Šta dogovor o Idlibu znači za rat u Siriji

Dok je kriza u Idlibu spriječena kroz sporazum između Rusije i Turske, taj sporazum također sadrži dovoljno mjera koje svode ulogu Amerike u Siriji na nulu. Ovo postaje naročito očigledno kada upoređujemo iste vrste „dogovora“ u vezi Halepa, 2016. godine, kada su SAD učestvovale u pregovorima i američki zvaničnici su sjedili preko puta svojih ruskih kolega. Ali sporazum o Idlibu nije vidio nijedan američki zvaničnik, što znači nastavak pada američkog utjecaja u regionu, posebno njihove uloge u završnim etapama sirijskog rata. Sa Idlibom kao posljednjim terorističkim uporištem u Siriji, i SAD-om koji nije imao pravo govora vezano za razvoj situacije u samom regionu, male su šanse da će SAD imati ikakvo pravo govora kada se bude razgovaralo o ponovnoj uspostavi mira.

Iako je činjenica da je izlasku SAD-a iz Sirije djelimično kriva njihova nevoljkost i nemogućnost da se dublje vojno angažuju, te njihova ovisnost o terorističkim grupama koje se bore u ime njihovih interesa, sve je manje sumnje u važnost ruske vojske kao odlučujućeg faktora u Siriji, koji nije samo porazio „pobunjenike“ već i neutralizovao utjecaj SAD-a.

Sporazum također znači konačni izlaz svih "pobunjenika" koji su finansirani izvana, a koji su bili glavni zagovornici ideje da „Assad mora ići“. Kao što je Erodan potvrdio: "Mi ćemo osigurati da radikalne grupe, koje odredimo zajedno sa Rusijom, više ne budu aktivne u regionu. "

Dok su zapadni politički analitičari ukazivali na to kako taj sporazum može propasti, kao što su mnogi slični propali, takav stav ne uzima u obzir kako su se odnosi između Rusije i Turske već promijenili i preobrazili u dovoljno jake veze koje mogu realizovati detalje napisane na papiru. Turska i Rusija sve više postaju trgovinski i diplomatski partneri, a Rusija gradi prvi turski nuklearni reaktor. Povrh svega stoji činjenica da turski odnosi sad SAD-om i Evropskom unijom nisu ni blizu jaki da bi osigurali zaštitu interesa Ankare unutar i izvan Sirije.

Za SAD, međutim, sporazum znači da neće biti nikakvih ozbiljnih vojnih eskalacija, svakako ne dovoljno ozbiljnih da bi se stvorio teren za novi namješteni hemijski napad, kao i da se tim napadom situacija preokrene i stvori izgovor za novi raketni napad na Siriju, te u krajnosti kao izgovor da povećaju vlastiti angažman i osiguraju stolice u Sochiju i Astani. Kako stvari stoje, Sirija je za SAD izgubljena igra.

Ovim sporazumom su također značajno smanjene šanse za direktno vojno sukobljavanje između Rusije i Turske ili između Turske i Sirije, omogućavajući Rusiji ne samo da zadrži Tursku na svojoj strani, već i da procesi iz Sochija i Astane budu u potpunosti provedeni. Na ovaj način, Rusija se pobrinula da Turska ne pronađe razlog za normalizaciju svojih odnosa sa Zapadom.

Da su procesi u Sochiju i Astani i dalje živi, ​​očigledno je iz činjenice da se taj dogovor naziva "dogovor u Sochiju", a drugi član procesa, Iran, također je pozdravio to kao veliki diplomatski uspjeh. Održavanje ovih procesa je značajno za Rusiju ne samo zato što daje Rusiji veoma važnu diplomatsku prednost nad svojim zapadnim konkurentima, već i zbog toga što legitimiše svoje prisustvo u Siriji da se angažuje sa Turskom i drugim zemljama, uključujući i Izrael, kako bi se zaštitio sirijsko-ruski interes.

I dok je sporazum već dobio podršku od zemalja kao što je Njemačka te i opreznu podršku UNO-a, Rusija nema šta da izgubi, čak i ako dogovor ne uspije. Jedna stvar je sigurna, većina zadataka postavljenih dogovorom pada na Tursku, a ne Rusiju. Ključno pitanje je bilo kako ubijediti svoje partnere u dogovor.

Dok je Rusija već uvjerila Siriju, ostaje da se vidi kako će Turska ubijediti opozicione naoružane grupe, u koje spadaju islamistički radikali bivšeg fronta Al-Nusra koji se sada zovu Tahrir al-Sham, da se povuku iz pokrajine. I, čak i ako Turska to ne uradi i umjesto toga moradne pokrenuti vojnu operaciju protiv radikala, Turska će i dalje morati da se osloni na Rusiju da bi dobila dozvolu da koristi vazdušni prostor Sirije za zračne udare. Tokom operacije Afrin, Moskva je prvobitno dozvolila turskim avionima da lete iznad Afrina, ali im je kasnije to zabranjeno.

Stoga je ubjeđivanje ili čak prisiljavanje pobunjenika i radikala da napuste Idlib ključni zadatak koji Turska mora dovršiti. Ako to uspije, to će učiniti povratak Idliba pod sirijsku kontrolu relativno mirnim; ukoliko to ne uspije, Turska će teško biti u poziciji da zatraži još jedan dogovor, ostavljajući slobodu djelovanja sirijskoj i ruskoj vojsci da Idlib očiste teškim naoružanjem.




Top