Hiroshima i Nagasaki: Masovno ubistvo, nuklearni rat i djelo ludosti

Ovaj članak prvi put je objavljen 6. augusta 2015. godine  

##

Šestog augusta, prije 73 godine, bačena je druga atomska bomba na Nagasaki.

Atomsko doba započelo je 6. augusta 1945. godine - nakon uspješnog testiranja u američkoj pustinji.

U to vrijeme, general Thomas Farrell je proročanski rekao: "Posegnuli smo za nepoznatim, i nismo znali šta se iz toga može desiti."

Nazvan od nekih "ocem atomske bombe", Robert Oppenheimer je citirao iz Bhagavad Gite govoreći: "Sada sam postao Smrt, razarač svijetova."

6. august obilježava godišnjicu jednog od najvećih zločina historije, nakon kojeg je uslijedilo spaljivanje Nagasakija.

Najmanje 200.000 ljudi je poginulo, dok su mnogi ostali obilježeni do kraja života, a buduće generacije do dan danas trpe štetu radiološki uzrokovanih oštećenja i drugih ozbiljnih zdravstvenih problema.

Velike Laži i dalje tvrde da su bombardovanja oba grada ubrzala rat i spasila mnoge živote. Truman je javnost informisao da je bombardovanje Hirošime "uništilo njenu korist neprijatelju".

To je trebalo da poštedi japanski narod od (daljnjeg) potpunog uništenja... Ako sada ne prihvate naše uslove, mogu očekivati ​​kišu propasti iz vazduha, kakvu Zemlja nikad nije vidjela.

Nuklearna bombardovanja oba grada samo su dva u nizu američkih genocida - počevši od osvajanja Novog Svijeta, do uništavanja države nakon države i beskrajnih sukoba koji se nastavljaju i dan danas.

Japan je bio poražen i spreman da se preda kada je Truman odobrio testiranje nove američke igračke - dva puta, ne jednom. Ne da bi pobijedio u već dobijenom ratu. Nego da pokaže sovjetskoj Rusiji novu moć Amerike, ono šta je njeno rukovodstvo već znalo, odnosno šta bi moglo da uslijedi protiv njenih gradova ako bi Washington odlučio da napadne svog ratnog saveznika.

Američki lideri su uvijek smatrali da su ljudski životi potrošni. Hiljade japanskih žrtava bile su mala cijena koju je trebalo platiti.

Bombardovanje nebranjenih naselja je međunarodni kriminal. Član 25. Zakona o ratu: Zakoni i običaji ratovanja na kopnu (IV Konvencija iz Haga, 1907) glasi:

Zabranjen je napad ili bombardovanje, bilo kojim sredstvima, gradova, sela, naselja ili objekata koji nisu branjeni.

Poslijeratna ženevska konvencija IV štiti civile u ratu - zabranjuje nasilje bilo koje vrste nad njima, a nalaže humano tretiranje bolesnih i ranjenih.

Nirnberški principi iz 1945. zabranjuju "zločine protiv mira, ratnih zločina i zločine protiv čovječnosti", uključujući "nehumana djela počinjena protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, prije ili tokom rata" - naročito neselektivno ubijanje i "bezobzirno uništavanje gradova ili sela", ili uništavanje koje nije opravdano vojnom nuždom. "

U svojoj knjizi "Dobar rat: Usmena historija Drugog svjetskog rata", pokojni Studs Terkel je objasnio dobre i loše strane rata, kroz ljude koji su ga proživili.

Dobro je bilo to, ističe što je SAD bila " jedina zemlja među onim koji su uključene u rat, a koja nije bila niti napadnuta niti bombardovana. Naši gradovi su bili jedini gradovi koji nisu pretvarani u ruševine ", rekao je Terkel.

Loše je bilo što je to "iskrivilo naš stav o tome kako danas posmatramo rat“ i činjenicu „da li su dobri ili se trebamo boriti protiv njih“. Ovo „iskrivljeno pamćenje potiče (ljude) da budu spremni, skoro željni, koristiti vojnu silu" da riješe probleme, bez obzira na to što ih pogoršavaju.

Ratovi nikad nisu dobri. U nuklearnom dobu to su "ludački" postupci - stravični po bilo kojem standardu.

24. februara 1945. Japan je nudio predaju, tražeći samo da zadrži svog cara. Roosevelt je želio da se rat nastavi. Isti je stav imao Truman nakon njegove smrti u aprilu 1945. godine.

Pokojni Howard Zinn je rekao: "Bombardovanje Hirošime ostaje svetinja za američki establišment i za veliki dio stanovništva u ovoj zemlji".

Lažno je predstavljen kao brz način za okončanje rata i spašavanje života – u mit danas vjeruje većina Amerikanaca, ignorišući grozno masovno ubijanje.

"Hirošima i Nagasaki su bili neoprostivi zločini", objasnio je Zin - "počinjeni u Japanu koji je bio spreman da se preda... bespomoćan čin nevjerovatno okrutnosti, a ne neizbježne nužnosti".

Šta bi "moglo biti još užasnije od spaljivanja, sakaćenja, osljepljivanja, zračenja stotina hiljada japanskih muškaraca, žena i djece?"

Ipak, apsolutno je od suštinskog značaja da naši politički lideri brane to bombardovanje, jer ako se Amerikanci mogu podstaknuti da to prihvate, onda mogu prihvatiti svaki rat, na bilo koji način, sve dok huškači na rat mogu pružiti razlog.

Beskrajni američki ratovi od ljeta 1945. do danas su ubili bezbroj miliona ljudi i to većinom zbog sukoba, poslijeratnog haosa, gladovanja, bolesti i generalno uskraćivanja osnovnih ljudskih potreba.

"Postoji beskonačan prostor za nove ratove, sa beskonačno mnogo razloga“, koji opravdavaju neopravdano, rekao je Zinn.

Prije bombardovanja Hirošime i Nagasakija, vojni sekretar Henri Stimson upoznao je Dwighta Eisenhowera o njihovoj neposrednoj upotrebi, rekavši: "Japan je već bio poražen i to bacanje bombe je potpuno nepotrebno."

Nakon njene upotrebe, predsjednik Admiral William Leahy, nazvao je atomsku bombu barbarskim oružjem. Japanci su već bili poraženi i spremni da se predaju."

Sredinom jula, četiri dana prije Trumana, Čerčil i Staljin su se sastali u Potstdamu da bi razgovarali o poslijeratnim pitanjima (dva mjeseca nakon poraza nacističke Njemačke), a japanski ministar vanjskih poslova, Togo, je uputio telegram ambasadoru Satou u Moskvi, koji je razgovarao o uvjetima predaje:

"Istinska želja Našeg Visočanstva jeste da vidi brz završetak rata." Washington je presretnuo poruku. Japanski kodovi su bili razbijeni još prije početka rata.

Najmanje od ljeta 1940. godine, američke obavještajne službe počele su čitati diplomatske poruke Japana. Ranije 1945. Japan je izrazio želju za mirom.

Dva dana prije održavanja februarske konferencije na Jalti, general Daglas MacArthur poslao je Rooseveltu rezime sa sadržajem od 40 stranica sa uvjetima predaje za Japan.

Bili su skoro bezuslovni. Japanci bi prihvatili okupaciju, prekid neprijateljstva, predali oružje, uklonili sve trupe sa okupiranih teritorija, predali se krivičnim ratnim sudovima, dozvolili da se regulišu njegove industrije, tražeći samo zadržavanje njihovog Cara.

Roosevelt je to kategorički odbio. To je učinio i Truman. Želio je da se nastavi rat, a zatim da se desi bezuslovna predaja.

Amerika "je bila odlučna da baci te bombe", rekao je Zinn. Čerčilov savjetnik PMS Blackett nazvao ih je njihovo korištenje "prvom velikom operacijom hladnog diplomatskog rata s Rusijom".

Augustovske bombe predstavljaju zloslutne podsjetnike da ono što se dogodilo Japanu može se ponoviti kad god luđaci u Washingtonu povjeruju da im može donijeti korist. Čovječanstvo možda neće preživjeti njihovo ludilo.




Top