Amerika se mora suočiti sa mučenjem nevinih zatvorenika

Mitovi su važan dio slike koju o sebi ima svako društvo. Većinu mitova jedne države ostatak svijeta može ignorisati bez problema.

U SAD-u i njenom podređenom cionističkom Izraelu, mitovi su preuzeli alarmantno rasističke i militarističke tonove i predstavljaju "jasnu i prisutnu opasnost" svijetu. Takvi američki mitovi kao "Manifest sudbine" i "sjajni grad na brdu" sada su se pretvorili u "američku posebnost". Amerika ne može pogriješiti čak i kada ubija milione nevinih ljudi, uključujući i djecu.

U intervjuu za emisiju "60 minuta" američkog kanala CBS, Leslie Stahl pitala je američku ambasadoricu u UN-u, Madeleine Albright, da li je opravdano izgladnjivanje 560.000 iračke djece zbog američkih sankcija? Na to pitanje Albright je rekla: "Mislim da je vrijedno toga" (12. maja 1996.). Bila je službenica demokratskom režimu Billa Clintona i postala je državni sekretar!

Cionistička čudovišta prenose mit da im je Bog obećao Svetu Zemlju. Bog to nije učinio, barem ne lopovima. Cionistički Izrael je kolonijalni ilegalni entitet koji je silom okupirao zemlju palestinskog naroda. Izrael nastavlja svoj neizbježni ekspanzionistički program u kojem je sve više i više palestinskog zemljišta uzurpirano, da bi naselio ilegalne useljenike iz Evrope i Sjeverne Amerike.

Međutim, vratimo se na slučaj SAD-a, "izuzetnu silu" koja ne može pogriješiti. Kada muči ljude, odbija priznati da se uopšte prepušta takvoj gnusnoj praksi koja predstavlja ratni zločin. "Mi ne vršimo mučenja", su bile zloglasne riječi Roberta Gatesa, bivšeg direktora CIA-a pod Džordžom W. Bushom, kada su se suočili sa objašnjavanjem zbog čega su mučeni zatvorenici u Iraku i Afganistanu. Donald Rumsfeld, jednako ozloglašeni sekretar za odbranu preimenovao je mučenje u "poboljšane tehnike ispitivanja". Kidnapovanje je postalo "izuzetno iznuđivanje priznanja." Da li to mučenje i kidnapovanje postaje dozvoljeno ako se naziva drugačije?

U američkom ormaru ima mnogo kostura. Od Bagram tornjeva za mučenje u Afganistanu do Abu Ghraiba u Bagdadu, sve do zaljeva Guantanamo, američki prekršaji su poput sekvenci u nevjerovatnom horor filmu. Zatvorenici iz Guantanama su praktično zaboravljeni.

Odmah poslije 11. septembra, opravdanje za takve zločine imalo je širok krug pristalica od desničarskih think tankova do glavnih medija. Linija između lijevog i desnog krila je izbrisana. Evo tipične reakcije Washington Posta od 13. septembra 2001. godine, koju je podržalo većina medija:

-Ako odgovor na taj napad zaista postane princip politike SAD-a, kao što vjerujemo da bi trebalo - ako Sjedinjene Države preduzmu tešku kampanju protiv onih koji je ugrožavaju - onda se ni politika ni diplomatija ne mogu vratiti tamo gdje su bili...To je najvažnije kako Kongres i drugi diskutuju o mogućoj potrebi žrtvovanja privatnosti, slobode kretanja ili drugih sloboda prioritetima nacionalne sigurnosti – pisao je Washington Post.

Tek mali broj ljudi u američkom establišmentu je ikada pozvalo na odgovarajuću istragu o tome ko je bio odgovoran za napade 11. septembra. Ko dovede u pitanje zvaničnu priču, biva optužen da se upušta u teorije zavere, ali na zvaničnoj priči postoje velike rupe, i to ne samo u pogledu toga kako su se tri zgrade srušile ravno na vlastite temelje. Zgrada br. 7 od 49 spratova nije bila ni pogođena nijednim avionom, ali se srušila par sati nakon što su se srušili blizanci.

Za skoro osam godina od 11. septembra i sa užasima Guantanama koji su izašli na otvoreno, Barack Obama nakon što je preuzeo funkciju u 2009. godini, najavio je da će zatvoriti logor za mučenje za manje od godinu dana. Osam godina kasnije, dok je Gitmo i dalje otvoren i operativan, njegov nasljednik Donald Trump je rekao: "Bacite ključ" i pustite zatvorenike neka istruhnu. Nisu optuženi za bilo koji krivični postupak, a kamo li da im je suđeno na nekom sudu, da bi se dokazala njihova zlodjela.

U maju je Trump imenovao Ginu Haspel za direktora CIA-e. Ona je bila zadužena za crnu lokaciju na Tajlandu, gde su ljudi koji su kidnapovani od strane Amerikanaca zatvarani i mučeni. Posebno troje ljudi - Abu Zubaydah, Abd al-Rahim al-Nashiri i Khalid Shaykh Muhammad - više puta su kidnapovani i mučeni potapanjem, kaže direktor CIA Michael Hayden u februaru 2008. godine (New York Times, 19. januar 2017.). Svaki od njih je bio mučen potapanjem u vodu barem 83 puta u toku jednog mjeseca. Haspel je vidjela snimke tog potapanja iz 2002. godine, ali tri godine kasnije, ona je uništila sve dokaze bez obavještavanja ili traženja dozvole od svojih pretpostavljenih.

Ramsfeld je insistirao da utapanje nije mučenje, jer nikoga nije ubilo. Dick Cheney, koji je služio kao potpredsjednik Džordža Buša, insistirao je da je mučenje vodom i drugi oblici mučenja samo način izvlačenja informacija (prisiljenih priznanja) od zatvorenika. Operativci FBI-a nisu se složili i insistirali su da Abu Zubaydah i al-Nashiri nisu teroristi visokog profila koji su projektovali Bush i kompanija i da su im dali vrlo malo vrijednih informacija.

Čak i New York Times, neprijatelj muslimana, uredno je kritikovao CIA-a za vještačenje i podvrgavanje Abu Zubaydaha drugim oblicima okrutnog mučenja. U uredničkom tekstu pod nazivom "Težak podsjetnik o greškama Gvantanama" (25. august 2016.), NY Times je napisao:

Zastrašujuće je, suludo čak, ponovo pročitati činjenice o Abu Zubaydahovom boravku u američkom pritvoru 14 godina nakon što je bio zatvaran u Pakistanu u periodu nakon napada na blizance. Abu Zubaydah, prvi zatvoreni za kojeg su postojali dokazi da je mučen utapanjem od strane CIA-e, se godinama vukao u mašti američke javnosti kao oličenje zla.

Opisujući taktike "korištenje u godinama nacionalne panike zbog terorizma" kao "sramotne", dokument je pozivao na zatvaranje zatvora. G. W. Bush je vjerovao da je Abu Zubaydah bio šef operacija Al-Kaide. Prozvao ga je 2006. godine, nazvavši ga "višim terorističkim vođom". Koristeći terorističko žrtveno janje, Bush i njegovi zvaničnici su tvrdili da su Abu Zubaydah i muškarci poput njega potpuno opravdali objekat u Guantanamu, kao i tajnu mrežu zatvora koje vodi CIA. Ipak, New York Times je imao drugačiji pristup na tu temu,

Godinama kasnije, postalo je jasno da Abu Zubaydah uopšte nije bio najviša figura u al-Kaidi. Također je postalo jasno da je voljno pružio uvid u terorističke grupe kada su ga ispitivali agenti FBI-a, koji su s njim postupali dobro. Do trenutka kada je bio predat CIA-u, izgleda da je njegovo znanje o prijetnjama Al-Kaide upućenim Sjedinjenim Državama u velikoj mjeri iscrpljeno. Ipak, osoblje agencije insistiralo je na potrebi za mučenjem, i to barem 83 puta, kao i da ga se podvrgne drugim brutalnostima.

Nikada optužen niti osuđen, Abu Zubaydahu nikada nije bilo dozvoljeno da javno govori o njegovim mukama. Njegovi američki nasilnici nikada nisu bili optuženi.

Ovo nije čin nekog simpatizera Al-Kaide; ovo su riječi novina koje predstavljaju američki establišment.

Tokom predizborne kampanje za 2016. godinu, Trump je javno obećao ne samo da će logor za mučenje Guantanamo Bay biti otvoren, već da bi, ukoliko je izabran, odobrio daleko gore metode mučenja nego što je slučaj sa utapanjima. Ovo je dio Trumpovog plana da ponovo napravi "Ameriku Velikom", tvrde brojni Amerikanci, među kojima je Andrew Cuomo, guverner države New York.

Prije šezdesetak godina (1958), kada su William Lederer i Eugene Burdick objavili svoj roman, The Ugly American, nisu mogli ni zamisliti u svojim najluđim snovima da će jednog dana najgadniji Amerikanac zauzeti Bijelu kuću. Ovaj roman zasnovan je na stvarnim primjerima američkih diplomata koji djeluju u jugoistočnoj Aziji u periodu koji je doveo do Vijetnamskog rata i naknadnog debakla u Americi. Roman je prodat u milione primjeraka i preveden je na mnoge jezike.

Naravno, Trump insistira da on nije samo "stabilan genije", nego da je on možda "najzgodniji Amerikanac" koji je ikada sjeo u Bijelu Kuću!




Top