Duga historija američkih nasilnih intervencija u Afganistanu

U oktobru će američki rat u Afganistanu navršiti 17 godina. U tom trenutku, biti će dovoljno star da se nastavi voditi po inerciji - a kraj se ne nazire. Sjedinjene Države su eskalirale rat 2018. godine povećavajući broj svojih trupa i zračnih napada, a ove godine je stradao rekordan broj civila. Afganistan ima najgoru stopu smrtnosti novorođenčadi u svijetu i nalazi se na 175. mjestu, od ukupno 186 zemalja na Human Development indeksu. Milioni Afganistanaca žive u teškom siromaštvu, nezaposlenost je visoka, 41 procenat afganistanske djece mlađe od pet godina je pothranjeno, a 33 posto stanovništva nema redovnu ishranu. Dok su napori SAD-a za pomirenjem zemlje često bili pravdani na osnovu toga što će navodno dovesti do emancipacije afganistanskih žena, samo 8,8 posto odraslih žena je završilo srednju školu (u poređenju sa 35,4 procenta muškaraca), a Afganistanska vlada – za koju se SAD bori da je održi na vlasti - ignoriše nasilje nad ženama. Mučenje koje provodi ta vlada je rasprostranjeno i u porastu, sa četvrtinom žrtava mlađim od 18 godina.

To su uvjeti u kojima se živi pod američkom okupacijom.

Od invazije 2001. godine, Sjedinjene Države i njeni partneri počinili su velike zločine u Afganistanu. Mjesec nakon počinjanja rata, Sjedinjene Države su bacile kasetne bombe na civilno selo te bombardovale džamiju i bolnicu. U bombardovanju SAD-NATO snaga u provinciji Gereshk u pokrajini Helmand u 2007. godini ubijeni su mnogi civili, i to vjerovatno njih više od 100. Godinu dana kasnije, koalicioni zračni udar pod vodstvom SAD-a u provinciji Nangahar ubio je 47 afganistanskih civila tokom ceremonije vjenčanja. Sljedećeg mjeseca, američko bombardovanje u Heratu ubilo je 90 civila. Izvještaj Amnesty International-a ispituje 10 slučajeva od 2009. do 2013. godine gdje su "uglavnom američke snage bile odgovorne za civilne smrti, i to većinom putem zračnih udara ili noćnih upada. U ovim incidentima ubijeno je najmanje 140 civila, uključujući trudnice i najmanje 50 djece."

Niko nikada nije odgovorao za ova zvjerstva. U oktobru 2015. godine, Centar za traumatologiju humanitarne organizacije Doktori bez granica u Kunduzu je uništen od strane koalicionih snaga pod vodstvom SAD-a tokom sprovođenja neprestane kampanje bombardovanja, koja su ubila najmanje 42 pacijenta, 14 članova osoblja i 4 staratelja. Sjedinjene Države tvrde da je to bila nesreća, ali organizacija kaže da je četiri dana prije napada dala GPS koordinate bolnice koalicionim snagama. Doktori bez granica su tada saopćili da,

"Naši pacijenti su spaljeni u svojim krevetima, naše medicinsko osoblje je bilo ili obezglavljeno ili je izgubilo dijelove tijela. Ostali su ubijani dok su bježali iz zgrade. "

Smrtonosna američka bombardovanja i dalje traju. Prije manje od dvije sedmice, u američkom bombaškom napadu ubijeno je 14 afganistanskih civila i troje dece, u Kunduzu. To je neiscrpna lista američkih zločina u Afganistanu, ali sve dok Sjedinjene Države i njeni partneri bombarduju Afganistan, mogu se očekivati novi užasi.

Ujedinjene Nacije smatraju da ilegalne grupe poput Talibana i ISIL-a stoje iza većine napada koji su do sada ubili civile. Ali, također, primjećuju "civilne žrtve" zračnih udara koji su izvedeni od strane pro-vladinih snaga, odnosno koalicije u kojoj je Amerika centralni i ključi igrač, sa 1047 civilnih žrtava samo u 2018. godini. Postoji dobar razlog da se vjeruje da je koalicija predvođena SAD-om odgovorna za veći dio civilnih smrtnih slučajeva nego što sugeriše izvještaj UN-a. Civilno praćenje žrtava u Afganistanu, koje su vodile američka i afganistanska vlada, je izuzetno neadekvatno – što i nije neko iznenađenje s obzirom na to da su počinioci nadležni za određivanje sopstvene krivice.

Sjedinjene Države i njeni partneri također snose krivicu za smrtne slučajeve afganistanskih civila koje su prouzrokovale antivladine snage. Prema Međunarodnom vojnom tribunalu u Nirnbergu koji je održan nakon Drugog svjetskog rata, rat agresije je "vrhovni međunarodni kriminal koji se razlikuje samo od drugih ratnih zločina, jer u sebi sadrži nakupljeno zlo cjeline". To znači da je onaj ko počinje rat odgovoran za sva zvjerstva koja se javljaju u tom ratu. Američka invazija na Afganistan 2001. bila je čin agresije. Napad nije odobren od strane Ujedinjenih Nacija, što znači da je ilegalan. Argument da su SAD morale da napadnu zbog masakra 11. septembra 2001. godine je također nepostojeći. U ranim danima američkog bombardovanja Afganistana, afganistanska vlada je ponudila da raspravlja o predaji Osame bin Ladena ukoliko Sjedinjene Države zaustave zračne udare. Ali Bushova administracija nazvala je ovo "nepristojnim", odlučivši se da vodi rat i zamijeni agresivne Talibane sa Sjevernom Alijansom, grupom, po riječima Robertka Fiska, koju predvode „gangsteri“ i „dobro poznati silovatelji i ubice“ afganistanskih civila.

Da su SAD i njeni partneri krivično odgovorni za "nakupljeno zlo cijeline" u Afganistanu, još je jasnije kada se ima u vidu širi historijski kontekst. Američki napad na zemlju zapravo nije počeo 2001. godine. Kako novinar Robert Dreyfuss prikazuje u knjizi Đavolje igre, taj rat datira od ranih sedamdesetih godina kada su SAD i njeni partneri, naročito Pakistan i Saudijska Arabija, skovali zavjeru da unište afganistanske progresivne, patriotske i ljevičarske snage - koji su svi bili jaki u to doba. Potezi velikih sila su potkopali nadu Afganistana za demokratskim društvom i bilo kakvim pravičnim uređenjem. Politika saveza koji je predvodio SAD dostigla je svoj vrhunac kasnije te decenije kada je pružila podršku pobuni nasilnih reakcionara, što je izazvalo razarajući rat i pojavu Talibana pod nadzorom SAD-a tokom devedesetih.

Aspiracije vladajuće klase

Da bi shvatili američku skoro 50 godina dugu nasilnu intervenciju u Afganistanu, neophodno je shvatiti napore američke vladajuće klase da osigura politički i ekonomski primat što podrazumijeva držanje potencijalnih izazivača na sigurnoj distanci. Afganistan je bogat prirodnim gasom, a naftne rezerve koje su 2010. godine otkrivene znatno su veće nego što se ranije mislilo. Procjenjuje se da Afganistan posjeduje od 1$ do 3$ triliona vrijednosti mineralnog bogatstva za koje se Trumpova administracija zainteresovala. Ovo uključuje zlato, bakar, gvožđe, živu, olovo, uranijum, hrom, litijum i niz rijetkih metala, resurse koji se koriste u mobilnim telefonima, računarima i vojnim proizvodima.

Kao rezultat sadašnjeg rata, Sjedinjene Države su preduzele nadzor nad segmentima privatizacije afganistanske privrede. U izvještaju američkog State Departmenta iz 2010. godine primijećeno je da je Afganistan "napravio značajne korake ka podsticanju poslovnog okruženja za strane i domaće investicije." Istraživanje naučnika Michaela Skinnera dovelo je do zaključka da se rat u Afganistanu

"koristi od strane američkog Carstva Kapitala kao glavni most za otvaranje čitave Euroazije globalnom tržištu, dok u isto vrijeme obuzdava planove potencijalnih protivnika.“

Afganistan je dijelio granicu sa Sovjetskim Savezom i dijeli je i sada sa Kinom, konkurentom američke vladajuće klase. Drugu granicu dijeli sa Iranom, trenutno jednim od najomraženijih protivnika američke elite. Vrijednost ove „nekretnine“ je otkrivena od strane kineskih i iranskih infrastrukturnih projekata u Afganistanu - pored onih iz Indije - koji su presudni za određivanje trgovačkih puteva koji će biti potrebni za izvoz afganistanskih resursa. Kao što ukazuje Adam Hanieh sa Univerziteta u Londonu, afganistansko-pakistanski region nalazi se na raskrsnici Zaljeva i centralne Azije, formirajući "raskrsnicu dva područja bogata energijom". Trebalo bi dugo vremena da se objasne vojne baze koje su Sjedinjene Države izgradile u Afganistanu, od kojih su neke masivne, ukazujući na to da Amerika možda ima namjeru da ostane u zemlji i koristi je kao lansirnu rampu za napade unutar i, eventualno, izvan afganistanskih granica.

Stepen do kojeg je američka vladajuća klasa uspjela u ostvarivanju ovih ciljeva i dalje je otvoreno pitanje, ali je teško zamisliti da američka privredna i vanjskopolitička elita ne želi imati vojno prisustvo i savezničku vlast u takvom strateškom susjedstvu. Zbigniew Brzezinski, glavni arhitekt planova Carterove administracije da ruši mudžahedine, a kasnije i savjetnik predsjednika Obame, bio je iskren oko toga 1997. godine, pišući da će "distribucija moći na eurazijskom kopnenom terenu biti od presudnog značaja za američku globalnu dominaciju. "

Izlaz iz Afganistana

Završetak rata je preduvjet da Afganistanci imaju bilo kakvu fizičku sigurnost i pristup socijalnim uslugama, a kamoli bilo kakve suptilnije političke aspiracije. Danielle Bell, šef za ljudska prava Misije pomoći Ujedinjenih Nacija u Afganistanu, naglašava da nasilje negira prava djece na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, slobodu kretanja, porodični život, igranje na otvorenom i na drugi način uživanja u djetinjstvu bez "brutalnih efekata rata." Rat je samo 2017. godine raselio 437.907 ljudi, a interno raseljena lica nemaju adekvatno stanovanje, hranu, vodu, zdravstvenu zaštitu i mogućnosti za nastavak obrazovanja i zapošljavanja. Kako navodi Kancelarija UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova,

"Afganistan je u dugotrajnom sukobu skoro trideset i pet godina, što je ozbiljno omelo smanjenje siromaštva i razvoj, te je uništilo tkivo društva i oslabilo mehanizme njegovog suočavanja s posljedicama."

Ovo je, između ostalog, i "nagomilano zlo cijeline" koje je američki rat donio protiv Afganistana.

Poslije skoro pola stoljeća, odluka je: Afganistan neće biti ni siguran niti slobodan pod američkom upravom. Vrijeme je da rat prestane, a glavni uvjet za to je da SAD napusti tu zemlju.




Top