Završna igra u Siriji

Da li se rat u Siriji konačno privodi kraju? Možda je najbolji odgovor: insha'Allah. Dobra vijest je da je velika, dugo planirana operacija smjene režima usmjerena ka Damasku očigledno propala. U 2018. godini a sada i u 2019., sirijska vlada je stekla kontrolu nad ogromnim i rastućim procentom svoje teritorije. Mirovni proces na čelu sa Iranom, Turskom i Rusijom, u partnerstvu sa Sirijom, postigao je spor, ali stabilan napredak ka prihvatljivom konačnom rješenju; dok su tri destabilizirajuća autsajdera koji su stvorili čitav nered - SAD, Saudijska Arabija i Izrael – udaljeni od pozornice.

Američki predsjednik Donald Trump je 19. decembra objavio "potpuno i brzo povlačenje" 2.000 američkih vojnika iz Sirije. Izlazak SAD-a iz mirovnog procesa i samog rata u suštini lišava samoproglašenu jedinstvenu supersilu i policajca unipolarnog svijeta mogućnosti da zadrži bilo kakav značajan utjecaj na budućnost Sirije. Takav razvoj događaja bio bi nezamisliv prije samo nekoliko godina. Jasno je da američko carstvo tone brže nego što je iko očekivao.

Saudijska Arabija, izvor većine sredstava za selefijske "pobunjenike", izbačena je ranije iz Sirije i na još više ponižavajući način, saudijski proxy ISIL je sistematski uništen (ironično, Trump, koji je finansijski ovisan o Saudijcima, koristi poraz saudijskog igrača, ISIL-a, kao izgovor da se povuče!).

Klovn princ Bin Salman se uprskao na toliko frontova da je čudo da još uvijek ima posao. Saudijska podrška ISIL-u i njegovim klonovima stvorila je nekoliko godina regionalnog uništenja i užasa, kao i loš PR za islam uopšte, a kalifatski projekat posebno. Ali to nije donijelo trajnu stratešku prednost saudijskim sponzorima. Naprotiv, on je učvrstio regionalnu opoziciju nesposobnim i arogantnim saudijskim kraljevskim porodicama - posebno u mjestima kao što je Irak, gdje su ISIL-ovi užasi bili uveliko posmatrani očima cijelog svijeta; Liban, gdje je otmica premijera Sa'd Haririja i infiltracija terorista podržanih od strane Bin Salmana ilustrirala negativnu stranu prihvatanja saudijskog novca i utjecaja; i Katar, gdje je blokada i osujećeni plan klovna od princa učinio Dohu neprijateljem. U međuvremenu u Jemenu, u kojem se "genocid" sve više produbljuje u neuspjeh i užas, katastrofalna glupost saudijskog vodstva postaje jasna cijelom svijetu, naglašavajući lekciju Khashoggijevog ubistva i okretanja globalnog mišljenja protiv luđaka iz Rijada.

Iako cionistički Izrael nije pretrpio očigledan poraz u Siriji koji su pretrpili SAD i Saudijci, dugoročno gledano Tel Aviv može biti najveći gubitnik jer, sirijski rat je, prije svega, operacija promjene režima pod pokroviteljstvom cionista, čiji je cilj priprema za svrgavanje Islamske Republike Iran. Bivši član Savjeta za nacionalnu bezbjednost, Gwenyth Todd, koji je savjetovao takve vodeće prve neokonzervativce iz Rima, kao što su Richard Perle i Paul Wolfowitz, rekao mi je u intervjuu 14. decembra da je američka invazija na Irak pokrenuta samo sa jednim važnim razlogom: da popuni Irak SAD-ovim vojnim snagama i bazama u pripremi za promjenu režima u Iranu. Država kojoj bi to koristilo, kaže Tod, bio je Izrael, a ne SAD (poslušajte intervju).

Isto tako, rat u Siriji je bio orkestriran od strane istih neokonzervativaca i iz istog razloga. Vodeći neokonzervativni operativac, Jeffrey Feltman, predvodio je neokonski-cionistički plan za stvaranje lažnog "građanskog rata" u Siriji. Cilj je bio da se smijeni iranski saveznik, Bashar al-Asad, anti-iranskim režimom koji bi pomogao cionistima u ostvarenju dugo sanjanog plana rušenja Islamske Republike. Feltman je regrutovao bivšeg saudijskog ambasadora u Sjedinjenim Državama, Bandara bin Sultana, kako bi pomogao u logistici i finansiranju. Počevši od 2008. godine, Bandar je prikupio više od 2 milijarde dolara, što je prema Wikileaked Strafor dosijeu korišteno u strategiji koja se odvijala u dva pravca: naizgled legitimni, nenasilni pokreti "civilnog društva" organizovani su da se suprotstavi al-Assadu, dok su istovremeno profesionalni razbojnici bili obučeni u taktici terora: bombardovanje, napadi, snajpersko djelovanje, atentati… i naravno hemijsko oružje i lažne zastave.

Arapsko proljeće 2011. godine pružilo je savršen izgovor za pokretanje paralelne akecije. Ubice s platama Feltmana i Bandara istovremeno su pucale i na policiju i na demonstrante, uvjeravajući svaku stranu da je ona druga pucala. Talas terorizma od strane Feltmanovih golubova izazvao je al-Assadove snage u pretjeranoj reakciji protiv civila. Rezultat je bio propast. Onda je Bandar poslao svoje takfiri "arapske legije" u Siriju i tada je nastao opšti haos.

Ali cionistički plan za smjenu režima je propao iz dva razloga. Prvo, većina sirijskog naroda, osjećajući nešto loše u Feltmanovoj "pro-demokratskoj" propagandi, ostala je lojalna Al-Assadu i zakonitoj sirijskoj vladi. Drugo, Iran, Rusija i Hezbollah su se pridružili borbi. Sva tri aktera su znali da će, ako Sirija padne, njihovi narodi biti sljedeći na dnevnom redu smjene režima.

Cjelokupni poraz Izraela u Siriji bio je jasan 17. septembra 2018. godine, kada su cionisti namamili ruski avion Il-20 u zonu sirijske protivvazdušne odbrane. Rusija je okrivila cionistički Izrael za smrt 18 članova posade aviona, najavila da će Siriji pružiti napredni S-400 sistem vazdušne odbrane (čime će se Izraelu uskratiti pristup sirijskom nebu) i smanjiti njegovu prijetnju Iranu i Hezbollahu, koji su u Siriju legitimno pozvani od strane sirijske vlade.

Za razliku od SAD-a i Saudijske Arabije, od kojih su obje države pretrpile bolne, ali ne i smrtne poraze u Siriji, cionistički Izrael se suočava s potencijalno egzistencijalnom krizom koja proizlazi iz njegovog neuspjelog plana za promjenu režima. Uhvaćen u kandžama velikog globalnog pokreta BDS-a (bojkota, otpuštanja i sankcija) na jednoj strani i upornog oružanog otpora na čelu s Hamasom i Hezbollahom, s druge strane, cionisti su stavili sve svoje nade u uništenje Islamske Republike Iran, jedine preostale države koja podržava Palestince. Međutim, iako su se cionisti izvukli sa svojom lažnom zastavom 9/11, i uspjeli okrenuti američku vojsku da se bori u “sedam zemalja u pet godina”, oni su poraženi od strane kombiniranog otpora naroda Afganistana, Iraka, i Sirije… uz manje direktnog otpora u Palestini, Iranu, Libanu, Jemenu i mnogim drugim mjestima.

Ni Afganistan, ni Irak ni Sirija nisu u stanju da posluže kao podloga za lansiranje invazije američkog ratnog diva na Iran. Uprkos najvećim naporima Johna Boltona i drugih kupljenih i plaćenih članova američke administracije, čini se malo vjerovatnim da će Iran, sedmi i najvažniji od „sedam zemalja u pet godina“, koji je bio napadnut lažnom zastavom 11. septembra biti suočen s bilo kakvom ofanzivom.

Ali nikada ne potcjenjujte dvoličnost i lukavost cionista, pogotovo kada su gurnuti uza zid. Razmišljajući o gubitku svojih zamjenika u Siriji, cionisti su jasno iskazali želju da osvete svoj poraz od strane Hezbollaha iz 2006. godine. Benyamin Netanyahu je cvileći govorio o Hezbollahovim tunelima i njegovom pokretanju Operacije Sjeverni Štit (koji su Izraelci nazvali "Operacija Netanyahu Shield"), koju vide kao politički potez da se odupre predstojećem procesuiranju za korupciju, što bi moglo signalizirati još jednu izraelsku invaziju na Liban. A ako se cionistički ekstremisti odluče za neuspjeh, mogli bi upasti u libansku invaziju s drugom velikom lažnom zastavom koja bi imala za cilj uvući SAD u rat protiv Irana. Ne smijemo isključiti takve scenarije kao što je izraelski podstaknuti cyber napad na Iran, incident u "Perzijskom zaljevu Tonkin", ili čak atentat na Trumpa koji je odbijao ratove, stavljajući u Bijelu kuću kršćanskog cionističkog fanatika Mikea Pencea.

Dakle, iako se rat u Siriji možda smanjuje, to je uvijek bio samo jedan front većeg regionalnog rata - cionističkog rata u srcu islama. Taj rat bjesni. To se neće završiti sve dok cionistički entitet ne bude odlučno poražen, a rasistička cionistička ideologija prepuštena bespućima povijesti.




Top