Kolika je zaista Madurova krivica u krizi koja potresa Venecuelu?

Odluka američke kongresmenke Nancy Pelosi i bivšeg potpredsjednika Joe Bidena, oboje iz reda Demokrata, da priznaju Juana Guaidóa kao predsjednika Venecuele je posljednji u nizu dokaza nečasnog koncensuza Washingtona o vladi Nicolasa Madura.  Još od kada je Fidel Castro bio na vlasti, nijedan latinoamerički šef države nije bio toliko dosljedno demoniziran. Ali šezdesete su bile vrhunac polarizacije Hladnog rata koja je Kubu jasno postavila u neprijateljski kamp, a za razliku od Venecuele danas, ta nacija je imala jednopartijski sistem. 

Opseg tog konsenzusa bio je očigledan nedavnim sučeljavanjem dviju ličnosti koje su se do sada razlikovale od predsjednika Donalda Trampa i kongresmenke Alexandrije Ocasio-Cortez. U svom govoru Stanje Unije, Trump pripisuje venecuelansku ekonomsku krizu neuspjelom sistemu socijalizma. Ocasio-Cortez je odgovorila tvrdeći da je slučaj Venecuele "pitanje autoritarnog režima protiv demokratije".

Zajedno uzeti, komentari Trampa i Ocasio-Corteza se međusobno dopunjuju. Prema naraciji koja dominira Vašingtonom, Venecuela je katastrofa i sa ekonomskog i sa političkog stanovišta. Ekskluzivna krivica za žalosno stanje u ekonomiji i za navodno autoritarnu vladavinu zemlje leži na Maduru i njegovim poslušnicima.

Nije iznenađujuće da su se mainstream mediji uzdržali od preispitivanja ovih pretpostavki. Većina njihovih izvještaja stavlja naglasak na državnu nesposobnost i korupciju, a zaobilaze štetne efekte ekonomskih sankcija koje provodi administracija Trumpa.

Osim toga, mnogi na lijevoj strani političkog spektra ukazuju na ekonomske sankcije kao odgovorne, barem djelimično, za hitne ekonomske poteškoće nacije, ali malo njih kritički proučava karakterizaciju države venecuelanske demokratije. Neki se protive sankcijama, ali se pridružuju opoziciji i napadaju Madurovu vladu.

Nedavni članak Gabriel Hetlanda, naprimjer, objavio je Jacobin i NACLA: Izvještaj o Americi gdje se tvrdi da Maduro „drži vlast kroz diktatorska sredstva“. Autor se zatim okreće ekonomskim poteškoćama nacije tvrdeći da je upravo on „glavni razlog lošeg upravljanja vladinim prihodima od nafte “ i korupcije.

Tokom mog učešća na dvomjesečnoj venecuelanskoj turneji solidarnosti krajem prošle godine u SAD-u i Kanadi, često sam čuo izjavu da poznavanje specifičnosti ekonomskih i političkih problema Venecuele nije od suštinskog značaja, jer je očigledna nezakonitost Trumpovih sankcija i prijetnji vojne intervencije. Ali da li međunarodno pravo okončava raspravu?

Ako bi se moglo dokazati da je Maduro diktator i potpuno nesposoban vladar, da li bi se ljudi sa entuzijazmom okupili iza njegove vlade protiv strane intervencije? Mislim da ne. Nesumnjivo, potrebno je pažljivo sagledati i politički i ekonomski front jer je djelotvornost solidarnosti ovisna o specifičnostima. Dominantna priča o Madurou ne može se uzeti bez provjere, čak iako postoje elementi istine u njoj.

Koliko daleko nazad sežu ekonomski problemi?

Venecuelanska opozicija često tvrdi da ni sankcije ni smanjene međunarodne cijene nafte nisu krivi za ekonomske teškoće nacije, već samo loše upravljanje ekonomijom. U najboljem slučaju, pad cijena nafte je doprinio problemima, ali nije bio uzrok. Neki analitičari opozicije poriču ili minimiziraju važnost cijena nafte kao faktora ukazujući da su ekonomije drugih zemalja OPEC-a ovisne o izvozu nafte, ali nisu pale na iste razine.

Glavni argument opozicije je da su teški ekonomski problemi Venecuele prethodili Trumpovoj implementaciji sankcija, da su počeli čak i prije oštrog pada međunarodnih cijena nafte od sredine 2014. godine. To znači da su na prvom mjestu se desili loši potezi vlade sa katastrofalnim posljedicama, nakon čega je uslijedio pad cijena nafte, a zatim sankcije. Dvostruki predsjednički kandidat za opoziciju Henrique Capriles tvrdio je da je kriza počela prije pada cijena nafte, ali da je vlada probleme dugo "ignorirala, potiskivala i prikrivala".

U ovoj liniji razmišljanja postoje dvije zablude. Prije svega, ekonomski rat protiv Venecuele, a koji je kasnije uključio i sankcije koje je Trump nametnuo, prethodio je svemu ostalom. Washington gotovo od samog početka vladavine Huga Čaveza 1999. godine nije stajao mirno dok se Chavez suprotstavljao neoliberalnom Washingtonu kao i američkoj hegemoniji. Neprijateljstvo Washingtona ozbiljno je naškodilo ekonomiji na više načina.

Naprimjer, administracija Georgea W. Busha zabranila je prodaju rezervnih dijelova za skupe borbene avione F-16 venecuelanskom vazduhoplovstvu 2006. godine, prisiljavajući zemlju da se okrene Rusiji za kupovinu 24 Suhoj SU-30 borbena aviona. Štaviše, međunarodne sankcije nisu počele sa Trampom, već sa Obamom 2015. godine, koje su bila opravdane njegovim izvršnim nalogom koji Venecuelu naziva prijetnjom američkoj nacionalnoj sigurnosti. Nakon te naredbe uslijedila je lavina izvlačenja novca iz Venecuele od strane multinacionalnih kompanija, uključujući Ford, Kimberly Clark, General Motors, Kellogg i gotovo sve međunarodne avio-kompanije.

Na drugom mjestu, cijene nafte pod Madurom nisu samo niske od 2014. godine, već su se strmoglavile, upravo suprotno od onoga što se dogodilo pod Čavezom. Ovo je posebno problematično jer visoke cijene stvaraju očekivanja i obaveze koje se onda pretvaraju u frustraciju i ljutnju kada naglo padnu. Cijene su trenutno nešto više od polovine onoga što su bile prije pada, uprkos skromnom oporavku od 2017. godine.

Tri faktora objašnjavaju ekonomske probleme Venecuele, a ne jedan: niske cijene nafte, “ekonomski rat” protiv Venecuele i pogrešne politike. U ovoj drugoj kategoriji je istaknuta Madurova letargična reakcija na problem sve veće nejednakosti između zvaničnih cijena koje je vlada odredila za određene artikle u kratkom roku i njihove cijene na crnom tržištu. Vlada je naišla na velike probleme u distribuciji osnovnih roba koje prisiljavaju Venecuelu da kupi te iste robe na skupom crnom tržištu. Sistem je pogodan za korupciju i krijumčarenje jer se mnogi proizvodi koji se trebaju prodavati po sniženim cijenama na kraju prodaju na crnom tržištu ili se šalju u susjednu Kolumbiju.

Etiketa diktature ponovljena je hiljadu puta

Mediji očajnički trebaju dobro provjeriti činjenice u svom izvještavanju o Venecueli. Izjave o venecuelanskoj demokratiji kreću se od očigledno pogrešnih do tačnih, a većina leži između dvije krajnosti. Primjer prvog je Guardianova tvrdnja da venecuelanska vlada "kontrolira većinu TV i radio stanica koje emituju konstantnu pro-Maduro propagandu." U stvari, od onih koji prate venecuelanske TV kanale, 80% gleda tri glavna privatna kanala (Venevisión, Televén i Globovisión) koji se ne mogu ozbiljno optužiti kao provladini.

Na drugoj krajnosti je Hetlandova tvrdnja u svom Jacobin-NACLA mediju da je odluka o oduzimanju prava Henriquea Caprilesa da se kandiduje zbog optužbi za korupciju politički motivisana. Izjava je tačna. Zapravo, potez je bio gori od onog o čemu Hetland govori. Neko vrijeme prije toga, Capriles, čije su političke pozicije značajno se mijenjale, favorizirao je popustljiviji stav prema vladi od onih u radikalnom krilu, koji je u velikoj mjeri dominirao opozicijom u posljednje vrijeme. Taj potez, u stvari, pomogao je radikalima i potkopao napore da se uspostavi prijeko potreban nacionalni dijalog.

Oni koji Madura nazivaju diktatorom daju dva osnovna argumenta. Prvo, vlada je navodno brutalno potisnula četvoromjesečne mirne demonstracije koje su osmišljene da dovedu do promjene režima u 2014. i onda 2017. godine. Ustvari, prosvjedi nisu bili mirni. Šest Nacionalnih gardista i dva policajca ubijeni su 2014. godine, a demonstranti su pucali u vazduhoplovnu bazu u Karakasu i napali brojne policijske stanice u Tačiri 2017. godine . Postoje različite verzije okolnosti oko brojnih smrtnih slučajeva u 2014. i 2017. godini, što je zahtijevalo nepristrasnu analizu, koju mediji jedva pokušavaju predstaviti. Represija policije je za osudu - a represija je bila u oba slučaja - bez obzira na okolnosti, ali kontekst se mora uvesti u priču o ovoj temi.

Na drugom mjestu, opozicija negira da je Madurov reizbor u maju prošle godine bio legitiman, jer je izbore raspisala Nacionalna konstitutivna skupština (ANC), čije postojanje navodno nema zakonsku osnovu. Jedan od najistaknutijih ustavnih pravnika u zemlji, Hermann Escarra, branio je zakonitost ANC-a , dok su drugi formulirali uvjerljive argumente za suprotno. Opet, glavni mediji nisu uspjeli predstaviti obje strane ili objektivno analizirati to pitanje. Skoro sve opozicione partije koje su odbile da učestvuju na predsjedničkim izborima 2018. godine, međutim, učestvovale su na izborima za guvernera prethodne godine koje je sazvao isti ANC. Opravdanje za samoproglašenje Juan Guaidóa kao predsjednika Venecuele 23. januara bilo je zasnovano na nelegitimnosti ANC-a.

Kršenje demokratskih normi i slučajevi policijske represije sami po sebi ne pokazuju da je vlada autoritarna ili diktatorska. Da jesu, Sjedinjene Države teško da bi se smatrale demokratskim. Pravo pitanje koje se definiše jeste da li se vrši izborna prevare u kojima glasovi nisu pravilno prebrojani. Ta optužba je uglavnom odsutna u kontroverzi oko nedavnih izbora, čak i među liderima radikalne opozicije.

Glavni mediji i političari u Vašingtonu slobodno nazivaju Madura „autokratom“ kao i „diktatorom“ i „autoritarnim“. Više od svega što je rečeno o ekonomskim poteškoćama Venecuele, upotreba ovih termina imala je dubok uticaj na kreiranje politike. Ekonomski problemi jedne zemlje ne bi trebalo da opravdavaju bilo kakvu intervenciju. Pravo pitanje sukoba je, dakle, stanje venecuelanske demokracije kako je prikazano dominantnom naracijom. Zapanjujuće je da ne postoji akteri u mainstream politici i mainstream medijima koji su spremni da opovrgnu te tvrdnje sa svim svojim sumnjivim tvrdnjama u vezi vlade Madura.