim teretom bila je palestinska manjina unutar Izraela. Počelo je u prve dvije godine državnosti kada su Palestince gurali u geta, kao što je slučaj sa palestinskom zajednicom Haife, koja je živjela na planini Carmel, ili zajednicama koje su prognane iz gradova u kojima su živjele decenijama, kao što je Safad. U slučaju Isduda, cijela populacija je protjerana u pojas Gaze.

Na selima je situacija bila još gora. Različiti pokreti Kibbutza željeli su palestinska sela na plodnom zemljištu. To uključuje i socijalistički Kibbutzim, Hashomer Ha-Zair, koji je navodno bio posvećen očuvanju binacionalne solidarnosti.

Dugo nakon što su sukobi 1948. prestali, seljaci u Gabsiyyeh, Iqrit, Birim, Qaidta, Zaytun i mnogim drugim mjestima su prevareni da napuste svoje domove na period od dvije sedmice, i to uz obećanje vojske da im je zemljište potrebno za trening, samo da bi po povratku vidjeli da im je selo ili sravnjeno sa zemljom ili dato nekom drugom.

Takvo stanje vojnog terora ilustruje masakr Kafr Qasim iz oktobra 1956. godine, kada je, uoči operacije Sinaj, izraelska vojska ubila 49 Palestinaca. Vlasti su navele da su se vraćali kući sa posla kasno navečer kada je u selu uveden policijski sat. Međutim ovo nije pravi ralozg.

Kasniji dokazi pokazuju da je Izrael ozbiljno razmatrao protjerivanje Palestinaca iz cijelog područja pod nazivom Wadi Ara i “Trougao“ u kojem se selo nalazilo. Ova dva područja – prvo, dolina koja povezuje Afulu na istoku i Hadera na mediteranskoj obali; drugo koje proširuje istočno zaleđe Jeruzalema – pripojena su Izraelu pod uvjetia sporazuma sa Jordanom iz 1947. godine.

Kao što smo vidjeli, Izraelu je uvijek dobrodošla dodatna teritorija, ali povećanje palestinske populacije ne. Tako je u svakom trenutku, kada se država Izrael širila, ujedno tražila i načine da ograniči palestinsko stanovništvo u nedavno priključenim područjima.

Operacija "Hafarfert" ("Krtica") bila je kodno ime grupe prijedloga za protjerivanje Palestinaca kada je izbio novi rat sa arapskim svijetom. Mnogi naučnici danas misle da je masakr iz 1956. godine bio test da se vidi da li bi ljude u tom području mogli otjerati strahom.

Počinitelji masakra su dovedeni na suđenje zahvaljujući marljivosti i izdržljivosti dva člana Knesseta: Tawaq Tubi iz Komunističke partije i Latif Dori iz ljevičarske cionističke partije Mapam. Međutim, komandanti koji su bili odgovorni za to područje i jedinica koja je počinila zločin, pušteni su na miru veoma brzo, dobijajući samo male novčane kazne. Ovo je bio dodatni dokaz da je vojnicima dozvoljeno da se izvuku sa ubistvima na okupiranim teritorijama.

Sistematska okrutnost ne pokazuje samo lice u velikim događajima kao što je masakr. Najgora zlodjela mogu se naći i u svakodnevnom prisustvu režima.

Palestinci u Izraelu još uvijek ne govore mnogo o tom periodu prije 1967. godine, a dokumenti tog vremena ne daju cijelu sliku. Iznenađujuće je da u poeziji pronalazimo indikaciju o tome kakav je bio život pod vojnom upravom.

Natan Alterman bio je jedan od najpoznatijih i najznačajnijih pjesnika svoje generacije. Imao je sedmičnu kolumnu pod nazivom "Sedma kolumna", u kojoj je komentirao događaje o kojima je čitao ili ih je čuo. Ponekad bi izostavio detalje o datumu ili čak lokaciji događaja, ali bi davao čitaocu dovoljno informacija da bi shvatio na šta se odnosi. Često je vršio napade u poetskom obliku :

Vijest se pojavila na dva dana i nestala. I izgleda da se niko ne brine, i niko ne zna. U dalekom selu Um al-Fahem,

Djeca - da li bih rekao građani države – igraju se u blatu i jedan od njih je izgledao sumnjiv jednom od naših hrabrih vojnika koji je

viknuo: Stani!

Naredba je naredba.

Naredba je naredba, ali glupavi dječak nije stao, pobjegao je

Zato je naš hrabri vojnik zapucao, i naravno, ubio dječaka.

I niko nije pričao o tome.

Jednom prilikom napisao je pjesmu o dva palestinska građana koja su ubijena u Wadi Ara. U drugom slučaju on je ispričao priču o veoma bolesnoj palestinskoj ženi koja je protjerana sa dvoje djece, jedno od tri i drugo od šest godina, bez objašnjenja, a njih troje su upućeni preko rijeke Jordan. Kada je pokušala da se vrati, ona i njena djeca su uhvaćena i stavljena u zatvor Nazareth.

Alterman se nadao da će njegova pjesma o majci pomjeriti srca i umove, ili bar proizvesti neki zvanični odgovor. Međutim, napisao je sedmicu dana kasnije:

A ovaj pisac je pogrešno pretpostavio .

Da će priča ili biti odbačena ili objašnjena, ali ništa, ni riječi.

Postoje dodatni dokazi da Izrael nije bio demokratija ni prije 1967. godine. Država je sprovodila politiku ubijanja izbjeglica koje su pokušavale da povrate svoje zemljište, usjeve i stoku, te je pokrenula kolonijalni rat za svrgavanje Nasserovog režima u Egiptu. Njihove sigurnosne snage su također bile lahke na okidaču, ubivši preko 50 palestinskih građana u periodu do 1967.

Pokoravanje manjina u Izraelu nije demokratski čin

Lakmus test bilo koje demokratije je stepen tolerancije prema manjinama koje žive u njoj. U tom pogledu, Izrael je daleko od toga da bude prava demokratija.

Naprimjer, nakon novih teritorijalnih dobitaka usvojeno je nekoliko zakona kojima se obezbjeđuje superiorna pozicija za većinu: zakoni koji regulišu državljanstvo, zakoni koji se tiču ​​vlasništva nad zemljištem, a najvažnije od svega zakoni o povratku.

Zadnji zakon daje automatsko državljanstvo svakom Židovu na svijetu, gdje god se rodio. Ovaj zakon je posebno flagrantno nedemokratski, jer je propraćen potpunim odbacivanjem palestinskog prava na povratak - međunarodno priznatog Rezolucijom 194 UN 1948. godine. Ovo odbijanje ne dozvoljava palestinskim državljanima Izraela da se ujedine sa članovima svoje porodice ili onima koji su protjerani 1948. godine.

Ljudima se uskraćuje pravo na povratak u svoju domovinu, a istovremeno se to isto pravo nudi drugim ljudima kojima nemaju ništa zajedničko sa tom državom. Ovo je čist primjer nedemokratske prakse.

Uz to je dodatni sloj negiranja prava palestinskog naroda. Skoro svaka diskriminacija prema palestinskim državljanima Izraela je opravdana činjenicom da oni ne služe u vojsci. Povezanost između demokratskih prava i vojnih obaveza bolje se razumije ako se vratimo na formativne godine u kojima su izraelski političari pokušavali da se odluče kako da tretiraju jednu petinu stanovništva.

Njihova pretpostavka bila je da palestinski građani ipak ne žele da se priključe vojsci, a to pretpostavljeno odbijanje, zauzvrat, opravdava diskriminatorsku politiku protiv njih. Ovo je testirano 1954. godine kada je izraelsko ministarstvo odbrane odlučilo da pozove one palestinske građane koji imaju pravo na vojni mandat na službu vojske. Tajna služba je uvjerila vladu da će odziv biti veoma mali.

Na njihovo veliko iznenađenje, svi oni koji su pozvani došli su u regrutne kancelarije, uz blagoslov Komunističke partije, koja je u to vrijeme bila najveća i najvažnija politička snaga u zajednici. Tajna služba je kasnije objasnila da je glavni razlog zašto su se svi odazvali ustvari dosadan tinejdžerski život na selu i njihova želja za akcijom i avanturom.

Bez obzira na ovu epizodu, ministarstvo odbrane je nastavilo da promovira narativ koji je prikazivao palestinsku zajednicu kao nevolju kada se radi o služenju vojnog roka.

Neizbježno, vremenom, Palestinci su se zaista okrenuli protiv izraelske vojske, koja je postala njihov stalni progonitelj, ali vladina eksploatacija ovoga kao uvoda u diskriminaciju baca veliku sjenu na izraelsku takozvanu demokratiju.

Ako ste palestinski državljanin, a niste služili u vojsci, prava na vladinu pomoć vas kao radnika, studenta, roditelja ili bračnog para su strogo ograničena. Ovo pogađa posebno pitanje rješavanja stambenog pitanja, kao i zapošljavanje - gdje se 70 posto izraelske industrije smatra osjetljivom na sigurnost i zbog toga je zatvorena za ove građane kao mjesto za pronalaženje posla.

Osnovna pretpostavka Ministarstva odbrane nije bila samo to što Palestinci ne žele da služe, već da su potencijalno neprijatelji kojima se ne može vjerovati. Problem sa ovim argumentom je da se u svim glavnim ratovima između Izraela i arapskog svijeta palestinska manjina nije ponašala kao što se očekivalo. Oni nisu formirali petu kolonu niti su djelovali protiv režima.

Međutim, to im nije pomoglo: do današnjeg dana oni se vide kao "demografski" problem koji mora biti riješen. Jedina utjeha je što i danas većina izraelskih političara ne vjeruje da je način rješavanja "problema" iseljavanje ili protjerivanje Palestinaca (barem ne u miru).

Izraelska zemljišna politika nije demokratska

Činjenica je da je demokratija također upitna kada se radi o budžetskoj politici oko zemljišnog pitanja. Od 1948. godine, palestinski lokalni savjeti i opštine su dobili mnogo manje sredstava od svojih jevrejskih kolega. Nedostatak zemljišta, u kombinaciji sa oskudnim mogućnostima zapošljavanja, stvara lošu socioekonomsku stvarnost.

Naprimjer, najbogatija palestinska zajednica, selo Me'ilya u gornjem dijelu Galileje, i dalje je gora od najsiromašnijeg židovskog grada u Negevu. Jeruzalem Post je 2011. godine objavio da je prosječan jevrejski dohodak od 40 do 60 posto veći od prosječnog arapskog prihoda od 1997. do 2009. godine.

Danas je više od 90 posto zemljišta u vlasništvu Jevrejskog nacionalnog fonda (JNF). Vlasnicima zemlje i nekretnina nije dozvoljeno da posluju sa sa građanima koji nisu Jevreji, a javno zemljište je prioritizirano za gradnju nacionalnih projekata, što znači da se grade nova jevrejska naselja dok palestinskih jedva da ima. Tako se najveći palestinski grad, Nazareth, uprkos trostrukom povećanju svog stanovništva od 1948. godine, nije proširio niti jedan kvadratni kilometar, dok se židovski grad izgrađen iznad njega, Gornji Nazareth, utrostručio u veličini, na zemljištu koje je ukradeno od palestinskih vlasnika.

Dalji primjeri ove politike mogu se pronaći u palestinskim selima širom Galileje, otkrivajući istu priču: kako su ih smanjili za 40 posto, ponekad i za čak 60 posto, od 1948. godine i kako su nova jevrejska naselja izgrađena na ukradenom zemljištu.

Na drugim mjestima ovo je pokrenulo pokušaje "judaizacije". Poslije 1967. godine, izraelska vlada, zabrinuta zbog nedostatka Židova koji žive na sjeveru i jugu države, je planirala povećati stanovništvo u tim područjima. Takva demografska promjena podrazumijevala je konfiskaciju palestinskog zemljišta za izgradnju jevrejskih naselja.

Još gore je bilo isključenje palestinskih građana iz ovih naselja. Ovo kršenje prava građana da žive gdje god žele se nastavlja i danas, a svi napori nevladinih organizacija za ljudska prava u Izraelu da ukinu ovaj aparthejd  su završili kao potpuni neuspjeh.

Vrhovni sud u Izraelu je mogao samo da dovede u pitanje zakonitost ove politike u nekoliko pojedinačnih slučajeva, ali ne i generalno. Zamislite da je u Ujedinjenom Kraljevstvu ili Sjedinjenim Državama, jevrejskim građanima ili katoličkim građanima u tom smislu zabranjeno zakonom da žive u određenim selima, naseljima ili možda cijelim gradovima? Kako se takva situacija može pomiriti s pojmom demokratije?

Okupacija nije demokratija

Stoga, imajući u vidu svoj odnos prema dvije palestinske grupe - izbjeglicama i zajednici u Izraelu - jevrejska država se ne može, čak ni koristeći maštu, pojmiti kao demokratska.

Međutim, najočigledniji izazov za pretpostavku da jej Izrael demokratija je nemilosrdni izraelski stav prema trećoj palestinskoj grupi: onima koji su živjeli pod njegovom direktnom ili indirektnom vladavinom od 1967. godine, u Istočnom Jeruzalemu, na Zapadnoj Obali i u Pojasu Gaze. Iz pravne infrastrukture koja je uspostavljena na početku rata, kroz beskrajnu apsolutnu moć vojske unutar Zapadne obale i izvan pojasa Gaze, na poniženje miliona Palestinaca kao dnevne rutine, "jedina demokratija" na Bliskom Istoku se ponaša kao najgora vrsta diktature.

Glavni izraelski odgovor, diplomatski i akademski, na drugu optužbu je da su sve ove mjere privremene - one će se promijeniti kada se Palestinci, gdje god da se nalaze, „počnu ponašati bolje". Ali, ukoliko neko počne istraživati, a kamo li živjeti u okupiranim teritorijama, shvatiće koliko su ove izjave apsurdne.

Izraelski političari, kao što smo vidjeli, odlučni su da održe okupaciju dok god je židovska država netaknuta. To je dio onoga što izraelski politički sistem smatra statusom quo, što je uvijek bolje od svake promjene. Izrael će kontrolisati većinu Palestine i, pošto će uvijek sadržavati značajno palestinsko stanovništvo, to se može učiniti samo nedemokratskim sredstvima.

Pored toga, uprkos svim dokazima protiv, izraelska država tvrdi da je okupacija „prosvijetljena“. Mit je da je Izrael došao sa dobrim namjerama da sprovede dobrotvornu okupaciju, ali je bio prisiljen da preuzme oštriji stav zbog palestinskog nasilja.

Godine 1967. vlada je tretirala Zapadnu Obalu i pojas Gaze kao prirodni dio "Eretz Izraela", zemlje Izraela, a taj stav je i dalje na snazi. Kada pogledate debatu između desničarskih i ljevičarskih stranaka u Izraelu o ovom pitanju, njihova neslaganja su bila kako da se postigne ovaj cilj, a ne da li je ispravan.

Međutim, među širom javnosti postojala je prava rasprava između onoga što se može nazvati "otkupiteljima" i "starateljima". "Otkupljivači" su vjerovali da je Izrael dobio drevno srce svoje domovine i da u budućnosti ne može da preživi bez njega . Nasuprot tome, "staratelji" su tvrdili da bi teritorije trebalo razmijeniti za mir sa Jordanom, u slučaju Zapadne obale i Egiptom u slučaju Gaze. Međutim, ova javna rasprava nije imala utjecaj na način na koji su glavni donosioci odluka vladali okupiranim teritorijama.

Najgori dio ove navodne "prosvijetljene okupacije" bili su upravo vladini metodi upravljanja teritorijama. U početku je područje podijeljeno na "arapske" i potencijalne "jevrejske" oblasti. Te oblasti koje su gusto naseljene Palestincima postale su autonomne, i vodili su ih lokalni saradnici pod vojnom upravom. Taj režim je zamjenjen samo civilnom upravom 1981. godine.

Druge oblasti, tzv. „jevrejske“, bile su kolonizovane jevrejskim naseljima i vojnim bazama. Ova politika imala je za cilj da protjera stanovništvo kako na Zapadnoj obali, tako i u pojasu Gaze u nepovezane enklave bez zelenih površina i bez ikakvih mogućnosti za proširenjem istih.

Stvari su se samo pogoršale kada je, vrlo brzo nakon okupacije, Gush Emunim počeo da se naseljava na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze, tvrdeći da prati biblijsku mapu kolonizacije, a ne vladinu. Dok su prodrli u gusto naseljene palestinske oblasti, prostor koji je ostao na raspolaganju lokalnom stanovništvu se smanjio još više.

Ono što svaki projekat kolonizacije prvenstveno treba jeste zemljište - na okupiranim teritorijama to je postignuto samo kroz masovnu krađu zemljišta, deportovanje ljudi sa zemljišta na kojem su živjeli njihovi preci i zatvaranje istih u enklave sa teškim uvjetima života.

Kada letite preko Zapadne obale, jasno možete vidjeti kartografske rezultate ove politike: pojasevi naselja koji dijele zemljište i parčaju palestinske zajednice u male, izolovane i nepovezane zajednice. Pojasevi judaizacije odvajaju sela od sela, sela od gradova, i ponekad i sela dijele na dva dijela.

To je ono što naučnici nazivaju geografijom katastrofe, ne samo zbog toga što su se ove politike ispostavile kao ekološka katastrofa: sušenje izvora vode i rušenje nekih od najljepših dijelova palestinskog pejzaža.

Štaviše, naselja su postala žarišta u kojima je jevrejski ekstremizam nekontrolisano porastao - glavne žrtve su bili Palestinci. Tako je naselje u Efratu uništilo lokalitet svjetske baštine doline Wallajah u blizini Betlehema, a selo Jafne blizu Ramale, poznato po svojim slatkovodnim kanalima, izgubilo je svoj identitet turističke atrakcije. To su samo dva mala primjera stotina sličnih slučajeva.

Uništavanje kuća Palestinaca nije demokratski princip

Rušenje kuće nije novi fenomen u Palestini. Kao i sa mnogim barbarskim metodama kolektivnog kažnjavanja koje je Izrael koristio od 1948. godine, to je prvo zamišljeno i sprovedeno od strane britanske mandatarne vlade tokom Velike arapske pobune 1936-1939. godine.

Ovo je bio prvi palestinski ustanak protiv pro-cionističke politike britanskog mandata, a britanskoj vojsci je trebalo tri godine da ga uguši. U tom procesu su srušili oko dvije hiljade kuća tokom različitih kolektivnih kazni kojima su kaznili lokalno stanovništvo.

Izrael je rušio kuće od prvog dana vojne okupacije Zapadne obale i Gaze. Vojska je svake godine uništavala stotine kuća, kao odgovor na različite akte koje su preduzeli pojedini članovi porodice.

Od malih kršenja vojne vladavine do učešća u nasilnim djelima protiv okupacije, Izraelci su brzo slali svoje buldožere kako bi izbrisali ne samo fizičke objekte već i fokus života i postojanja. U većem dijelu Jeruzalema (kao i unutar Izraela) rušenje je također bila kazna za nelicencirano produženje postojeće kuće ili neplaćanje računa.

Drugi oblik kolektivnog kažnjavanja koji se nedavno vratio na izraelski repertoar je blokiranje kuća. Zamislite da su sva vrata i prozori u vašoj kući blokirani cementom, malterom i kamenjem, tako da ne možete da se vratite u nju niti da uzmete išta što niste uspjeli ponijeti sa sobom. U mojim historijskim knjigama sam se potrudio da pronađem još jedan primer, ali nisam našao nikakve dokaze o takvim metodama igdje drugo na svijetu.

Slamanje palestinskog otpora nije demokratsko

Konačno, pod "prosvetljenom okupacijom", doseljenicima je omogućeno da formiraju odmetničke bande kako bi uznemiravali ljude i uništavali njihovu imovinu. Ove bande su promijenile svoj pristup tokom godina.

Tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća oni su koristili aktuelni teror - od ranjavanja palestinskih lidera (jedan od njih je izgubio nogu u takvom napadu), do pravljenja planova da raznesu džamiju Haram al Shariff u Jeruzalemu.

U ovom stoljeću su se angažovali u pravcu svakodnevnog uznemiravanja Palestinaca: ruše drveće, uništavaju agrarne resurse i pucaju nasumično po palestinskim kućama i vozilima. Od 2000. godine bilo je najmanje stotinu takvih napada mjesečno prijavljenih u područjima kao što je Hebron, gdje je pet stotina židovskih doseljenika, uz tihu saradnju izraelske vojske, maltretiralo stanovnike koji žive u blizini na još brutalnije načine.

Zatim, Palestinci su od samog početka okupacije dobili dvije mogućnosti: prihvatiti realnost trajnog zatvaranja u mega-zatvore dugo vremena ili rizikovati svoje živote protiv najjače vojske na Bliskom Istoku. Kada su se Palestinci opirali - kao što su to činili 1987., 2000., 2006., 2012., 2014. i 2016. - bili su napadani i ciljani kao vojnici i jedinice konvencionalne vojske. Dakle, sela i gradovi su bombardovani kao da su vojne baze, a nenaoružano civilno stanovništvo je ubijano kao da je vojska na bojnom polju.

Danas previše znamo o životu pod okupacijom, prije i nakon Osla, da ozbiljno shvatimo tvrdnju da će manji otpor osigurati manje ugnjetavanja. Hapšenja bez suđenja, što su doživjeli mnogi tokom godina; rušenje hiljada kuća; ubijanje i ranjavanje nevinih; isušivanje bunareva- sve ovo je svjedočanstvo jednog od najgorih privremenih režima našeg vremena.

Amnesty International godišnje dokumentuje na veoma sveobuhvatan način prirodu okupacije. Sljedeći odlomak je iz njihovog izvještaja 2015. godine:

Na Zapadnoj Obali, uključujući i Istočni Jeruzalem, izraelske snage izvršile su nezakonita ubistva palestinskih civila, uključujući i djecu, te pritvaranje hiljada Palestinaca koji su protestovali ili su se na neki drugi način usprotivili nastavku vojne okupacije Izraela, držeći na stotine u pritvoru. Mučenja i drugi vidovi zlostavljana se nastavljaju sprovoditi nekažnjeno.

Vlasti su nastavile da promovišu nelegalna naselja na Zapadnoj Obali i strogo ograničavaju slobodu kretanja Palestinaca, što je dodatno povećalo ograničenja zbog eskalacije nasilja iz oktobra, što uključuje napade na izraelske civile od strane Palestinaca i očigledne ilegalne egzekucije izraelskih snaga. Izraelski doseljenici na Zapadnoj obali su napali Palestince i njihovu imovinu bukvalno nekažnjeno. Ostatak Gaze ostao je pod izraelskom vojnom blokadom koja je nametnula kolektivnu kaznu za njene stanovnike. Vlasti su nastavile rušiti palestinske domove na Zapadnoj Obali i unutar Izraela, naročito u beduinskim selima u regionu Negev i Naqab, čije su prethodne palestinske stanovnike silom izbacili.

Analizirajmo ovo u fazama. Prvo, ubistva - ono što Amnestyov izveštaj naziva "nezakonitim ubistvima": oko 19.000 hiljada Palestinaca "nezakonito" je ubijeno od strane Izraela od 1967. godine. Među žrtvama bilo je dvije hiljade djece.

Zatvaranje Palestinaca bez suđenja nije demokratsko

Još jedna karakteristika "prosvijetljene okupacije" je zatvaranje bez suđenja. Svaki peti Palestinac na Zapadnoj Obali i Gazi je prošao takvo iskustvo.

Interesantno je uporediti ovu izraelsku praksu sa sličnim američkim politikama u prošlosti i sadašnjosti, jer kritičari pokreta Bojkota, Odbijanja i Sankcija (BDS) tvrde da su američke prakse daleko gore. Zapravo, najgori američki primjer je bio zatvaranje bez suđenja stotina hiljada građana Japana tokom Drugog svjetskog rata, a trideset hiljada kasnije je zatočeno zbog takozvanog "rata protiv terorizma".

Nijedan od ovih brojeva ne dolazi čak ni blizu broja Palestinaca koji su doživjeli takav proces: uključujući i mlade i stare, kao i dugoročno zatvorene.

Hapšenje bez suđenja je traumatično iskustvo. Ne znajući optužbe protiv vas, bez kontakta sa advokatom niti bilo kakvog kontakta sa vašom porodicom, samo su neke od brige koje će utjecati na vas kao zatvorenika. Još brutalnije, mnoga od ovih hapšenja koriste se kao sredstvo da se  izvrši pritisak na ljude da bi sarađivali. Širenje glasina ili lažnih informacija o ljudima zbog njihove navodne ili stvarne seksualne orijentacije također se često koriste kao metoda za prisilnu iznudu saradnje.

Što se tiče mučenja, pouzdana internet stranica Middle East Monitor objavila je udarni članak koji opisuje dvije stotine metoda koje su Izraelci koristili za mučenje Palestinaca. Spisak je zasnovan na izvještaju UN-a i izvještaju izraelske organizacije za ljudska prava B'Tselem. Između ostalog, metode uključuju premlaćivanje, vezanje zatvorenika lancima na vrata ili stolicu i to satima, polijevanje hladne i tople vode po njima, povlačenje prstiju i uvrtanje testisa.

Izrael nije demokratija

Dakle, ono što ovdje moramo da opovrgnemo nije samo tvrdnja Izraela da provodi prosvijetljenu okupaciju, već njegovo pretvaranje da je demokratija. Ovakvo ponašanje prema milionima ljudi pod svojom vladavinom jeste klasična politička obmana.

Međutim, iako veliki broj organizacija širom svijeta negira Izraelu tvrdnje da je demokratska država, njihove političke elite iz različitih razloga i dalje Izrael tretiraju kao člana ekskluzivnog kluba demokratskih država. Na mnogo načina, popularnost BDS pokreta odražava frustracije tih društava sa politikama njihovih vlada prema Izraelu.

Za većinu Izraelaca ovi kontraargumenti su u najboljem slučaju irelevantni i slabi. Izraelska država se drži mišljenja da je dobronamjerni okupator. Argument za "prosvijetljenu okupaciju" predlaže da, prema prosječnom jevrejskom građaninu u Izraelu, Palestinci žive mnogo bolje pod okupacijom i nemaju razloga da se ikako odupiru, pogotovo silom. Ako ste ne-kritički simpatizer Izraela u inostranstvu, vi također prihvatate ove pretpostavke.

Međutim, postoje dijelovi izraelskog društva koji priznaju valjanost nekih od tvrdnji napravljenih ovdje. Tokom devedesetih godina, sa različitim stepenima uvjerenja, značajan broj jevrejskih akademika, novinara i umetnika izrazio je sumnju u definiciju Izraela kao demokratije.

Potrebna je hrabrost da se ospori temeljni mit sopstvenog društva i države. Zbog toga se nekoliko njih kasnije povuklo sa ove hrabre pozicije i vratilo prijašnji stav.

Ipak, u određenom periodu, tokom posljednje decenije prošlog stoljeća, proizveli su radove koji su osporavali pretpostavku demokratskog Izraela. Oni su prikazali da Izrael pripada drugoj zajednici: nedemokratskih naroda. Jedan od njih, geograf Oren Yiftachel sa Univerziteta Ben-Gurion, prikazao je Izrael kao etnokratiju, režim koji upravlja mješovitom etničkom državom sa pravnim i formalnim preferencama jedne etničke grupe nad svim ostalim. Drugi su išli dalje, obilježavajući Izrael kao aparthejd ili kao teritorijalnu kolonijalnu državu.

Ukratko, bez obzira na to šta su ti kritički naučnici ponudili kao definiciju Izraela, "demokratija" nije bila među njima.

##

Autor ovog teksta je Ilan Pappe, izraelski historičar i društveni aktivist. Profesor je na Koledžu društvenih nauka i međunarodnih studija Univerziteta Exeter, direktor je univerzitetskog Evropskog centra za palestinske studije te jedan od direktora Exeter centra za etno-političke studije. Zadnja objavljenja knjiga mu je „Deset mitova o Izraelu“.




Top