Mogu li Saudijci pobijediti u ratu: Zašto ih plaćenici i oslanjanje na SAD skupo koštaju

Tokom Trumpove, sada već neslavne, posjete Saudijskoj Arabiji, Washington i Rijad su potpisali ugovore o naoružanju vrijedne skoro 110 milijardi dolara, što mnogi smatraju dolijevanjem ulja na vatru koja proždire Bliski Istok.

U protekloj deceniji, postalo je jasno da Saudijska Arabija ima zadatak da od zemlje koja vodi proxy ratove, postane zemlja koja svoje ciljeve postiže direktnim sukobom sa neprijateljem. Sada, nakon više od tri godine od početka neuspješne ofanzive na Jemen, saudijski prijestolonaslijednik Muhamed bin Salman prijeti da će „prenijeti front u srce Irana“. Građena i trenirana od strane američkog Ministarstva za odbranu još od 1953. godine, da li saudijska vojska ima dovoljan kapacitet da bi postigla taj cilj, i od čega se sastoji saudijska vojna doktrina?  

Kralj prije države

Većina vojnih snaga zasniva svoju doktrinu naspram prioriteta i prirode vladavine u svojoj zemlji, ali postoje komponente koje su poprilično konzistentne bez obzira na ideološke razlike. U njih spadaju pouke iz prošlosti, vojna strategija države, pitanja tehničkog razvoja i, naravno, sveukupne nacionalne vrijednosti.

U slučaju Saudijske Arabije, te vrijednosti mogu biti sažete sloganom kojim uče djecu u osnovnim školama, a koji je ukorijenjen u javnom mijenju:

„Allah [Bog], Al-Malik [Kralj], Al-Watan [Nacija].“

Red je značajan. Vrijedi napomenuti da većina zaljevskih država, uključujući Kuvajt i Katar, imaju nacionalne slogane zasnovane na konceptu "nacije" nad "princom", dajući prednost naciji nad svojim vladarima: "Bog, Nacija, Princ." Nacionalni slogan Saudijske Arabije je prvi korak u procesu predstavljanja važnijim interesa odbrane vladara nad nacijom i predstavlja osnovu za primarnu odgovornost onih koji su povjereni da zaštite državu.

Uprkos relativnoj mladosti Saudijske Arabije (zemlja kakvu sada znamo je osnovana 1932. godine), postoje brojni primjeri kako su njeni vladari vodili ratove, koristeći doktrinu koja se vezala za milicije i njihov vojni utjecaj. Ovo uključuje naprimjer vojnu kampanju kralja Abdul Aziza na Saudijskom poluotoku koja je trajala od početka 20. stoljeća, pa sve do ranih 1930-ih godina.

U decenijama nakon osnivanja, Kraljevina nije imala gotovo nikakvog pouzdanog iskustva koje bi ocijenilo učinak njene vojske, s izuzetkom rata protiv Jemena početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, u kojem je "Saudijska Nacionalna Garda“ imala tek skromno učešće. Čak i tada, Rijad je se uveliko oslanjao na podršku jemenskog Mutawakkilite imameta da bi postigao vlastite vojne ciljeve.

Godine 1990, kada je Sadam Husein napao Kuvajt i zaprijetio Saudijskoj Arabiji nekoliko mjeseci kasnije, saudijski kralj Fahd je poslao zvanični zahtjev SAD-u da dovedu svoje trupe u „zemlju Dvije Svete Džamije“ da bi zaštitile njegov režim od invazije. Saudijci nisu imali redovnu vojsku na koju su se mogli osloniti. Umjesto toga, vazduhoplovstvo SAD-a je utrlo put za saudijske kopnene snage koje su ušle u granični grad Al-Khafji, u blizini Kuvajta. Tadašnja bitka je pomogla Saudijskoj Arabiji da ublaži rastuće popularno nezadovoljstvo zbog prisustva američkih marinaca na saudijskom tlu.

Kasnije, vojna slabost Saudijske Arabije se ponovo pojavila 2009. godine u „Saada ratu“ protiv jemenskih Houtha. Pobunjenici su uspjeli preuzeti kontrolu nad nekoliko lokacija i gradova unutar Saudijske kraljevine, navodno ubijajući desetine saudijskih vojnika u raznim okršajima.

Kada je u pitanju trenutni vojni angažman Saudijske Arabije u Jemenu, pokrenut u martu 2015. godine, inherentna slabost saudijskih kopnenih snaga jasno se manifestovala kroz korištenje stranih plaćenika koji su se borili u ime redovne vojske, te neuspjeh Zaljevskih kraljevstava da potisnu neprijatelja ili zadrže trenutne pozicije, i pored zračne podrške saudijske avijacije.

Uprkos neuspjesima Saudijske Arabije, Kraljevina još uvijek treba da ispuni minimume standarda što se tiče redovne vojske, zbog čega se oslanja na strategiju korištenja stranih trupa, a najčešće naoružanih milicija koje slijede vehabijsku ideologiju. Ovaj faktor, zajedno sa neuspjehom u proizvodnji domaćeg naoružanja i pored dostupnosti novca i resursa, je učinio Saudijsku Arabiju teško ovisnom o stranoj vojnoj pomoći, čime je ova država postala visoko profitabilno tržište za zapadne trgovce oružjem.

 Historija oslanjanja i ovisnosti

U martu 1929. godine, osnivač modernog Saudijskog Kraljevstva, Abdul-Aziz Al-Saud, podržan od strane britanske avijacije, uspio je pobjediti milicije na koje se ranije oslanjao da bi osigurao teritoriju. Al-Saud je potom naredio formiranje snaga koje će na kraju postati jezgro redovne vojske Saudijske Arabije nakon međunarodnog priznanja njegove Kraljevine. Uspostavio je tzv. "Direkciju Vojnih Poslova" i 1939. godine, sedam godina nakon osnivanja Kraljevstva i "Glavni generalštab“, a nakon toga i Ministarstvo odbrane Kraljevine Saudije, 10. novembra 1943. godine.

Na čuvenom sastanku između predsjednika Roosevelta i Al-Sauda u februaru 1945. godine, od Roosevelta je zatraženo da pošalje američku vojnu misiju da nadgleda obuku saudijskih vojnika. General Richard O'Keef je 1949. godine imenovan za prvog komandanta američke Misije za vojnu obuku, koja zvanično nije počela do četiri godine kasnije, nakon što su dvije strane potpisale takozvani "Sporazum o zajedničkoj vojnoj saradnji", 1951. godine.

Misija SAD-a za vojnu obuku (USMTM) zvanično je počela 27. juna 1953. godine. Prebačena je u sjedište u Dhahranu prije nego što je opet prebačena na svoju trenutnu lokaciju u naselju Iskan, u Rijadu. "Naša misija je jačanje američke nacionalne sigurnosti kroz unaprijeđenje sposobnosti oružanih snaga Saudijske Arabije da brane naše zajedničke interese na Bliskom istoku", navodi se u saopštenju na njihovom sajtu.

Dana 8. februara 1977. godine, SAD i Saudijska Arabija potpisale su novi ugovor koji reguliše rad ove misije. Smještena u trećem članu tog ugovora bila je klauzula koja je ostavila određeni broj američkih vojnika i oficira na raspolaganju, a koji bi se pridružili Misiji koja je otvorena i podložna promjenama zasnovanim na sagledanim potrebama saudijskog Ministarstva odbrane, Predsjedavajućeg saudijskog generalštaba i Pentagona. Član 5 ugovora opisao je funkciju misije: "USMTM je odgovoran za pružanje savjetodavnih usluga u planiranju, organizaciji, obuci, logističkoj podršci i naoružanju". USMTM je također dobio privilegiju da zatraži pošiljke oružja Saudijcima, u okviru tzv. Vojnog programa prodaje .

Prema Članu 6, američko vojno osoblje čvrsto je bilo uklopljeno u strukturu i djelovanje Saudijskih oružanih snaga. Prema ovoj odredbi, Washington je obavezao svoje službenike (čak i nakon penzije) da se uzdrže od otkrivanja bilo kakvih detalja o prirodi misije ili vojnih tajni u Saudijskoj Arabiji, pružajući istraživačima vrlo malo informacija. Sa svoje strane, Saudijci su obećali da će članove misije izuzeti od carina i poreza; obavezali su se da će obezbjediti stanovanje za članove Misije; snositi troškove "transporta, hrane, zabave, namještaja i medicinskih usluga" te dozvoliti američkim vojnim avionima da sletaju i uzletaju sa civilnih i vojnih aerodroma bez plaćanja ikakvih naknada.

Nakon Zaljevskog rata 1991. i kasnijeg oslobođenja Kuvajta, administracije Busha je bezuspješno pokušala ispregovarati novi amandman koji bi povećao vojno prisustvo SAD-a u Saudijskoj Arabiji. Pregovori su propali jer se saudijski režim našao na meti javnog nezadovoljstva uslijed američkog vojnog prisustva u Kraljevini. Poslije 11. septembra i rasta tenzija između Washingtona i Rijada, SAD su razmatrale ukidanje vojne misije, ali se na kraju ipak odlučile poštivati dogovor iz 1977. godine.

 Procjena Marinaca

Priručnik iz 2008. godine pruža širok pogled na gotovo sve što se odnosi na Saudijsku Arabiju (historijski, geografski i društveno) i njenu vojsku, a napisala ga je obavještajna služba Američkih marinaca. Dokument navodi brojku od oko 200.000 službenika u saudijskoj vojsci – sa oko 20.000 rezervista i 15.000 pripadnika paravojnih formacija.

U dokumentu se nalaze liste raznih vojnih grana koje sačinjavaju Ministarstvo odbrane, uključujući Kraljevske saudijske kopnene snage (RSLF), Kraljevsku mornaricu (RSNF), Kraljevske saudijske zračne snage (RSAF), Kraljevske saudijske protivzračne snage (RSADF) i Saudijska nacionalna garda (SANG). Također navodi oružane sposobnosti saudijske vojske i napominje nedostatke svih njenih grana, a posebice hroničnu nemoć prikupljanja dobrovoljaca iz saudijske omladine.

Kako navodi Priručnik, iako Saudijska Arabija ima veliku populaciju dovoljnu da obezbjedi kontinuitet radne snage vojsci, i uprkos atraktivnim materijalnim podsticajima, saudijska vojska se suočava sa poteškoćama u regrutovanju i održavanju dovoljno kvalifikovanog osoblja:

„Vojna služba nije privlačna većini Saudijaca [koji žive u stanju socijanog blagostanja]; Kao takvi, regruti često nemaju kapacitet ili motivaciju za rad i održavanje arsenala kopnenih snaga. Kao rezultat, strano i civilno osoblje mora obavljati razne funkcije, od servisiranja i održavanja sistema naoružanja do potražnje za rezervnim djelovima i potrošnim materijalom.“

Izvještaj ne ocjenjuje pozitivno ni saudijsku avijaciju, navodeći da RSAF – historijski poznat kao pretežno obrambena snaga – pokušava naučiti ofanzivne vještine. Kao što autori ovog izvještaja navode:

„Saudijci pokazuju slabost u strateškom operativnom planiranju vazduhoplovstva i izvršavanju naredbi van nivoa eskadrila. Komunikacije su poprilično nejasne i postoji vrlo malo stvarne komunikacije u zajedničkim servisima. Vazduhoplovstvo ima malo iskustva u ofanzivnim operacijama i smatra se da se pretjerano oslanja na inostranu tehničku podršku i osoblje za upravljanje i održavanje borbenih dejstava.“

Saudijska mornarica nije mnogo bolja. Procjena američkog marinskog korpusa zaključuje da, uprkos Saudijskim ambicijama da stvore mornaricu sposobnu da se suoči sa "iranskom mornaričkom prijetnjom“ (koja je daleko snažnija i iskusnija), "Kraljevska Mornarica", kao i druge vojne službe u Saudijskoj Arabiji, nije spremna na korištenje novih tehnologija te se i dalje previše oslanja na strane savjetnike u smislu održavanja flote i popratne logistike.

Američki dokument dalje nastavlja objašnjavati strukturu i naoružanje Nacionalne Garde, čija misija bi trebala biti zaštita kraljevske porodice i naftnih instalacija u zemlji, a koja se umjesto toga bavi održavanjem režima na vlasti i suzbijanjem domaćih opozicionih aktivnosti. U izvještaju se navodi program obuke Garde, koji je navodno nezavisan od Ministarstva odbrane. Oko četvrtina "plemenskih snaga" Saudijske Arabije (njih 25.000) su članovi Nacionalne Garde, a osoblje Garde postrojava se samo jednom mjesečno kada primaju svoje plate. "Oni nisu dobro obučeni ili opremljeni, ali se koriste kao sredstvo za podršku kroz subvencije koje se plaćaju lokalnim plemenskim starješinama kako bi se održala lojalnost njihovih plemena", navodi se u izvještaju.

 Obrnuta modernizacija

Iako je malo akademika pisalo o saudijskoj vojsci ili istraživalo njene sposobnosti kao i nedostatke, postoji nekoliko studija koje pružaju uvid u vojne sposobnosti Saudijske Arabije. U istraživačkom radu iz 2011. godine pod nazivom " Plemena, vojni udari i prinčevi: izgradnja moderne vojske u Saudijskoj Arabiji ", viši naučni saradnik na Londonskom univerzitetu, Dr. Stephanie Cronin, ističe kako je "Saudijska Arabija ušla u dvadeset prvi vijek ne prošavši kroz period vojne modernizacije, već period obrnute modernizacije." Ona dalje kaže: "snaga plemenskih i porodičnih veza i pokroviteljstava nije oslabila već je još dublje ugrađena u sistem patrimonijalne vladavine", i zaključuje:

„Regrutiranje je dobrovoljno, izbjegavajući administrativnu centralizaciju i birokratsku racionalnost koju potiče mobilizacija, dok je integrativna funkcija prijema i izgradnje profesionalnih oficira žrtvovana imperativom održavanja plemenske i porodične nadmoćnosti al-Sauda.“

Anthony Cordesman, u istraživanju Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) iz 2002. godine pod naslovom "Saudijska Arabija ulazi u 21. stoljeće: Dimenzije vojne i unutrašnje sigurnosti", odražava slične stavove onima koje je izrazio dr. Cronin. Iako se izvještaj oslanja na procjenu Američkih marinaca o vojnim sposobnostima u Saudijskoj Arabiji, on dodaje neke detalje o ranjivosti svake vojne službe pojedinačno.

Kao što Cordesman napominje, "RSAF nije uspio da poboljša svoju obuku i organizaciju na srednjem i visokom komandnom nivou, a za zajedničke operacije u bilo čemu što zahtjeva stepen – ozbiljnost, neuspjeh je bio neizbježan." Cordesman također napominje izolaciju SANG (Nacionalna Garda) snaga:

Garda slabo sarađuje sa Ministarstvom odbrane i avijacijom, i zajednički sastanak se održava jednom mjesečno. Nema složenih zajedničkih vježbi regularne vojske sa vazduhoplovstvom, te nema napora u pravcu razvijanja zajedničkog koncepta operacija u kojima bi se vidjelo da li su saudijske zračne snage sposobne podržati Gardu u nekim nepredviđenim situacijama. Garda i redovne snage koriste različite komunikacione sisteme, a ne postoje zajednički ratni planovi. Bilo kakav vid saradnje zahtjeva da svaka služba pojedinačno pošalje oficire sa vlastiom radio vezom u štab druge službe. "

Istraživanje Cordesmana zaključuje:

Kraljevina mora priznati da više ne može priuštiti kupovinu vojne opreme u kojoj je bitniji PR nego vojna efikasnost. Saudijskoj Arabiji su potrebni dugoročni planovi vojnih snaga i njeno temeljito planiranje, programiranje i budžetski sistemi koji stvaraju stabilan i pristupačan razvoj snaga i uzdržavanja troškova odbrane. Potrebno je da kvalitet vojnika bude jednak kvaliteti opreme“.

Cordesmanova ocjena je izrađena prije 16 godina, kada je Ministarstvo odbrane predvodio Sultan bin Abdul Aziz, ali i danas važi kada vojsku vodi princ prijestolonasljednik i ministar odbrane Mohammed bin Salman. Saudijsko rukovodstvo je još uvijek opsjednuto nadmašivanjem svojih susjeda i hvaljenjem vlastite moći. Možda je problem u saudijskoj psihi koja podstiče režim da kupuje desetine milijardi dolara vrijedno oružje koje do danas nije donijelo niti jednu pobjedu ovom bogatom zaljevskom kraljevstvu.




Top