Zašto je Americi potreban rat (II)

DRUGI DIO

(Prvi dio pročitajte na ovom linku)

U ovom smislu, Hladni Rat je prevazišao bilo kakva predviđanja. Sve više opreme se izbacivalo na tržište, jer su Saveznici odnosno takozvani „slobodni svijet“, a koji je vrvio od diktatorskih režima, zahtijevali da se naoružaju do zuba američkom opremom. Pored toga, američke vlastite snage nikada nisu prestale kupovati i zahtijevati sve novije, veće i sofisticiranija tenkove, avione, rakete kao i hemijsko i biološko oružje masovnog uništenja. Za ove vrste naoružanja, Washington je uvijek bio spreman platiti visoke sume novca bez ispitivanja previše pojedinosti. Kao što je i bio slučaj tokom Drugog svjetskog rata, glavni cilj velikih korporacija je opet bio da dobiju ugovore sa vladom i napune vlastite džepove. Hladni rat je stvorio neprevaziđene nivoe profita, koji su se prilivali u kofere već bogatih individualaca koji su „igrom slučaja“ već bili vlasnici, menadžeri ili dioničari najvećih američkih korporacija. (Da li je iznenađujuće da u SAD-u, novopenzionisani generali iz Pentagona bivaju postavljani kao konsultanti od strane velikih korporacija i to većinom u proizvodnim sektorima vojne opreme, a da menadžeri ili dioničari tih istih korporacija često bivaju postavljani na mjesta visokih zvaničnika Ministarstva odbrane, ili kao savjetnici predsjedniku?“

Tokom Hladnog rata, američki vojni izdaci su eksplodirali i to putem pozajmica, što je uzrokovalo rast javnog duga do neviđenih visina. 1945. godine, javni dug je bio „samo“ 258 milijardi dolara, ali 1990. godine – kada je Hladni rat završio – javni dug SAD-a je iznosio 3,2 triliona dolara. Ovo je bilo nevjerovatno povećanje, pogotovo ako se u obzir uzme inflacija koja je rezultirala time da SAD postane najzaduženija država svijeta. Washington je mogao i trebao pokriti dug Hladnog rata oporezivanjem profita kojeg su korporacija ostvarile, ali to se nikada nije desilo.

1945. godine, kada se Drugi svjetski rat završio, a Hladni rat počeo, korporacija su plaćale 50% ukupnih poreza, ali tokom Hladnog Rata i poslije, to se postepeno smanjivalo, te danas iznosi tek nekih 1%.

Ovo je moguće jer državne velike korporacije većinom odlučuju o tome šta vlada u Washingtonu može, a šta ne, i to pogotovo na poljima fiskalne politike. Pored toga, smanjivanje poreza korporacijama je olakšano nakon Drugog Svjetskog rata jer su se one pretvorile u multinacionalne korporacije, „koje sjedište imaju svugdje i nigdje“, te su samim time veoma lahko zaobilazile plaćanje ikakvih poreza. Državno posmatrano, 37% svih američkih multinacionalnih kompanija – i više od 70% stranih multinacionalnih kompanija – nisu platile niti jedan dolar poreza od 1991. godine, dok je ostatak tih kompanija platio tek 1% poreza cjelokupne zarade.

Visoka cijena Hladnog Rata samim time nije plaćana iz džepova onih koji su dobijali najveći dio kolača, već od strane američkih radnika i srednje klase. Ove dvije klase nisu dobile ni jedan jedini fening od Hladnog rata, ali su zato dobili veliki dio javnog duga zbog kojeg je upravo taj rat i poveden. Oni su ti koji su i tada, kao i danas, podnosili teret javnog duga.

Drugim riječima, dok je profit generisan Hladnim Ratom privatizovan u korist ekstremno bogate elite, njegova cijena je raspoređena svim Amerikancima. Tokom Hladnog Rata, američka ekonomija je degenerisala u ogromnu podvalu, u perverznu redistribuciju državnog bogastva u ruke samo bogatih, a ne siromašnih, radničke i srednje klase. Iako je bogatstvo koje je elita zgrnula bilo ogromno, standard života običnih Amerikanaca je propadao polahko ali sigurno.

Tokom Drugog svjetskog rata, SAD je svjedočio skromnoj redistribuciji državnog kolektivnog bogatstva i to prema onim siromašnim. Tokom Hladnog rata ipak, bogati Amerikanci su se i dalje bogatili – a svi ostali siromašili.

1989. godine, kada je Hladni Rat više manje priveden kraju, više od 13 posto Amerikanaca – otprilike 31 milion osoba – su po svim mjerilima ustvari bili siromašna skupina, što samo naglašava problem države. Danas, 1% Amerikanaca posjeduje oko 34% državnog bogatstva. Nijedna Zapadna država nema tako neravnopravnu raspodjelu bogatstva.

Tek mali procenat superbogatih Amerikanaca je uživao u ovome. Oni su uživali u ideji akumuliranja više i više bogatstva, uvećavajući ionako ogromnu imovinu, na štetu potlačenih. Željeli su da stvari ostanu takve po bilo koju cijenu. Međutim, sve dobre stvari moraju završiti, a tako je i 1989. / 1990. godine, završilo prosperitetno doba Hladnog rata. To je predstavljalo problem. Obični Amerikanci koji su znali da su nosili teret rata, očekivali su isplatu „mirovnih dividendi“.

Smatrali su da novac koji je država izdvojila na vojne izdatke sada može biti preusmjeren u neke kolektivne povlastice, kao što je zdravstveno osiguranje ili druge socijalne beneficije, koje Amerikanci za razliku od većine Evropljana nikad nisu okusili.

1992. godine, Bill Clinton je ustvari osvojio izbore obećavajući državni zdravstveni plan, koji se naravno nikada nije realizovao. „Mirovne dividende“ nisu bile ni od kakvog interesa državnoj eliti, jer te vrste provizija ne ostvaruju profit za poduzetnike i korporacije, a zasigurno ne ogroman profit kakav proizvode državni izdaci za vojsku. Nešto se moralo poduzeti, i to brzo, da bi se izbjegla implozija državnih troškova za vojsku.

SAD je izgubio svog korisnog neprijatelja, Sovjete, te je hitno trebao novog neprijatelja kojim će opravdati velike vojne izdatke. U ovom kontekstu se 1990. godine na sceni pojavljuje Sadam Husein kao svojevrsna deus ex machina. Ovaj diktator je prije toga smatran za prijatelja SAD-a, i bio je naoružan do zuba kako bi mogao voditi ratove protiv Irana; a SAD – i saveznici poput Njemačke – su bili ti koji su ga naoružali. Međutim, Washington je očajnički trebao novog neprijatelja i odjednom, Sadam Husein je osumnjičen i proglašen „novim Hitlerom“, protiv kojeg se rat mora munjevito povesti, iako je bilo očigledno da su mogući pregovori sa Irakom oko Kuvajta.

George Bush Stariji je bio glavni agent koji je otkrio ovog novog neprijatelja, i koji je pokrenuo Zaljevski Rat, tokom kojeg je Bagdad zasipan granatama, a Sadamovi regruti masakrirani u pustinji. Put prema iračkoj prijestolnici je bio otvoren, ali ulazak Marinaca u Bagdad je odjednom prekinut. Sadam Husein je ostavljen na vlasti kako bi prijetnja koju on predstavlja mogla biti ponovo iskorištena u korist opravdavanja američkog naoružanja. Ipak, nakon gubitka Sovjeta, Amerikanci su shvatili kako je neugodno izgubiti korisne neprijatelje.

I tako je Mars, rimski bog rata, ostao svetac i zaštitnik američke ekonomije ili tačnije kum njihovih korporacija. Projekat mirovnih dividendi je mogao biti mirno zakopan, a vojni izdaci su ostali glavni pokretač ekonomije koja proizvodi veliki profit. Ova potrošnja je ponovo uvećana 1990. godine.

1996. godine, naprimjer, iznosila je ne manje od 265 milijardi dolara, ali kada se dodaju nezvanični i indirektni troškovi, ona je iznosila ustvari oko 494 milijarde dolara, što je značilo da se na vojni budžet davalo 1,3 milijarde dolara dnevno. Međutim, samo sa Sadamom kao neprijateljem, Washington je morao potražiti i nove neprijatelje i nove prijetnje. Somalija se činila kao interesantna, međutim titula „novog Hitlera“ je ipak identifikovana na Balkanu i to u liku srpskog vođe Slobodana Miloševića. Tokom devedesetih, konflikt u Jugoslaviji je stvorio okolnosti potrebne za vojnu intervenciju, velike operacije bombardovanja i kupovine još više naoružanja.

Tako je američka ratna ekonomija i dalje mogla da radi kao podmazana, i nakon Zaljevskog Rata. Međutim, pokoji javni istup i pritisak koji je skretao pažnju na uvođenje mirovnih dividendi, je otežavao rad tog sistema. Kao što sam ranije kazao, država u ovakvim okolnostima mora surađivati sa poduzetnicima. U ovom smislu, Bill Clinton nije ispunio očekivanja, i korporativna Amerika mu nikada nije oprostila činjenicu da je uspio izboriti svoje mjesto u Bijeloj kući na osnovu obećanja običnim Amerikancima da će dobiti mirovne dividende i to konkretno u smislu zdravstvenog osiguranja.

Samim time, 2000. godine je osigurano da u Bijelu Kuću neće ući Al Gore, za kojeg su govorili da će voditi istu politiku kao Klinton, već tim vojnih tvrdolinijaša, skoro bez iznimke predstavnici korporativne Amerike i to Cheney, Rumsfeld, Rice i naravno George W. Bush mlađi, sin čovjeka koji je pokazao kako se Zaljevski Rat vodi; također i Pentagon je imao svog predstavnika u Bushovom kabineta, takozvanog miroljubivog Powella, koji je u stvarnosti bio još jedan anđeo smrti. „Rambo“ se doselio u Bijelu kuću i nije bilo potrebno dugo da se vide rezultati.

Nakon što je Bush mlađi došao na vlast, neko vrijeme se činilo da će proglasiti Kinu kao novog neprijatelja SAD-a. Međutim, konflikt sa ovim gigantom je bio preriskantan; a pored toga i veliki procenat vanjske trgovine na kojoj su korporacije masivno zarađivale se vodio upravo sa tom državom. Nova prijetnja je morala biti manje riskantna, a više kredibilna. Samim tim, Bush i Rumsfeld društvo nisu mogli poželjeti ništa bolje od 11. septembra, 2001. godine; vjerovatno su znali sve o tom napadu, ali namjerno ništa nije poduzeto jer su znali kako da iskoriste posljedice. U bilo kojem slučaju, iskoristili su priliku i naoružali SAD kao nikada prije, da zasipaju bombama i granatama ljude koji nemaju ništa s tim terorističkim napadom, a sve zarad ostvarivanja neviđenih marži i profita. Bush je objavio rat ne državi, nego terorizmu, apstraktnom konceptu protiv kojeg se rat ustvari ne može voditi i protiv kojeg definitivna pobjeda ne može biti ostvarena. Međutim, u sloganu „rat protiv terorizma“, Washington je imao pravo na domaćem terenu da vodi ratove globalno i to protiv bilo koga, koga Bjela Kuća etiketira kao „teroristu“.

I tako je problem završetka Hladnog Rata definitivno riješen, jer su unaprijed osigurana opravdanja za nove ratove. Statistike govore same za sebe.

1996. godine, 265 ilijardi dolara je potrošeno u vojne izdatke, ali zahvaljujući Bushu mlađem, 2003. godine je ta potrošnja dosegla 390 milijardi: međutim sada je još veća i to 400 milijardi dolara. Nije ni čudo da George W. Bush putuje širom države pršteći od sreće i ponosa, jer on – u suštini razmaženo bogato dijete veoma ograničenih talenata i vještina – je prevazišao i najveća očekivanja svojih prijatelja i rođaka.

9/11 je Bushu osigurao džokera sa kojim može voditi rat protiv bilo koga i bilo gdje, i ustvari nije ni bitno ko je taj neprijatelj više. Prošle godine, Bush je granatama zasipao Afganistan jer su vođe te države krile Bin Ladena, koji navodno prijeti Americi. Ne možemo ulaziti u detalje niti konkretne razloge zašto Bushova Amerika vodi rat sa Irakom, a ne sa Sjevernom Korejom naprimjer. Glavni razlog ovog rata su vjerovatno ogromne iračke naftne rezervne koje potražuju američki naftni fondovi, a s kojima su Bush, Cheney, Rice i slični usko povezani. Rat u Iraku je također korisna lekcija državama Trećeg Svijet da vide šta se desi sa onima koji ne plešu kako Washington svira te kao instrument da se uništi domaća konkurencija te još više ojača desničarska ideologija.

Amerika bogatstva i privilegije je ovisna o ratu, bez njega ta država ne bi funkcionisala. Trenutno, ova ovisnost se nadomiruje ratom sa Irakom, od kojeg najviše profitiraju naftni baroni. Međutim, da li iko stvarno vjeruje da će ratovi prestati sa padom Sadama? Predsjednik je već uperio prstom u one čiji red tek treba da dođe, i nazvao ih „Osovinom zla“, i to: Iran, Sirija, Liban, Somalija, Sjeverna Koreja, i naravno trn u oku SAD-a, Kuba. Dobrodošli u 21. stoljeće, dobrodošli u razdoblje Bushovih neprekidnih ratova!




Top