Zašto je Americi potreban rat (I)

PRVI DIO ČLANKA:

Ovaj sjajni članak je napisan 30. aprila 2003. godine neposredno nakon rata u Iraku, od historičara i politologa Dr. Jacques Pauwels .

Članak se u velikoj mjeri odnosi na period kada je u Bijeloj kući sjedio George W. Busha.

Pitanje koje se sada nameće i zbog kojeg ponavljamo ovaj članak: Zašto Trumpova administracija treba rat, uključujući 1,2 triliona dolara vrijedan nuklearni program naoružanja?

Rat protiv Sjeverne Koreje, Irana, Rusije i Kine je na dnevnom redu Pentagona.

Koreja, Vijetnam, Kambodža, Irak, Libija, Sirija, Jemen...

Zašto su SAD u ratu već više od pola stoljeća...? A taj period nazivamo "poslijeratnom erom".  

I zašto Amerikanci podržavaju američku vojnu agendu?  

*     *     *

Ratovi su užasno i bespotrebno trošenje života i resursa, i zbog toga većina ljudi se u principu protivi ratovima. Međutim, čini se da američki predsjednik ipak voli rat. Zašto? Mnogi analitičari su potražili odgovore u psihologiji. Neki kažu da je George W. Bush smatrao svojom dužnošću da završi ono što je počeo, a što nije završio njegov otac u vrijeme Zaljevskog Rata; dok drugi vjeruju da je Bush Junior očekivao kratku i brzu pobjedu koja će mu osigurati drugi mandat u Bijeloj Kući.

Ja smatram da se odgovor za takav stav američkog predsjednika mora potražiti negdje drugo.

Činjenica da je Bush toliko spreman za rat nema ništa sa njegovom psihom, već sa američkim ekonomskim poretkom. Ovaj poredak – američki pečat kapitalizma – funkcioniše da bogate Amerikance poput Busha, još više obogati. Bez „toplih“ ili „hladnih“ ratova, taj sistem ne može proizvoditi željene rezultate u formi sve većeg profita kojeg bogati i moćni Amerikanci smatraju svojim „nasljedstvom“.

Velika snaga američkog kapitalizma leži i u njegovoj velikoj slabosti, a to je ekstremno visoka produktivnost. U historijskom razvoju međunarodnog ekonomskog sistema kojeg nazivamo kapitalizam, brojni faktori su omogućili enorman rast produktivnost, a jedan od primjera jeste mehanizacija i industrijalizacija proizvodnje koja se odvijala u Engleskoj od 18. stoljeća. U ranom 20. stoljeću, američki industrijalci su načinili značajan korak razvijajući serijsku proizvodnju. Ta inovacija Henrija Forda, kao i sve tehnike u sklopu nje su postale poznate kao „fordizmi“. Produktivnost američkih poduzetnika je spektakularno procvjetala.

Naprimjer, ranih 1920-ih godina, vozila su se kotrljala sa proizvodnih traka u Michiganu svakog dana. Ali ko je mogao tada uopšte i kupiti ta vozila? Većina Amerikanaca u to vrijeme nisu imali dovoljno dovoljno sredstava za mnogo jeftinije stvari. Međutim, i pored toga, mnogi drugi industrijski proizvodi su ubrzo pronašli svoje mjesto na tržištu, a rezultat je bio hronična neskladnost zasićenosti tržišta tim proizvodima, i manjka potražnje za istim. Time se pojavila ekonomska kriza poznatija kao Velika Depresija. To je u suštini bila kriza prevelike proizvodnje. Skladišta su bila prepuna neprodane robe, fabrike su otpuštale radnike, nezaposlenost je narasla, a kupovna moć američkog naroda se dodatno smanjila, što je samo pogoršalo krizu.

Ta ista kriza je, bez sumnje, nestala zbog Drugog Svjetskog Rata. Potražnja robe je spektakularno porasla kada je rat počeo u Evropi, a SAD koja se priključila tek 1942. godine, imala je dovoljno vremena da proda i ponovo proizvede mnogoborojnu vojnu opremu. Između 1940. i 1945. godine, SAD je potrošila ne manje od 185 milijardi dolara na vojnu opremu, a vojni izdaci su se povećali sa 1,5% na skoro 40% državnog BDP-a. Pored toga, američka industrija je opskrbljivala Britance i Sovjete putem pozajmica. Ključni problem Depresije - nesrazmjernost proizvodnje i potražnje – je time bio riješen, jer je država uspjela preuzeti ulogu potraživača potpisivanjem ogromnih inostranih ugovora putem kojih je prodavana vojna oprema.

Što se tiče običnih Amerikanaca, američka vojna potrošnja je donijela ne samo rast zaposlenja već i veće plate nego prije: jer je tokom Drugog Svjetskog Rata napokon okončana raširena bijeda koja je povezivana sa Velikom Depresijom. Međutim, ratno stanje su najbolje iskoristili biznismeni i korporacije, koji su ostvarili nevjerovatne profite. Između 1942. i 1945. godine, po riječima historičara Stuarta D. Brandesa, neto profit 2000 najvećih američkih firmi je bio veći za oko 40% u poređenju sa periodom 1936. – 1939. godine. Takav rast profita je bio moguć samo zbog ogromne potražnje vojne opreme, nesprovođenja kontrole cijena, te veoma malim oporezivanjem dobiti. Ovaj profit je došao u ruke američkih biznismena generalno, ali ponajviše su profitirale velike korporacije ili takozvana „Corporate America“. Tokom rata, tek 60 firmi je ostvarilo ogromni udio od 75% ukupnog profita od cjelokupnih narudžbi vojne opreme. Velike kompanije poput Forda, IBM-a i tako dalje, su konkretno profitirale od rata, kako kaže Brandes, čemu je direktno doprinijelo ogromno povećanje izdataka na vojnu potrošnju. IBM je naprimjer, između 1940. i 1945. godine, povećao svoj godišnji obim poslovanja sa 46 na 140 miliona dolara zahvaljujući narudžbama vojne opreme.

Američke velike korporacije su iskoristile fordovski sistem u svrhu maksimalne proizvodnje, međutim ni to nije bilo dovoljno da zadovolji potrebe ratne Amerike. Mnogo više od proizvedenog je bilo potrebno, i da bi se novo tržište zadovoljilo, vlada je otvarala sve više i više fabrika, u koje je implementirala sve novije tehnologije. Ovaj rapidan razvoj je ostavio veliki trag na američko bogatstvo, čime je ono u periodu od 1939. do 1945. godine poraslo sa 40 biliona na 66 biliona američkih dolara. Međutim, nije samo privatni sektor preuzimao i ulagao nove investicije: tokom perioda velike proizvodnje tridesetih godina, američki poduzetnici su investiranje smatrali previše riskantnim. Tako je vlada morala da otvara nova rada mjesta investirajući 17 biliona dolara u više od 2000 građevinskih projekata. U zamjenu za plaćanje kirije, privatnici su mogli iznajmljivati novootvorene fabrike od države, a u njima proizvoditi robu koju je isključivo kupovala sama država. Pored toga, kada je rat završen i kada je Washington odlučio da se riješi ovih projekata, većina korporacija je pokupovala same fabrike i to većinom za pola ili čak i trećinu njihove stvarne vrijednosti.

Kako je SAD finansirao rat, i kako je Washington platio račune lobiranja te vojne opreme? Odgovor je: dijelom oporezivanjem – i to 45% - a mnogo većim djelom pozajmicama – i to 55%. Pored ovoga, javni dug je dramatično narastao i to sa 3 biliona dolara u 1939. godini, na 45 biliona dolara 1945. godine. U teoriji, taj dug je trebao biti postepeno smanjivan i eventualno otplaćen u potpunosti, međutim ne oporezivajući dovoljno ogroman profit koji su američke korporacije zaradile tokom rata, taj dug je samo rastao. Nedostatak razvijenog poreznog sistema je rezultirao manjkom zarade za državu, što je automatski značilo manji procenat novca koji ide državi, a što je država namirivala stranim kreditima. Revenue Act koji je uveden u oktobru 1942. godine, je naglasak stavio na obične radnike i siromašne Amerikance koji su potpali pod još veći teret poreza. „Teret finansiranja rata“ kako kaže američki historičar Sean Dennis Cashman „je pao na leđa najsiromašnijih članova zajednice.“

Međutim, američka javnost koja je tada bila preokupirana ratnim stanjem ali i zaslijepljena visokom stopom zaposlenja i dobrim plaćama, to nije primijetila. Obrazovani Amerikanci, na drugoj strani, su bili itekako svjesni dobro uhodanog sistema kojim je američka elita uveliko profitirala od ratovanja. A čudna slučajnost je bila i ta da je Washington pozajmljivao novac upravo od bogatih biznismena, bankara, osiguravajućih društava i ostalih velikih američkih investitora; čime je korporativna Amerika dobila najveći dio kolača i to putem kamate. U teoriji barem, bogati i moćni Amerikanci su bili šampioni takozvanog slobodnog poduzetništva, i bili su strogo protiv ikakve državne intervencije u ekonomski sektor. Tokom rata, ipak, nikada nisu podigli svoj glas protiv načina na koji država zadire u taj isti sektor, jer upravo bez tog uplitanja države, ne bi mogli zaraditi ogromno bogatstvo koje su zaradili tih godina.

Tokom Drugog Svjetskog Rata, bogati vlasnici i menadžeri velikih korporacija su naučili veoma bitnu lekciju: tokom rata je moguće zaraditi novac, i to puno novca. Drugim riječima, naporna obaveza zarađivanja novca – a koja je ključna aktivnost kapitalističke Amerike – postaje mnogo lakša tokom rata nego li je u razdoblju mira; međutim, za to je potrebna srdačna saradnja vlasti. Od Drugog Svjetskog rata pa do danas, bogata i moćna Amerika je ostala uveliko svjesna ove činjenice. Tako je i njihov čovjek u Bijeloj Kući danas (2003. godina, tj. George W. Bush), potomak „bogate dinastije“ ubačen u Bijelu Kuću zarad promocije interesa njegovih bogatih rođaka, prijatelja, saradnika koji su dio korporativne Amerike, a čiji su interesi novac, privilegije i moć.

U proljeće 1945. godine bilo je očigledno da se rat, fontana profita i zarade, bliži kraju. Šta će se desiti tada? Među ekonomistima, mnogi analitičari su davali prognoze koje su bile u najmanju ruku neugodne za američke političare i biznismene. Tokom rata, američka nabavka vojne opreme, i ništa drugo, je preporodila i ponovo uspostavila ekonomski rast te omogućila potpunu zaposlenost zajedno sa neviđenim profitom. Sa povratkom mira, duh neskladnosti između ponude i potražnje je opet prijetio Americi, a rezultirajuća kriza je mogla biti i gora od one tokom Velike Depresije, i to ponajviše jer se proizvodna sposobnost države tokom rata uveliko povećala. Radnici bi morali biti otpušteni u istom trenutku kada se kući vraćaju milioni veterana koji u isto vrijeme traže civilne poslove, a rezultirajuća nezaposlenost bi poljuljala kupovnu moć SAD-a što bi na kraju uništilo uspostavljenu ravnotežu. Gledajući iz perspektive bogatih i moćnik Amerikanaca, povratak visoke stope nezaposlenosti i nije problem; ono što ih je zabrinjavalo jeste završetak razdoblja nevjerovatnog profita. Takva katastrofa se može spriječiti, ali kako?

Državni izdaci za vojsku su bili glavni izvor visoke zarade. Da bi se održalo gomilanje profita i priliv novca, novi neprijatelji i novi ratovi su bili potrebni. I opet, sretna slučajnost je da je postojao Sovjetski Savez, država koja je bila koristan saveznik tokom rata kada je pretrpila najveće neprijateljske ofanzive kao onu u Staljingradu, a čija ideologija je dozvolila da se iz saveznika pretvori u neprijatelja SAD-a. Većina američkih historičara sada priznaje da Sovjetski Savez 1945. godine, koji je pretrpio nevjerovatne gubitke, nije predstavljao nikakvu ekonomsku niti vojnu prijetnju daleko superiornijoj Americi, te da Washington Sovjete nikada nije doživljavao kao pravu prijetnju. Ovi historičari također priznaju da je Moskva pokazivala visok stepen zainteresovanosti za obostranu saradnju u razdoblju nakon završeta rata.

Uistinu, Moskva nije imala šta da dobije, već samo da izgubi iz konflikta sa Amerikom koja je pucala od samopouzdanja zbog monopola nad atomskim naoružanjem. Međutim, SAD – i to korporativna bogata Amerika – je hitno trebala novog neprijatelja da opravda gigantske izdatke za odbranu, a koji su podmazivali kotao ekonomije da se kotrlja pri punoj brzini i nakon rata, održavajući marže i profit na istom nivou, pa čak i ciljajući da ih poveća. Upravo zbog ovog razloga je i pokrenut Hladni Rat 1945. godine, i to ne od Sovjeta već od američkog „vojno-industrijskog kompleksa“, kako je predsjednik Eisenhower zvao elitu bogatih i moćni individualaca i korporacija koje su znale kako profitirati iz rata.