Četrdeset godina Islamske revolucije u Iranu: Postavljanje temelja za novi svjetski poredak

Prije četrdeset godina desio se monumentalan događaj, kada je Šah dinastije Pahlavi, kojeg je instalirala CIA, pobjegao iz Irana i izbjegao iransku Islamsku revoluciju koju je predvodio Ayatollah Ruhollah Homeini, 1. februara 1979. godine.

Zapadne zemlje i Izrael, koji su dominirali i eksploatisali naftom bogatu regiju kroz lutkarske arapske režime koje su instalirali i štitili, osjećali su se ugroženim i ranjivim.

Iran je zatvorio ambasadu južnoafričkog režima apartheida i zaustavio mu isporuke nafte koje su bile ključne za tu zemlju. U roku od tri sedmice Iran je prekinuo odnose sa cionističkim Izraelom i predao ambasadu Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO). Yasser Arafat, predsjednik PLO-a, postao je prvi strani zvaničnik koji je dočekan u Teheranu.

Ova neočekivana i popularna revolucija izazvala je šok regionalno i globalno, jer je zasnovana na islamskim vrijednostima i principima. To nije bio samo još jedan državni puč u kojem je jedna grupa uzela moć od druge.

Iran se neustrašivo izjasnio protiv američke i britanske hegemonije i cionističke okupacije Palestine i njene svete zemlje, smatrajući da je Izrael rak ugrađen u srce arapskog i islamskog svijeta.

Oni su obećali svoju podršku za oslobađanje cijele Palestine, formiranje Osovine otpora sa Sirijom, Hezbollahom iz Libana i palestinskim Islamskim džihadom i Hamasom.

Reakcija velikih sila bila je predvidljiva. Zapad, Izrael i arapski despotski režimi uveli su razarajuće embargoe i niz kontrarevolucionarnih terorističkih napada i sabotaža protiv naroda i zvaničnika Irana.

Irački Sadam Husein je napao Iran, naoružan zapadnim oružjem, uključujući i hemijsko oružje, koje su finansirali režimi iz Zaljeva. Rat je trajao osam godina i koštao je milione života.

Organizacija Mujahideen-e Khalq (MKO), zapadnjačka organizacija za terorizam, bombardovala je sjedište Islamske republikanske stranke i drugih organizacija pri tome ubijajući 1200 vodećih ličnosti revolucije.

SAD, Saudijska Arabija i Izrael nastavljaju prijetiti Iranu, ubijajući iranske naučnike, izazivajući proteste i nestabilnost. Iran je lažno optužen za razvoj nuklearnog oružja i za "prijetnju" svjetskom miru i stabilnosti.

Iran nije napao niti prijetio napadom na bilo koju zemlju. U stvari, Iran je okružen neprijateljskim američkim snagama i suočava se s prijetnjom izraelskih nuklearnih raketa i američkih ratnih brodova naoružanih krstarećim raketama i ratnim helikopterima. Iran je očekivao da će destabilizacija Sirije i Libana biti korak ka napadu na sam Iran.

Pentagon, 16 glavnih američkih obavještajnih agencija, i Međunarodna agencija za atomsku energiju potvrdili su da Iran ne razvija nuklearno oružje i ne predstavlja nikakvu vojnu prijetnju nikome. Ipak, Iran je podvrgnut sankcijama i prijećeno mu je vojnom agresijom SAD-a i Izraela.

To je irački deja vu, koristeći istu lažnu propagandnu kampanju da se promjeni svjetsko mišljenje za rat protiv Irana. Strah od opasnosti koju predstavlja iračko navodno "Oružje za masovno uništenje" (WMD) zamjenjuje strah o prijetnji koju predstavlja fiktivna iranska nuklearna bomba.

Iran je posmatrao uništavanje, destabilizaciju i smjenu režima u Zapadnoj Africi, Iraku, Libiji, Egiptu, Libanu i Siriji, prvenstveno zbog održavanja zapadne hegemonije nad zalihama nafte i zaštite cionističkih entiteta.

Zapad i njegovi surogati oduvijek su igrali na poticanje sektaških i plemenskih razlika kako bi izazvali među-muslimanski sukob, u ovom slučaju unutar sunitsko-šiitskog okvira, kako bi oslabili Iran i njegove strateške saveznike.

Rat sa Sirijom predstavlja rat protiv Irana. I Sirija i Iran nalaze se na američkoj listi „odmetnutih država“ koje su meta vojne intervencije. Stoga je napad na Siriju napad na Iran.

Uklanjanje sadašnje sirijske vlade Bashara al-Asada bi izoliralo Iran i omogućilo SAD-u i Izraelu da učvrste svoju dominaciju u regionu i intenziviraju svoju agresiju na Iran.

Iran je pogođen jer stoji u rovu otpora zapadnoj hegemoniji i okupaciji Izraela u arapskim i islamskim zemljama i svetim mjestima. Ako Iran prihvati izraelsku regionalnu dominaciju, to će biti obilato nagrađeno.

Iran nije samo preživio, već je procvjetao, bez zaštite Amerike. Iran je postao žestoko nezavisan, stoički brani svoja prava i uspio je razviti i postići nevjerojatan naučni napredak uprkos ilegalnom zapadnom embargu.

Izrael, Zapad i Saudijci, koji nisu uspjeli osigurati predaju Sirije, ili Hezbollaha, Hamasa ili Islamskog džihada, sada su planirali konferenciju u Varšavi, u Poljskoj, posebno usmjerenu na Iran i njegove saveznike.

Američki državni sekretar Mike Pompeo pozvao je na sastanak 13. i 14. februara kako bi oformio “sunitsko-arapski NATO” koji bi predvodio napad na Front otpora.

Dakle, izazov za istinsku slobodu i nezavisnost ostaje. Međutim, nema sumnje da je iranska islamska revolucija prije 40 godina bila prekretnica u savremenoj povijesti, mijenjajući dinamiku Bliskog Istoka i postavljajući pozornicu za novi svjetski poredak.