Stoljeće izgubljenih ratova SAD-a

Uprkos najvećem vojnom budžetu u svijetu, pet puta većem od sljedećih šest zemalja, najvećem broju vojnih baza na svijetu - preko 180 - i najskupljem vojno-industrijskom kompleksu, SAD nisu uspjele da pobjede ni u jednom ratu u 21. stoljeću.

U ovom tekstu ćemo nabrojati te ratove i analizirati zašto, uprkos moćnoj materijalnoj osnovi za rat, uspjeh nije ostvaren.

Izgubljeni ratovi

SAD su bile umješane u višestruke ratove i vojne udare od početka 21. stoljeća. To uključuje Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, Somaliju, Palestinu, Venecuelu i Ukrajinu. Pored toga, pet sigurnosnih agencija iz Washingtona je finansiralo pet terorističkih grupa u Pakistanu, Kini, Rusiji, Srbiji i Nikaragvi.

SAD su okupirale zemlje, proglašavale pobjedu, a potom se suočavale sa otporom i produženim ratovima, što je zahtijevalo veliko vojno prisustvo SAD-a samo da bi se zaštitili garnizoni vojnika.

SAD su pretrpjele stotine hiljada žrtava - mrtvih, osakaćenih i poremećenih vojnika. Što više Pentagon troši, to je veći gubitak i teže povlačenje.

Što su brojniji vazalski režimi, veća je korupcija i nesposobnost.

Nijedan režim koji je podvrgnut američkom tutorstvu nije uspio da postigne ciljeve koje su mu projektovali američki vojni savjetnici.

Što se više trošilo na regrutovanje vojnih plaćenika, veća je bila stopa dezerterstva i dobavljanja oružja američkim protivnicima.

Uspjeh u pokretanju ratova i neuspjeh u njihovom vođenju

SAD su napadale Afganistan, osvojile glavni grad (Kabul) i porazile talibansku vojsku... a potom provele naredne dvije decenije gubeći gerilski rat.

Početne pobjede postavile su osnovu za buduće poraze. Bombardovanje je dovelo milione seljaka i poljoprivrednika, trgovaca i zanatlija u lokalnu miliciju. Napadači su poraženi od strane nacionalizma i religije vezane za porodice i zajednice. Pobunjenici su bili jači od oružja i dolara u mnogim selima, gradovima i provincijama.

Slični rezultati su ponovljeni u Iraku i Libiji. SAD su napale i porazile stajaće armije, okupirale glavni grad i nametnule svoje vazale na vlast – što je postavilo teren za dugoročne, velike ratove od strane lokalnih pobunjeničkih armija.

Što je učestalije zapadno bombardovanje, to je veća opozicija koja prisiljava proxy vojsku na povlačenje.

Somalija je često bombardovana. Specijalne jedinice su regrutovale, obučavale i naoružavale lokalne marionetske vojnike, podstaknute od strane plaćeničkih afričkih vojski, ali su ostali u glavnom gradu Mogadišuu, okruženi i napadnuti od strane loše naoružanih, ali visoko motivisanih i disciplinovanih islamskih pobunjenika.

Doba imperijalnih ratova

Sirija je na meti plaćenićke vojske koju je finansirala i naoružala SAD. U početku su napredovali, iskorijenili milione, uništili gradove i kuće i osvojili teritoriju. Sve je impresioniralo njihove SAD – EU gospodare. Jednom kada je sirijska vojska ujedinila stanovništvo, sa svojim ruskim, libanskim (Hezbollah) i iranskim saveznicima, Damask je razbio plaćenike.

Nakon većeg dijela decenije, separatistički Kurdi, zajedno sa islamskim teroristima i drugim zapadnim surogatima, povukli su se i pružili posljednji otpor kod sjevernih granica - preostalom bastionu Zapadnih surogata.

Ukrajinski udar u 2014. godini finansirali su i režirali SAD i EU. Oni su zauzeli glavni grad (Kijev), ali nisu uspjeli osvojiti istočnu Ukrajinu i Krim. Korupcija među vladajućim kleptokratama u SAD-u je uništila zemlju - preko tri miliona ljudi je napustilo državu i otišlo u Poljsku, Rusiju i drugdje u potrazi za životom. Rat se nastavlja, korumpirani američki vazali su diskreditovani i doživjet će izborni poraz, ukoliko ne namjeste glasanje.

Ustanak zapadnih plaćenika u Venecueli i Nikaragvi finansirala je Nacionalna fondacija za demokratiju SAD-a (NED). Oni su uništili ekonomije, ali su izgubili ulične ratove.

Zaključak

Ratove ne dobija samo oružje. Ustvari, teška bombardovanja i produžena vojna okupacija omogućava dugotrajni popularni otpor, američko povlačenje i poraz.

Američki veći i manji ratovi 21. stoljeća nisu uvući ciljane zemlje u njegovo carstvo.

Imperijalistička okupacija ne znači isto što i vojna pobjeda. Okupacija samo mijenja prirodu rata, protagoniste otpora, obim i dubinu nacionalne borbe.

SAD su bile uspješne u borbi protiv stajaćih vojski, kao što je slučaj u Libiji, Iraku, Afganistanu, Somaliji i Ukrajini. Međutim, osvajanje je bilo ograničeno u vremenu i prostoru. Osnovani su novi oružani pokreti otpora koje su vodili bivši oficiri, vjerski i sekularni aktivisti...  

Imperijalistički ratovi su odnijeli milione života, uništili tradicionalnu porodičnu, radnu i susjedsku vezu i pokrenuli novu konstelaciju anti-imperijalističkih lidera i boraca.

Imperijalističke snage su obespravile uspostavljene lidere i uništile njihove pristalice. Uništavali su i pljačkali drevna blaga. Otpor je nastavljen regrutovanjem hiljada dobrovoljaca koji su služili kao ljudske bombe, izazivajući projektile i bespilotne letjelice.

Američke carske snage nemaju veze sa okupiranom zemljom i ljudima. Oni su "vanzemaljci" u službi vremena; to su vojnici koji žele da prežive, obezbjede promocije i izađu sa bonusom i časnim otpustom.

Nasuprot tome, borci otpora su tu zauvijek. Dok napreduju, oni ciljaju i uništavaju imperijalističke surogate i plaćenike. Izlažu korumpirane vazalske vladare koji ljudima osporavaju elementarne uslove postojanja - zapošljavanje, pitku vodu, struju itd.

Imperijalistički vazali nisu prisutni na vjenčanjima, svetim praznicima ili pogrebima, za razliku od boraca otpora. Prisustvo drugog podrazumijeva lojalnost do smrti. Snage otpora slobodno kruže u gradovima i selima uz zaštitu lokalnog stanovništva; i noću vladaju neprijateljskim terenom, pod zaštitom običnih ljudi, koji im dijele informacije i logistiku.

Inspiracija, solidarnost i lahko oružje su i više nego dovoljni protiv bespilotnih letjelica, projektila i helikoptera.

Čak i plaćenički vojnici, obučeni od strane specijalnih snaga, defektuju i izdaju svoje imperijalističke gospodare. Privremeni imperijalistički napredak služi samo da se snage otpora reorganizuju i pripreme kontra napad. Oni predaju vide kao izdaju svog tradicionalnog načina života, podnošenje pod čizmu zapadnih okupacionih snaga i njihovih korumpiranih zvaničnika.

Afganistan je glavni primjer imperijalističkog "izgubljenog rata". Nakon dvije decenije ratovanja i jednog triliona dolara u vojnoj potrošnji i desetina hiljada žrtava - talibani kontrolišu većinu sela i gradova; ulaze i preuzimaju provincijske prijestolnice i bombarduju Kabul. Oni će preuzeti potpunu kontrolu dan nakon što SAD ode.

Američki vojni porazi su proizvodi fatalne mane: imperijalistički planeri ne mogu uspješno zamjeniti autohtone ljude sa kolonijalnim vladarima i njihovim lokalnim pristalicama.

Ratove ne dobija visokotehnološko oružje koje navode odsutni vojnici daleko od naroda: oni ne dijele osjećaj za mir i pravdu.

Eksploatisani ljudi informirani duhom komunalnog otpora i samožrtvovanja pokazali su veću koheziju od vojnika koji se jedva čekaju vratiti kućama i plaćenika kojima dolari sjaje u očima.

Lekcije izgubljenih ratova nisu naučili oni koji propovijedaju moć vojno-industrijskog kompleksa, koji proizvodi, prodaje i profitira od oružja, a nemaju iza sebe narod kojem je dovoljno lahko naoružanje i veliko uvjerenje da bi porazili imperijalističke vojske.




Top