Neuništivi odnosi SAD-a i S. Arabije su ključni element američkog imperijalizma

Niksonova odluka 1971. godine da povuče Sjedinjene Države iz zlatnog standarda značajno je utjecala na budući pravac čovječanstva. Američki dolar je porastao od sredine 1950-ih i postao glavna svjetska rezervna valuta, i to kao rezultat potrebe da ostale zemlje koriste dolar u trgovinskoj razmjeni. Jedna od najtraženijih roba na svijetu je nafta, a kako je poznato, njenu cijenu je postavio OPEC u američkim dolarima, s tim da je ova organizacija pod snažnim utjecajem Saudijske Arabije.

Prema tome, moramo pogledati u pravcu Rijada kako bi razumjeli rad petrodolara. Nakon što je dolar povučen iz zlatnog standarda, Washington je sklopio aranžman sa Rijadom da cijenu nafte iskazuju isključivo u dolarima. Zauzvrat, Saudijci su dobili zaštitu i odriješene ruke u regionu. Ova odluka prisilila je ostatak svijeta da kupi velike količine američkih dolara u valutnim rezervama, što je nadalje zahtijevalo otkup obveznica od američkog ministarstva finansija. Odnos između američkog dolara i nafte dao je novi život ovoj valuti, stavljajući je u centar globalnog finansijskog i ekonomskog sistema. Ova privilegovana uloga dolara omogućila je Sjedinjenim Državama da finansiraju svoju ekonomiju jednostavnim procesom štampanja svoje valute, oslanjajući se na kredibilitet podržan od strane petrodolara koji je zahtijevao od drugih zemalja da skladište američke trezorske obveznice u svojoj korpi.

Ovaj aranžman je nastavio da se održava uprkos mnogobrojnim ratovima (Balkanskom, Iračkom, Afganistanskom), finansijskim krizama (Crni Ponedjeljak 1987., Dotcom Balon 2000, i kriza Lehman Brothersa 2008.) i bankrotima suverenih država (Argentina 1998. godine). Objašnjenje se može naći u kredibilitetu američkog dolara i samog SAD-a, te njegove sposobnosti da otplati kupce trezorskih obveznica. Drugim riječima, sve dok SAD i dalje zadržavaju svoju dominaciju globalnog finansijskog i ekonomskog sistema, zahvaljujući dolaru, njena pozicija svjetske supersile se teško može dovesti u pitanje. Da bi se ovaj utjecaj zadržao na valutnim tržištima i MMF-ovoj valuti SDR, cijena nafte u američkim dolarima je presudna. Ovo objašnjava, bar djelimično, nemogućnost prekida odnosa između Washingtona i Rijada. Niko ne bi trebalo da se zavara da vjeruje da je to jedini razlog zašto su odnosi Saudije i SAD-a važni objema stranama. Washington pliva u novcu koji su platili saudijski lobiji, i nema sumnje u odgovor na pitanje da li Amerikanci žele da to prestane ili ne.

Sporazum između Washingtona i Rijada garantovao je da će druga strana dobiti zaštitu od prve i Washington će se praviti slijep u pogledu ponašanja Rijada unutar svog kraljevstva i regiona - sve dok Saudijska Arabija prodaje svoje crno zlato samo u američkim dolarima. Ovaj sporazum je bio očigledno kontroverzan i bio je skriven od javnosti, čak i zbog smrti Khashoggija i rasta napada progresivnih medija na Saudiju. Ipak, to nije jedini razlog zbog kojeg su američko-saudijske veze toliko bliske. Prvobitni sporazumi između Saudijaca i Amerikanaca su se odnosili na petrodololar; ali nakon Islamske Revolucije u Iranu 1979. godine (iranski nacionalistički premijer, Mohammad Mosaddegh, također je ranije srušen od strane SAD-a i Velike Britanije 1953. godine), Rijad i Washington su odlučili da proglase rat njihovom novom zajedničkom neprijatelju, uz srdačno odobrenje Izraela. Saradnja između Rijada i Washingtona postala je još bliža 1980-ih, kroz zajedničku kampanju protiv SSSR-a u Afganistanu i upotrebu džihadista koje su regrutovali, obučavali i naoružavali Pakistanci, Saudijska Arabija i američke tajne službe. Upotreba džihadističkog terorizma kao geopolitičkog oružja bila je glavna karakteristika Rijadove diplomatije.

Odnosi između Saudijske Arabije i SAD-a evoluirali su iz sporazuma o ekonomiji i zaštiti, do potpune saradnje protiv zajedničkih neprijatelja Washingtona, Tel Aviva i Rijada, proširujući se na osnovu postojeće saradnje iz osamdesetih godina i upotrebe džihadizma za unaprijeđenje vlastitih strateških ciljeva. Situacija sa Iranom postala je primarni cilj za američku strategiju u regionu. Rijad je, s vremenom, preuzeo trostruku ulogu, tj. da je garant petrodolara, promoter upotrebe islamskog terorizma kao geopolitičkog oružja i regionalni protivnik Irana.

Ovaj odnos je obostrano korisan. Dinastija Saud imala je odriješene ruke da upravlja državom putem strogih principa vehabizma bez miješanja Zapada; i Washington uživa kapacitet za neograničenu vojnu potrošnju (naročito nakon krize iz 2008. i početka kvantitativnog ublažavanja) jednostavno kroz štampanje novca u vidu državnih obveznica koje odmah preuzimaju druge zemlje. Washington je u osnovi štampao bezvrijedni papir a dobijao je robu - stanje stvari koje je Sjedinjenim Državama omogućilo da izdvoje šest triliona dolara u ratovima u Iraku i Afganistanu bez ikakvih značajnih ekonomskih posljedica.

Od kada je Donald Trump preuzeo Bijelu kuću, proces de-dolarizacije koji je započet tokom Obamine ere samo je ubrzan. Sa do sada nezapamćenim potezom u 2012. godini za uklanjanje Irana iz međunarodnog bankarskog sistema SWIFT, postavljen je opasan presedan koji je djelovao kao upozorenje za ostatak svijeta. Sjedinjene Države su se pokazale spremnim da zloupotrijebe svoj dominantni položaj upotrebom dolara kao oružja protiv geopolitičkih protivnika.

Posljedice te akcije i danas se osjećaju. Mnogi u zapadnom vrhu su prepoznali ovu grešku i žale zbog toga. Rusija i Kina su shvatili da su sljedeći na blokiranju i započeli su zajedničko stvaranje alternativnih platnih sistema poput CIPS-a, a koji bi služili kao rezervni sistem u slučaju da Washington pokuša da isključi Moskvu i Peking iz SWIFT sistema.

Trump je doprinio više nego bilo koji od njegovih prethodnika da dalje potisne svijet u pravcu de-dolarizacije. Sankcije i tarife su oslabile povjerenje među američkim saveznicima i prisilile ostatak svijeta da počne tražiti alternative. Slučajevi Irana i Rusije su poučni, a komercijalne razmjene se već godinama preduzimaju u valutama koje nisu dolar. Postoji još desetine primjera u kojima je napuštena upotreba dolara u komercijalnim transakcijama. Međutim, komplikovaniji aspekt toga jeste finansiranje duga privatnim ili javnim kompanijama, što se često odvija u dolarima. Ovo izlaže industriju u slučaju da njihove nacionalne valute devalviraju u odnosu na dolar, što čini plaćanje američkih dolara skupljim, a što je potrebno za otplatu povjerilaca. Kako je Rusija naučila 2014. godine napadom na svoju rublju, treba izbjeći izloženost potencijalno strateških sektora zemlje ekonomskom utjecaju stranog neprijatelja.

Pritisak da se odrekne upotreba dolara u finansijskim transakcijama također proizilazi iz straha da sljedeća finansijska kriza može utjecati na globalni dug u dolarima; ne samo uništavajući američku ekonomiju, već i zemlje koje posjeduju ogromne količine obveznica američkog trezora. To nije spekulacija ili teorija zavjere, već jednostavna refleksija od posmatranja ekonomske situacije u posljednjih 10 godina. Globalna ekonomija je spašena 2008. godine kao rezultat povjerenja građana nakon intervencije centralnih banaka. Mehanizam propasti koji je postavio Fed i njegovi partneri postali su očigledni mjesecima kasnije. Centralne banke su počele da štampaju neograničene količine novca po kamatnim stopama od 0% i obezbjeđuju ga bankama i finansijskim institucijama kako bi pokrile dugove koje je ostavilo pucanje spekulativnih mjehurića kao što su bile hipoteke.

Prosječan građanin, gledajući Bernankea i Draghia na televiziji kako govore o "akciji za spašavanje sistema koja je bez presedana", osjećao se sigurnim i stoga je osjetio da je njegov novac i dalje siguran, u bankama ili u američkim dolarima. Sljedeća finansijska kriza - potencijalno najgora - vjerovatno će biti uzrokovana ili povećanjem kamatnih stopa od strane Federalne banke i drugih centralnih banaka, ili od pucanja jednog od brojnih balona. Glavna poenta je da će povjerenje građana u sistem biti testirano jer, kako je Draghi rekao, "ovo oružje se može koristiti samo jednom". Za banke i spekulativne igrače ne postoji mehanizam koji bi mogao pružiti zaštitu od duga u iznosu od stotina milijardi dolara.

U pogledu mogućeg kolapsa finansijskog sistema zasnovanog na dolarima, nekoliko zemalja prodaje svoje obveznice američke vlade, smanjivši njihovu izloženost i akumulaciju zlata. Ovo uključuje ne samo Kinu i Rusiju, već i Evropsku uniju.

U takvoj situaciji, kriza u odnosima sa Saudijskom Arabijom je nezamisliva za Washington, pogotovo kada se čini da se region sada okreće oko osovine koja počinje od Teherana i završava u Bejrutu, uključujući Bagdad i Damask. Rijad je neophodan za izraelsku strategiju u regionu, a Washington slijedi iz razloga vezanih za američki dolar. Imajući u vidu važnost Rijada u pružanju podrške petrodololaru i borbi protiv Irana u regionu, nije iznenađujuće zašto izraelski lobi u Washingtonu čini sve kako bi smirio američke senatore u namjeri da kažnjavaju Rijad zbog afere Khashoggi.

Da je Saudijska Arabija zaista bila uvjerena u nevinost MBS-a u aferi Khashoggi, ona bi mogla iskoristiti ovu situaciju u svoju korist smanjivanjem uloge Washingtona u njenoj vanjskoj politici. Okretanje prema istoku i povećanje partnerstva sa Kinom i Rusijom imalo bi pozitivne efekte na cijeli region, kao i smanjenje značaja Sjedinjenih Država u svijetu. Saudijsku Arabiju upravlja ogromna porodica prožeta podjelama i sukobima koji traju decenijama. MBS nema interesovanje za njegovo kraljevstvo i zanima ga samo vlastito preživljavanje na tronu. Svjestan je da su Netanjahu i Trump najbolja opklada za nastavak vladavine. Trump je jednako svjestan značaja MBS-a u svojoj strategiji u SAD-u, pogotovo u smislu izbora 2020. godine. MBS je za Trumpa zlatna koka koja finansira MAGA projekat, zahvaljujući Trumpovim pregovaračkim sposobnostima sa Saudijcima. Naravno, ovo je daleko od istine, ali ono što je važno jeste spin koji Trump daje ovom savezu.

Izrael je primarni saveznik MBS-a, s obzirom na to da je princ prvi otvoreni saudijski monarh otvoreno voljan da uspostavi diplomatske odnose sa jevrejskom državom, i koji je otvorio odnose između dvije države. Viši nivo američke vlade, tzv. Deep State, pokušao je nekoliko sedmica uzastopno da iskoristi MBS-a protiv Trumpa. Ali ova strategija je propala nakon što su Izraelci, zajedno sa nekim elementima Deep State-a, uvidjeli rizik od smanjenja globalnih odnosa između Saudijske Arabije i SAD-a. Malo je vjerovatno da će MBS izgubiti pravo na vladavinu, a u okviru Kraljevstva njegova pozicija izgleda čvršća nego očekivano, kao što se vidi na konferenciji u „Davosu na Pustinji“. Prekidanje veza sa MBS-om imalo bi neshvatljive reperkusije za hegemonističku poziciju SAD-a, a to je nešto što Washington trenutno ne može priuštiti.

Upotreba džihadizma i petrodolara kao političkog i finansijskog oružja protiv protivnika Washingtona dovoljan je razlog da brzo zaboravi Jamala Khashoggija i vrati se na ignorisanje raznih zloupotreba koje je počinila Saudijska Arabija. U ovoj fazi tranzicije iz unipolarnog u višepolarni svijet, SAD ne može sebi priuštiti da se odrekne jednog od najmoćnijih oružja u svom arsenalu u borbi protiv svojih geopolitičkih neprijatelja.




Top