Noćna mora Pentagona: Ruski S-300 bi mogao oboriti najnovije F-35 avione

Tragična epizoda koja je dovela do smrti 15 ruskih vojnika je imala brze posljedice po situaciju u Siriji i na Bliskom Istoku. Ruski ministar odbrane Sergei Shoigu je 24. septembra obavijestio saveznike i protivnike da je predsjednik Vladimir Putin odobrio isporuku sistema zračne odbrane S-300 Siriji. Isporuka je odložena, a potom je suspendovana kao posljedica izraelskog pritiska 2013. godine.

Na određen način, isporuka S-300 baterija u Siriju izaziva veću zabrinutost za Washington nego za Tel Aviv. Izrael posjeduje nekoliko F-35 aviona i tvrdi da ih koristi u Siriji da napadne navodne iranske oružane konvoje koji prevoze oružje Hezbollahu. Sa sistemima S-300 koji su raspoređeni u ažuriranoj verziji i uključeni u ruski sistem komande, kontrole i komunikacije (C3), postoji ozbiljan rizik (za Washington) da Izrael, koji sada nije u stanju da promjeni tok događaja u Siriji, može izvesti neku vrstu očajničkog manevra.

Nije tajna da je Grčka kupila S-300 sistem od Rusije, i da su NATO i Izrael izvodili vojne vježbe protiv ruskih sistema odbrane. Viši zvaničnici IDF-a često su insistirali na tome da su sposobni boriti se protiv S-300, kao i da su otkrili njegove slabosti.

Upozorenje Tel Aviva da će napasti i uništiti bateriju S-300 ne treba uzimati kao ispraznu prijetnju. Dovoljno je pogledati nedavno rušenje ruskog aviona za nadgledanje Il-20 da bi shvatili koliko bezobzirno očajan Izrael može da bude. Štaviše, viši zvaničnici IDF-a su tokom godina nekoliko puta kazali da će sirijski S-300 biti legitimna vojna meta ukoliko zaprijeti izraelskim avionima.

U ovom trenutku, potrebno je dodati neke nove informacije i pojasniti određene tačke. Grčki S-300 su stariji i nisu ažurirali svoju elektroniku. Takvi moderni i složeni sistemi kao S-300 i S-400 zahtijevaju održavanje, nadogradnju i često zamjenu dijelova radi poboljšanja hardvera. Sve ovo nedostaje grčkim baterijama. Drugo, operater koji koristi sistem (koristeći radar, ciljanje, zaključavanje i slično) je često glavni faktor u pogledu ukupne efikasnosti. Štaviše, sistem je u potpunosti integrisan u ruski C3 sistem, nešto što čini beskorisnim bilo kakvo dosadašnje iskustvo koje je dobiveno iz vježbanja s grčkim S-300. Nijedna zapadna zemlja ne zna stvarne sposobnosti i kapacitete sirijske vazdušne odbrane kada se njena moć uskladi i integriše sa ruskim sistemima. Ovo je tajna koju će Damask i Moskva nastaviti da čuvaju. Ipak, prije dvije godine, u toku operacije oslobađanja Halepa, visoki ruski vojni oficir je upozorio (vjerovatno aludirajući na avione pete generacije kao što su F-35 i F-22) da doseg i efikasnost ruskih sistema može doći kao iznenađenje.

Slijede riječi ruskog ministra odbrane Sergeia Shoigua o raspoređivanju S-300 u Siriji i njenoj integraciji sa drugim ruskim sistemima:

"Rusija će zagušiti satelitsku navigaciju, radarske i komunikacijske sisteme borbenih aviona, koji napadaju ciljeve na sirijskoj teritoriji i Sredozemnom moru koje graniči sa Sirijom. Uvjereni smo da će primjena ovih mjera ohladiti vruće glave i spriječiti opasne akcije; u suprotnom odgovorićemo u skladu sa trenutnom situacijom, a jedinice kopnene i vazduhoplovne odbrane biće opremljene sistemima za automatsku kontrolu, koji se isporučuju ruskim oružanim snagama, što će osigurati centralizovano upravljanje sirijskim snagama i objekatima vazdušne odbrane, praćenje stanja u vazdušnom prostoru i hitno označavanje ciljeva. Najvažnije, to će biti iskorišteno za identifikaciju ruskih aviona od strane snaga zračne odbrane Sirije ".

Ako će Izraelci nastaviti sa svojim bezobzirnim pokušajima da eliminišu S-300 (ako ih prvo mogu pronaći, imajući u vidu da su mobilni), oni će rizikovati da njihovi F-35 budu srušeni. Vojno-industrijski kompleks SAD-a bi mogao pretrpiti nepopravljivu štetu. To bi također objasnilo zašto Izrael (i vjerovatno SAD) već više od pet godina vrše ogroman pritisak na Moskvu da ne isporučuje S-300 u Siriju i Iran. Reakcija američkog State Departmenta o budućoj kupovini S-400 od strane Turske i Indije potvrđuje anksioznost koju visoki zvaničnici SAD-a, kao i generali, doživljavaju pri pomisli da se saveznici mogu opredjeliti za ruske sisteme. To bi omogućilo poređenje sa oružjem koje su ovi saveznici kupili iz SAD-a, što bi dovelo do otkrivanja ranjivosti i relativne inferiornosti američkog oružja.

S obzirom na tendenciju Tel Aviva da svoje interese postavi iznad svih ostalih, ne bi bilo iznenađujuće kada bi napali S-300 sa svojim F-35 avionima i taj scenario koristili kao oružje za ucjenjivanje Washingtona da se uključi u sukob. Za Sjedinjene Države postoje dva scenarija koja moraju izbjeći. Prvi je direktno uključivanje u sukob sa Rusijom u Siriji, što je sada nezamislivo i nepraktično. Druga - mnogo zabrinjavajuća za vojne planere - odnosi se na mogućnost da se sposobnosti i tajnost F-35 ugrozi ili čak pokaže da se ne uklapaju protiv sistema odbrane koji su stari skoro pola stoljeća.

Čist primjer kako SAD koristi svoje najnaprednije avione u regionu dat je u istočnoj Siriji oko Deir ez-Zor. U ovom dijelu Sirije ne postoji prijetnja od bilo kakvih naprednih sistema za odbranu, tako da su SAD u određenim okolnostima često slobodne da koriste svoje F-22. Ruska vojska je više puta pokazala radarske dokaze koji nedvosmisleno pokazuju da kada se ruski Su-35 pojavljuje na istom nebu kao F-22, Vazduhoplovstvo SAD-a jednostavno izbjegava bilo kakvu konfrontaciju i veoma brzo povlači svoje avione pete generacije, kao što je F-22. F-35 nije čak ni spreman u svojoj pomorskoj verziji, a tek treba da bude raspoređen na američke nosače aviona u blizini bliskoistočnog ratnog teatra ili Perzijskog zaljeva; također nije prisutan ni u jednoj američkoj vojnoj bazi u regionu. SAD jednostavno ne razmišljaju o korištenju F-35 u Siriji, niti bi rizikovale njegovu upotrebu protiv ruske protiv-vazdušne odbrane. Izrael je jedina zemlja koja je do sada koristila ove avione u Siriji; ali to je bilo prije nego što je S-300 došao na scenu.

Program F-35 je već koštao stotine milijardi dolara i uskoro će doći do prekomjerne i nadrealne cifre od preko 1 triliona dolara. Već je prodato desetinama zemalja koje su vezane višedecenijskim sporazumima. F-35 je razvijen kao lovac sa više namjena i očekuje se da bude buduća kičma NATO-a i saveznika. Njegov razvoj je počeo prije više od 10 godina i, uprkos brojnim problemima koji još uvijek postoje, već je u vazduhu i spreman za borbu, kako ističu Izraelci. Sa stanovišta SAD-a, njegovo korištenje u operacijama se ne pokazuje i inače skriva. Što manje podataka protivnik ima, to je bolje; mada pravi razlog može biti u snažnom strahu od bilo kakvog otkrivanja potencijalnih slabosti aviona koji štete budućoj prodaji. U ovom trenutku, marketing Pentagona zasniva se na evaluacijama koje je dao Lockheed Martin, proizvođač, ali i na testovima koje je izvršila vojska, kupac. Očigledno, i Lockheed Martin i Vazduhoplovstvo SAD-a nemaju nikakav interes da otkriju bilo kakve slabosti ili nedostatke, posebno javno. Korupcija je velika stvar u Washingtonu.

Kombinacija izraelskog ega, nemogućnosti da promijeni tok događaja u Siriji, zajedno sa gubitkom njihove sposobnosti da lete na Bliskom Istoku nekažnjivo zbog Sirije koja je sada opremljena superiornom vazdušnom odbranom - svi ovi faktori mogu potaknuti Izrael da se očajnički ponaša upotrebom F-35 da bi uništio S-300 baterije. Washington se nalazi u nezavidnom položaju jer vjerovatno nema nikakav utjecaj na Izrael zbog toga što je izgubio sposobnost da upravlja događajima u Siriji.

Sa ruskim sistemima za vazdušnu odbranu koji se potencijalno mogu proširiti na četiri ugla svijeta, uključujući Kinu, Indiju, Saudijsku Arabiju, Katar i ko zna koliko drugih zemalja čeka u redu, Rusija nastavlja da povećava svoje izvozne kapacitete i vojni prestiž jer pokazuje svoju kontrolu nad sirijskim nebom. Sa dolaskom S-500 sistema, čovjek samo može zamisliti neprospavane noći u sjedištima Pentagona i Lockheed Martina, koje bi bile ispunjene brigom da njihove F-35 avione može srušiti ruski S-300 proizveden 1969. godine.




Top