Strateški gubici Izraela koji se slabo spominju

U Južnom Libanu, Muzej otpora, poznat i kao Muzej Mlita, je za grad u kojem se nalazi, divna turistička atrakcija i mjesto na kojem možete naći mnoge Arape iz regiona koji dolaze u posjetu.

U njemu Hezbollah, politička partija sa oružanim krilom, koja je, uz pomoć Irana, nastala kao odgovor na izraelsku invaziju 1982. godine, slavi svoje vojne uspjehe, prikazujući oružje zarobljeno od okupacione vojske i replike nekih vlastitih vojnih tunela.

Muzej lijepo objašnjava jednu važnu činjenicu: dok konvencionalne arapske vojske nisu uspjele da spriječe izraelske invazije, libanski i palestinski dobrovoljci uspjeli su da obuzdaju moćnu izraelsku vojsku i postali su ustvari jedina prava snaga koja se može boriti protiv napada i okupacije Izraela. Kao takav, muzej je neka vrsta svjedoka trenutnoj prirodi arapsko-izraelskih sukoba. SAD i druge zapadne sile žele da razoružaju Hezbollah, dok libanskoj državnoj vojsci uskraćuju oružje za odbranu. Drugim riječima, oni žele vratiti Liban u njegovo prijašnje stanje slabosti.

Problemi koje ova situacija predstavlja za Izrael često se zanemaruju s obzirom na očigledno jasnu stratešku prednost.

Izraelski arsenal oružja za masovno uništenje je zaštićen od strane Zapada od bilo kakve kritike ili smanjenja. Obamina administracija je garantovala Izraelu najvelikodušniji program finansijske pomoći za narednu deceniju. Izraelska potpuna okupacija Palestine ostaje imuna na UN-ove ili druge međunarodne osude. Izgradnja ilegalnih naselja na teritoriji Palestine - uprkos činjenici da se krši međunarodno pravo - nije izazvalo nikakve sukobe između Izraela i EU ili SAD-a.

Egipat, u međuvremenu, ostaje posvećen mirovnom sporazumu sa Izraelom i koordinaciji sigurnosnih snaga sa okupacionom državom, što čini i Jordan. Izrael se ne plaši napada od bilo koje arapske države ili kombinacije arapskih država. (Arapske prijetnje - uglavnom retoričke - samo su imale namjeru da umire bijes javnosti.)

Ali stvari nisu toliko sigurne za Izrael kako možda izgleda.

Otpor traje  

Stoljeće nakon Balfurove deklaracije , arapsko-izraelski sukob nije okončan. Rani cionistički mislioci i lideri - pod utjecajem rasističkih evropskih stavova o domorocima - nikada nisu smatrali da će se Palestinci i dalje dugo odupirati cionizmu. To samo po sebi predstavlja veliki neuspjeh za cionizam jer ta činjenica znači da sila ipak nije jedini jezik koji Arapi razumiju. Istovremeno, ekonomske i političke igre nisu prevarile Palestince - ili Arape - da prihvate bilo kakav projekat izraelske okupacije.

Otpor nije samo nesalomiv, već je njegova efikasnost dostigla novi nivo u 2000. godini. Te godine nakon eskalacije novih operacija otpora koji je počeo davne 1982. godine od strane sekularnih (komunističkih i sirijskih nacionalističkih) grupa, a kasnije i Hezbollaha – izraelska okupaciona vojska je bila prisiljena da se povuče iz južnog Libana.

Najveći strateški gubitak Izraela došao je tokom 2006. godine u Libansko-izraelskom ratu, kada su naoružane grupe (koje nisu dio arapske konvencionalne vojske) odbile izraelske napade i odvratile kopnenu ofanzivu na arapsku teritoriju. Osim ako ste proučavali performanse Palestinske oslobodilačke organizacije u Libanu između 1970. i 1982. godine, teško je shvatiti koliko je to ozbiljno promijenilo proračun i balans moći libanskih i palestinskih pokreta otpora u odnosu na Izrael.

Ali značaj tog rata - i što je najvažnije – arapska percepcija o tome - zamaglila je propaganda saudijskog režima u namjeri da ugrozi položaj bilo kakvog pokreta otpora, ljevičarskog ili islamističkog, sunita ili šiita. Dinastija Saud je počela da promoviše sektašku mržnju i nasilje i naglasila je gubitke arapske strane kako bi se umanjili rezultati rata. (Primjeri ove prirode su tako brojni da bi bilo nepravedno izdvojiti samo jedan propagandni medij.)

Tokom invazije na Gazu, Izrael nije uspio spriječi niti presresti primitivne rakete koje je ispaljivao Hamas; što je opovrgnulo sve teze o uspješnosti i učinkovitosti Željezne kupole.

Ovo je potpuno suprotan rezultat u odnosu na prethodne sukobe. Godine 1978. Izrael je napadao Liban, a otpor PLO-a bio je neorganizovan i uglavnom spontan. Četiri godine kasnije, s obzirom na masovnu invaziju Izraela 1982., PLO nije uspio da formuliše zajednički plan otpora. Borba je u nekim slučajevima bila žestoka, kao što je to bio slučaj u izbjegličkom kampu Ayn Al-Hilwi i srednjovjekovnoj utvrdi Beaufort. A kasnije u Kaldahu, na periferiji Bejruta, PLO je sproveo plan odbrane Bejruta (dizajnirao ga je diplomirani student West Pointa, Abu Al-Walid), koji objašnjava zašto se Izrael nikad nije usudio da napadne Zapadni Bejrut sve do evakuacije Snaga PLO-a iz Libana. Međutim, uopšteno govoreći, otpor PLO-a je ništa u poređenju sa onim od Hamasa i Hezbollaha, u Gazi i Južnom Libanu.

Bivša psihološka prednost

Izraelska strategija u suočavanju sa Arapima zasnovana je na masovnoj, neselektivnoj upotrebi sile i promociji izraelskog vojnika kao nepobjedivog i zastrašujućeg. Ovo je proizvelo psihološku prednost koja je od 1948. do 1967. godine sijalala strah i trepet.

Međutim, u skorije vreme, slika moćnog izraelskog vojnika i strašljivog pripadnika arapskog pokreta otpora je obrnuta. U ratu iz 2006. godine, izraelski vojnici u Južnom Libanu su bili uplašeni od boraca Hezbollaha koji su spriječili neprijateljsku vojsku da uđe i jedan centimetar na teritorij Libana. Odrastao sam u Libanu 1960-ih i 1970-ih, kada je Izrael bombardovao i napadao po volji. Ovo se više ne dešava jer Izrael strahuje od Hezbollaha.

Još jedan problem za Izrael je njegova nekada moćna obavještajna služba, koja je razvila reputaciju nespretnosti. Nedavni napad u Gazi (od strane elitne jedinice izraelske okupacione vojske) je najnoviji primer. U 2010. godini, policija u Dubaiju otkrila je agente Mossada i pokazala ih cijelom svijetu nakon atentata na Mahmuda Al-Mabhouha, suosnivača vojnog krila Hamasa. Prije toga, 1997. godine, agenti Mossada su izveli propali pokušaj atentata na Khalida Mishala, bivšeg lidera Hamasa iz Dohe.

U ratu sa Libanom 2006. godine, izraelski propusti uključivali su poznato i (skoro) komično kidnapovanje siromašnog čovjeka čiji je jedini zločin bio njegovo ime Hasan Nasrallah, isto kao i u lidera Hezbollaha. Pretpostavljam da su eksperti Mossada u arapskom svijetu mislili da postoji samo jedan Hasan Nasrallah u cijelom Libanu.

Hezbollah i Hamas su u međuvremenu vodili obavještajne operacije koje PLO nikada nije bio u stanju izvesti. Hezbollah je 2012. godine kidnapovao izraelske vojnike i to je primjer koordinacije, pažljive pripreme i pouzdanih obavještajnih podataka. Hezbollah i Hamas imaju posebne operativce koji prate komunikaciju izraelske vojske.   Hezbollah ima vlastite škole na hebrejskom jeziku. Za razliku od toga, organizacije PLO-a imale su malo govornika hebrejskog jezika i često se morale osloniti na jevrejske nastavnike iz Instituta za studije u Bejrutu da prevedu važne dokumente.

Arapsko-izraelski sukob se neće završiti uskoro. Trumpov „Dogovor stoljeća“ oslanja se na uvjerenje da će saudijski Bin Salman nagovoriti Palestince da odustanu od borbe. Ovo je sukob koji se neće završiti kompromisom i izraelska okupacija je dokazala da Izraelci Palestinu smatraju svojom državom, a Palestince kao kratkoročnu smetnju na ostvarenju svojih ciljeva.




Top