Zašto Ali nije postao lider muslimana odmah nakon Poslanikove smrti (5)

Ponekad se postavi pitanje zašto su Poslanikovi ashabi ignorisali njegovu jasnu oporuku i nisu postavili Alija kao njegovog nasljednika i lidera vjernika. Na kraju krajeva, to su njegovi prijatelji koji su ga pratili na propovjedima i vojnim pohodima, a malo vremena je prošlo između Poslanikovog govora u Ghadiru i njegove smrti. U ovom poglavlju pokušat ćemo da odgovorimo na ovo pitanje proučavajući historiju i vidjeti da ashabi nisu uvijek pratili naredbe Poslanika; ignorisanje proklamacije iz Ghadira samo je jedan od primjera njihove neposlušnosti.

Poslanik je imenovao Alija kao svog nasljednika jer je to bila Božija zapovijed koja je trebala spriječiti bilo kakve dileme za izbor rukovodstva zajednice nakon njegove smrti. U takvoj situaciji se može zapitati zašto su ashabi, koji su toliko žrtvovali zbog Islama, ignorisali naredbu o autoritetu Imama Alija i dali moć u ruke drugih.

Istraživanje o ashabima otkriva činjenicu da se, uprkos svim pohvalama koje su im date, mnogi od njih nisu u potpunosti bili pokorni Allahu, a ponekad bi svoje lične odluke stavljali ispred Božijih. Mnogi slučajevi njihove neposlušnosti mogu se naći i u ajetima Kur'ana i u Hadisu, a sve ovo je zabilježeno u knjizi Sayyid Sharafa al-Dīna, al-Naṣṣ wa al-Ijtihād.  I neki slučajevi će biti razmotreni u nastavku.

Otpor naspram odluka i sudova Poslanika a.s.

Ajet iz Sūrat al-Mā'ida pokazuje da neki od ashaba nisu uvijek prihvatali Poslanikove presude u potpunosti: "Ali ne, tako mi tvog Gospodara! Oni neće vjerovati dok god tebe ne postave kao sudiju u međusobnim sporovima, i u svojim srcima ne budu imali nikakve sumnje u tvoj sud; i ne pokore se u potpunosti. " (P4: 65). Kur'an naglašava da je prihvatanje presuda Poslanika znak vjerovanja u Allaha dž.š., dok odbijanje njegovih presuda znači da su oni koji ih odbijaju nevjernici. Ovo upozorenje podrazumijeva nedostatak apsolutne poslušnosti presudama i sudu Poslanika.

Nepokornost u bici na Bedru

Tokom bitke na Bedru, neki muslimani su uzeli pojedine nevjernike za zarobljenike kako bi ih otkupili za novac, a to se ne bi trebalo učiniti sve dok se rat ne završi. Allah je preko Poslanika kritikovao njihovu akciju objavljujući sljedeći ajet: "Da nije bilo prethodnog ukaza Allaha, sigurno bi vam bila velika kazna za ono što ste uzeli." (Q8: 68). Ovaj ajet se odnosi na Poslanikove ashabe koji su učestvovali u bici na Bedru, od kojih su neki bili među najboljim muslimanima. Ako su ashabi ovog ranga ovako postupali, šta bi se moglo reći za one nižeg ranga?

Nepokornost u bici kod Uhuda

Godine 3./624., Abū Sufyān se pripremao da napadne Medinu i okupio je svoje snage kod planine Uhud. Poslanik je sakupio vojsku da se bori protiv njih i naredio da pedesetak vojnika, predvođenih od strane'Abd Allaha b. Jubayr, preuzmu pozicije na mjestu zvanom Jabal'Aynayn da zaštiti muslimansku vojsku od napada sa leđa. Poslanik je insistirao da ostanu tamo bez obzira da li muslimani budu poraženi ili pobjede. Bez obzira na insistiranje Poslanika, četrdeset strijelaca je odlučilo da je njihovo prisustvo na toj lokaciji nepotrebno i, s obzirom na to da su muslimani uskoro trebali poraziti neprijatelja, napustili su svoje pozicije, prema savjetu svog komandanta, da sakupe ratni plijen. Kao rezultat, Khālid b. Walid, koji je predvodio neprijateljsku konjicu, iskoristio je priliku i zaobišao malo brdo te napao nezaštićeni bok, time ubijajući preostalih deset vojnika prije napada na muslimansku vojsku iza leđa, čime je poraz ubrzo pretvorio u pobjedu. (Ibn Hisham, Sīra 3/83).

Primjedbe na Dogovor sa Hudejbijje

Tokom 6./627. godine, Poslanik se uputio u Mekku da obavi obrede Hadždža zajedno sa nekim od njegovih ashaba. Na put nisu ponijeli nikakvu ratnu opremu da se brane od eventualnog napada. Kada su stigli do mjesta koje se zvalo Ḥudaybiyya, koja je tada bila na rubu Meke, nevjernici im nisu dozvolili da prođu. Iz tog razloga, obje strane su se složile da nikakav obred ne bi trebao biti proveden te godine, ali da će naredne godine Muslimanima biti dozvoljeno da obavljaju svoje rituale. 'Umar b. Khaṭṭāb je bio nezadovoljan sporazumom i žudno upitao: "Zar ovaj sporazum neće biti sramota za nas?" (Ibn Hisham,   Sīra   2: 317). Umar i njegovi istomišljenici su se smirili nakon razgovora sa Poslanikom, a budući događaji otkrili su da je sporazum proizveo mnoge koristi za muslimane i Islam. Samo dvije godine nakon sporazuma, Mekku su osvojili muslimani, a Ka'ba je očišćena od idola.

Usamina vojska

Kada je Poslanik ležao na smrtnoj postelji, odlučio je poslati vojsku u borbu protiv bizantijske vojske koja je prijetila Medini. Okupio je ljude, odredio Usama b. Zayd kao njihovog komandanta i naredio mu da krenu na marš što je prije moguće. Poslanik je stalno insistirao uprkos tome što je bio teško bolestan: "Pripremite vojsku Usama! Božije prokletstvo je na onima koji ostanu!" Taj događaj podijelio je muslimane u dvije grupe: one koji su insistirali na odlasku i one koji su insistirali na ostanku. Druga grupa tvrdila je da se Poslanikovo zdravlje pogoršavalo i nisu mogli da tolerišu da budu udaljeni od njega. Htjeli su da ostanu dok se Poslanikovo zdravlje ne stabilizuje (Shahristānī, Milal wa Nihal   1 / 29-30). Ṭabarī, opisujući događaje iz 11./632. godine, izvještava da su neki od ashaba mislili da Usama nije sposoban da vodi vojsku i zbog toga su odbili da ga prate u rat. Kada je Poslanik čuo za ovu neposlušnost, rekao je: "On je vrijedan komandovanja vojskom. Ranije ste govorili iste stvari iako je i tad bio sposoban da vodi vojsku. "(Ṭabarī, Tārīkh , 2/29).

Iskušenje jednog četvrtka

Postoji još jedan primjer neposlušnosti ashaba koji se odnosi na posljednje dane Poslanikovog života. Prema Ibn'Abbāsu, kada se Poslanikovo zdravlje pogoršalo u posljednjih nekoliko dana života, on se obratio okupljenima: "Donesite mi mastilo i papir, tako da mogu nešto da napišem kako bi vas spriječio da zalutate!" Umar je prokomentarisao da je Poslanik izuzetno bolestan i da im je dovoljna Knjiga Božija. Stoga je nastala kriza između onih koji su insistirali na donošenju mastila i papira i drugih koji su to odbijali. Poslanik, koji je bio ljut na smetnju i svađanje, naredio je: "Ustanite i odlazite! Kako se možete svađati preda mnom?“ Ibn'Abbās dodaje: "Sve nevolje su započele tog dana kada nisu dozvolili Poslaniku da napiše svoje pismo." (Bukhārī,   Kitab al-'Ilm , tradicija br. 114).

Navedeni slučajevi su brojni i jasni te govore o neposlušnosti ashaba prema Poslaniku i njegovim odlukama, naredbama i presudama, a sve to otkriva da ignorisanje naloga Poslanika nije bila neuobičajena pojava među njegovim ashabima i vrlo lahko se moglo desiti da su namjerno ignorisali i činjenicu da je Ali trebao biti nasljednik. Uz dužinu vremena koje nas razdvaja od Poslanikovih dana, mogli bismo pogrešno vjerovati da su Njegovi ashabi uvijek bili pokorni Bogu i naredbama Poslanika, dok su u stvari oni bili izvorno nevjernici koji su prešli na Islam. Neki od njih su se jednostavno pokoravali Božijim naredbama, a neki od njih su obično razmišljali o sopstvenim dobitima i interesima. U najmanju ruku možemo reći da nisu svi ashabi bili bezgriješni i nevini.

Iskrivljavanje islamskih učenja

Još jedan skup događaja koji pokazuju nedostatak potpune pokornosti božanskim naredbama ukazuje na to da su ashabi ponekad slijedili sopstvene interese ili su prihvatili božanske naredbe samo dok su bili u skladu s njihovom koristi jeste činjenica da su poslije Poslanikove smrti iskrivili neka islamske učenja tvrdeći da su promjene imale za cilj da reformišu ta učenja.

Promjene sabahskog ezana

Jedna od inovacija koje su uvedene u religiju bilo je dodavanje novih riječi sabahskom ezanu (adhān). Prema Māliku u njegovom Muwaṭṭa, jednom, kada je muezin došao da uči ezan za sabah, rekao je Umaru: "Molitva je bolja od spavanja", a "Umar je mislio da bi bilo dobra ideja dodati ovu frazu pozivu na molitvu (tradicija broj 6). Zarqānī, u svojim primedbama o Muwaṭṭa' , izvještava da je 'Abd Allāh b. 'Umar čuo kako njegov otac kaže mujezinu: 'Kad god dođete do fraze 'Požurite na spas...' ( ḥayy'alā al-falāḥ ) dodajte 'Namaz je bolji od spavanja.' ( al-salāt khayr min al-nawm ) dva puta!' (Zarqānī, 1/150).

Nedozvoljavanje Poslanikovoj kćerci da dobije dio nasljedstva

Još jedan sramotan događaj je kada su ashabi lišili Poslanikovu kćerku Fatimu njenog nasljeđa. Kur'an predviđa da potomstvo mrtve osobe naslijeđuje sve preostale stvari. To se također odnosi na djecu Poslanika koja naslijeđuju od svojih očeva. U drugim ajetima Kur'an govori o Sulejmanu (Solomonu) koji je naslijedio od Davida: "Sulejman je naslijedio Davida i rekao je: "O ljudi! Naučili smo govor ptica i dobili smo sve. Zaista, to je očigledna prednost." (Q27: 16). U drugom ajetu, Bog nas podsjeća na činjenicu da je Zekerijja tražio od Boga da dobije dijete, koje bi moglo naslijediti ono što ostane iza njega: "Zaista se bojim mojih rođaka, za mnom, a moja supruga je neplodna. Zato daj mi od sebe nasljednika, koji može naslijediti od mene i naslijediti iz Jakubovog doma i učini ga, Gospodaru moj, ugodnim (Tebi)! "(P19: 5-6). Ovi ajeti ukazuju na činjenicu da djeca Poslanika nasljeđuju svoje očeve. Naravno, ovi ajeta se odnose na nasljedstvo materijalne imovine, a ne na znanje ili proročanstvo, jer ti aspekti nisu nasljedni. U suprotnom, Zekerijjina molitva Bogu da mu podari dijete  (ugodan (Tebi)!) ne bi imala smisla jer su Božiji Poslanici definitivno najčistiji ljudi sa kojima je Bog zadovoljan.

Protiv svih ovih ajeta, prvi halifa, Abū Bakr, tvrdio je da je čuo kako je Poslanik rekao: "Mi Poslanici ne ostavljamo nasljeđe." Na osnovu ovog navodnog hadisaa, Abū Bakr je Fatimu lišio nasljedstva. Da je ovo istinsko učenje Islama, Poslanik bi sigurno rekao svojoj djeci, kao nasljednicima, nešto o tome prije smrti. Čudno je vidjeti da su Poslanikove žene nasljeđivale kuće u kojima su živjele, a njegovoj kćerki nije bilo dozvoljeno da primi bilo kakvo nasljedstvo. Čak i da smo priznali autentičnost hadisa, Poslanik je možda mislio da Poslanici nisu bogati svjetski ljudi koji ostavljaju veliko bogatstvo iza sebe kada umru, nego jednostavne stvari poput tepiha, jela i odjeće, a što svakako pripada nasljednicima.

Smanjivanje "udjela Poslanikove porodice"

Prema Kur'anu, kada Muslimani dobijaju plijen u ratovima protiv nevjernika, oni bi trebali dati jednu petinu:

"Znajte da sve što dobijete, jedna petina je za Allaha i Poslanika, za rođake i siročad, za siromašne i putnike, ako vjerujete u Allaha i u ono što smo poslali Našem robu na Dan Razdvajanja, dan kada su se dva domaćina sastala; a Allah ima moć nad svim." (P8: 41)

Poslije Poslanikove smrti, kad je plijen došao u Medinu, halifa nije odvojio ovaj dio. (Aḥmad b. Ḥanbal 1: 348 i Qurtubi 8:10).

Smanjivanje "udjela onih čija srca treba pomiriti"

Druga promjena islamske prakse bila je smanjivanje plaćanja onima koji su trebali spriječeni od ispoljavanja neprijateljstva prema Islamu. Što se tiče Kur'anskih uputstava, zakāt treba da bude podijeljen između nekoliko grupa: 1) siromašnih, 2) potrebitih, 3) onima koji putuju i skupljaju zakat, 4) onima čija srca treba pomiriti, 5) oslobođenju robova, 6) dužnicima, 7) dobrotvornim organizacijama i 8) putnicima koji su ostali bez sredstava (Q9: 60). Poslije Poslanikove smrti, odbili su da plaćaju učešće četvrte grupe, tvrdeći da muslimanima više nije potrebno pomiriti srca tih ljudi i da im je plaćanje bilo prihvatljivo samo u vrijeme kada Islam nije imao dovoljno moći, ali da su sada muslimani moćni i ne trebaju se zamarati time.

Navedeni slučajevi su samo neki u moru pritužbi na Ashabe o jasnim božanskim naređenjima, koji dokazuju da ignorisanje Poslanikove naredbe u vezi s rukovodstvom Imama Alija nije bila čudna niti neuobičajena stvar.




Top