Šiijski islam: Pravednost Poslanikovih ashaba (19)

Prijatelji Poslanika, poznati na arapskom jeziku kao Sahaba (Ashabi), su ljudi koji su bili sa Poslanikom tokom njegova života, od kojih su neki žrtvovali svoje vlastite živote i bogatstvo zbog islama. Oni su ojačali stubove islama kroz džihad i podnijeli poteškoće da prošire vjeru. Bez njihove hrabrosti i odlučnosti, Islamne bi mogao ostvariti nikakav napredak. I da nisu riskirali svoje živote, Islamne bi postojao danas.

Kur'an i Poslanikove riječi su dva glavna izvora za učenje o vjerskim pitanjima. Nijedan musliman ne bi trebao donositi sud o religiji bez upućivanja na te izvore. Ako se ne koristi njima, on je licemjer koji trguje pod krinkom religije.

Kur'an i Poslanikova tradicija su pohvalili ashabe koji su ga slijedili. Svako bi volio da je bio jedan od njih te da je imao direktan kontakt sa Poslanikom. Ko god je proučavao kur'anske ajete koji se odnose na one koji su obećali odanost Poslaniku na Hudejbijji, nije mogao uzdržati svoje suze koje su mu se pojavile na obrazima. Tri ova ajeta su:

Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. (P9: 100)

Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom. (P48: 18)

Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo -  na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača -  da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. (P48: 29)

Nakon razmatranja ovih ajeta iz Kur'ana, kako bi iko mogao opisati ashabe kao licemjere ili nevjernike? Takav opis bi značio da je Poslanik propustio da obučava saputnike 23 godine njegovog poslanja. Oni koji promovišu ta gledišta i pripisuju ih imamiji, ili nisu svjesni historije islama ili izjednačavaju pristrasne optužbe protiv šijja. Promocija ovih misli i njihovo pripisivanje neće imati drugog rezultata osim osvješćivanja plamena neprijateljstva u muslimanskoj zajednici.

Stoga sam iznenađen što pisac Abu al-Hasan Nadawi optužuje šijje za ta lažna vjerovanja u svojoj knjizi Suratan Muta'aridatan.

U odgovoru, međutim, ne moramo ići daleko. Možemo pogledati porodicu Banū Hāshim. Većina njih je prihvatila Islami ostala čvrsta u svojim uvjerenjima čak i nakon odlaska Poslanika. Među njima su bili Abu Talib, Poslanikov stric, Safiyya, Poslanikova tetka, Fāṭima bt. Assad, Hamza i ibn Abbās, od kojih su oba ujaci Poslanika, da ne spominjemo Jaʿfara, Aqila i Taliba, Poslanikovog rođaka; Ubayda b. Hārith, mučenik Badra, Abū Sufyān b. Hārith, Nawfal b. Hārith i Jaʿda. Pored njih, veliki broj istaknutih ličnosti prihvatio je mučeništvo u ratovima Badra i Uhuda. Druge poznate ličnosti ubijene su u bitci kod Rova (Hendek). Sljedeći ajet je u čast onih koji su se držali svojih uvjerenja i nikada nisu odstupali od pravog puta:

Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju - nisu ništa izmijenili.  (P33: 23)

Ajeti Q3:173 i Q59:9 svjedoče da je Poslanik uspio u pozivu ljudi na Islami uspio je očistiti arapski poluotok idolopoklonstva i politeizma.

Pored ovih ajeta, primjeri Imama Alija i njegovih sinova, Hasana i Husejna, u čast ashaba, daju najbolje argumente u korist šijizma. Da bismo saznali jasnu poziciju Imama Alija o ashabima Poslanika, mi ovdje razmatramo njegove primjedbe:

Nakon što je imam Ali pozvao irački narod na džihad vidio je da nisu tako hrabri. U propovijedi je rekao:

„Gdje su moja braća koja su prešla na (pravi) put i ušla u ispravnost. Gdje je Ammār? Gdje je Ibn at-Tayyihān? Gdje je Dhū al-Shahādatayn? A gdje su drugi poput njih od njihovih drugova koji su se predali smrti i čije su (odrezane) glave odvedene do zlog neprijatelja? O, braćo moja, koji čitate Kur'an i time se jačate, razmislite o svojoj obavezi i ispunite je, oživivite sunnu i uništite inovacije! Takvi kada bi bili pozvani na džihad, oni bi odgovorili i vjerovali u svog vođu, a zatim bi ga slijedili. (Nahj al-Balāgha, Propoved br. 182)

Imam Sajjād je često izgovarao molitve u čast ashaba Poslanika. Njegove molitve započinjale su sljedećim izrazima:

O Bože, posebno za Muhamedove ashabe, oni koji su se dobro slagali, koji su prošli iskušenja u pomaganju, koji su [Poslaniku] odgovorili kada ih je upitao da čuju argumente njegovih poruka, odvojeni od prijatelja i djece u ispoljavanju riječi, boril su se protiv očeva i sinova u jačanju [Muhammedovog] Poslanstva i kroz sve to stekli pobjedu; oni koji su bili zaokupljeni ljubavlju, nadajući se očekivanju trgovine koja nikada neće bankrotirati (P35: 29) u ljubavi prema njemu; ' (Sahifa Sajjadiyya)

Uzimajući u obzir ove ajete i reference, niko ne može optužiti Šijje da vrijeđaju ashabe.

Razlika između Šijja i Sunijja

Tačka razilaženja između muslimana iz Imamiyye i Sunnitskih muslimana vrti se oko ovog pitanja: Da li su svi oni koji su otišli kod Poslanika i ostali sa njim nekoliko dana dobili status ashaba? Da li su do kraja života počinili nikakvo drugo djelo? Ili su ljudi oko Poslanika također uključivali nepravedne i licemjerne ljude? Kako je moguće da će se nacija, uronjena u politeizam, licemjerje, grijeh i korupciju prije dolaska Poslanika, promijeniti tako da ni jedan član ne bi počinio bilo kakve grijehe do kraja svog života? Zar ne bi trebalo da provodimo istraživanja na njima da vidimo da li su smatrani nepogrešivima do kraja?

Sociologija i ljudsko iskustvo kažu da Poslanikov uticaj na njegovo društvo nije bio uzrokovan nikakvim čudom i da je postignut kroz uživanje dobra i zabranu zla. Poslanik može voditi veliku grupu svojih drugova i oni će ostati pravedni i pobožni do kraja. Ali u isto vrijeme, nemoguće je voditi naciju tako duboko ogrezlu u grijehu i korupciji. U tom smislu, postavljaju se dva suprotna stajališta:

Oni koji kažu da su ashabi proroka brojali oko stotinu hiljada pojedinaca, uključujući petnaest hiljada koji su poznati kao pravednici i promoteri pravde. Za njih je isključena svaka mogućnost grijeha.

S druge strane, oni koji kažu da, iako poštuju one koji su bili sa Poslanikom, nema razloga pretpostaviti da su oni nepogrešivi. Zato, kako oni kažu, moraju biti podjeljeni u dvije grupe: pravedne i nepravedne.

Sada moramo da vidimo koji pogled je potvrđen u Kur'anu, tradiciji Poslanika i povijesti. Da li su svi oni vječno pravedni, tako da su se u društvu Poslanika ponašali kao da su popili čarobni eliksir koji je odmah pretvorio bakar u zlato, i da je samo postojanje u krugu njegovih pratioca ustvari dovoljno da ih održi daleko od grijeha? Sada tražimo odgovore iz Kur'ana.

Stajalište Kur'ana o Poslanikovim ashabima

Da bismo shvatili sud Kur'ana o ashabima Poslanika, moramo proučiti sve ajete vezane za ovu temu. Bilo bi neprikladno zadovoljiti se samo ajetima koji ih hvale. Svi aspekti moraju se prvo proučiti prije donošenja bilo kakve odluke. Na početku rasprave pominjali smo ajete koji hvale ashabe Poslanika. Pogledajmo sada šta drugi ajeti kažu u tom pogledu. U različitim dijelovima, Kur'an dijeli saputnike Poslanika, pored pravednih, u sljedeće kategorije:

Poznati licemjeri (Q63: 1)

Licemjeri nepoznati čak i Poslaniku (Q9: 101)

Neiskreni (P33: 11)

Naivni pod uticajem onih koji šire pobunu (P9: 47)

Oni koji mješaju dobra i loša dela (P9: 102)

Oni koji rizikuju da izgube vjerovanje u teškim uvjetima (P3: 154)

Griješnici čije svjedočenje nije prihvaćeno (49: 6)

Oni koji se pretvaraju da su vjernici dok im je srce prazno od vjere (P49: 14)

Oni čija se srca mogu dobiti kroz milostinju da bi ostala u savezu sa muslimanima. (Q9: 60)

Oni koji izbjegavaju sukob sa otpadnicima (P8: 15)

Upućivanje na ovih deset grupa ukazuje na to da ashabi Poslanika nisu bili svi na istoj talasnoj dužini. Iako su među saputnicima Poslanika postojale pravedne figure, postojale su i ove grupe ljudi koji, u najmanju ruku, nisu bili čvrsti u svojim uvjerenjima. Ovih deset dobro definisanih grupa ne može se ignorisati.

Ibn Hishām kaže tokom bitke kod Uhuda, ʿAbd Allah b. Ubayy i 700 njegovih sljedbenika povukli su se s bojišta nakon što su njegova mišljenja o ratu odbačena. (Ibn Hisham, Sīra, 2/64) Dakle, kako bilo ko može smatrati sve ashabe proroka pravičnim i iskrenim bez izuzetka?

Ovi ajeti nas podstiču da proučavamo ashabe Proroka i da ne smatramo samo da smo bili u društvu Poslanika kao pokazatelj njihove pravednosti. Čak i ajeti koje smo prvobitno spomenuli u pohvalama njihovih ashaba se primjenjuju na njih kolektivno. Ako nađemo dokaze da su neki od njih odstupili, onda imamo osnove da preispitamo našu pohvalu za neke od njih i ne smatramo da su ti pojedinci zauvijek pravedni.

Jedno poglavlje u Bukharijevom sahihu može dokazati istinitost onoga što kažemo (Sahih Bukhari, tradicija br. 6606). Mora da su postojali bezbožni ljudi koji su se konačno pokajali i postali čvrsti vjernici. Ali je i suprotno. Možda su postojali pobožni ljudi koji su kasnije odstupili od pravog puta.

Sada ćemo pogledati ajete Sūrat al-Fatḥ da bismo znali kontekst u kojem su se pratioci hvalili i vidjeti da li se to odnosi na njih zauvijek. U ajetu 18, sure al-Fath: 'Allah je bio zadovoljan vjernicima kada su vam se zakleli na vjernost pod drvetom. On je znao šta je u njihovim srcima, pa im je spustio smiraj i ponudio im pobjedu.' Arapski tekst ovog ajeta jasno pokazuje da je Bog bio zadovoljan njima tokom određenog vremenskog perioda. Ali da li to znači da su oni ostali tako pobožni kao što su bili do kraja? Svaki pojedinačni slučaj mora biti proučen i mora se uzeti u obzir svaka moguća greška. Stih 29 iste sure glasi:

“ Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo -  na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača -  da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. “ (P48: 29)

Dakle, jasno je da nije svima obećana takva naknada i da se primjenjuje samo na ograničenu grupu ashaba. Prema tome, postoje pojedinci za koje ne znamo da li su ostali jednako pobožni do poslednjih dana života Poslanika.

Sljedeći ajet vrijedi za sve ashabe: 'A (ima i udio) onih koji su došli za njima govoreći: 'I oni koji su došli za njima, a govore: 'Gospodaru naš, oprosti nam i braći našoj!' koji su bili naši preteči u vjeri, i ne stavljaj nikakvu sramotu u naše srce prema vjernicima. Gospodaru naš, ti si zaista najljubazniji i milosrdniji.'' (P59: 10)

Ali oni čija su odstupanja dokazana na osnovu ajeta i drugih jakih dokaza ne mogu se smatrati pravednima i pravičnima. Prema tome, Imamiyye ne odbacuju ashabe niti ih optužuju za grijeh. Oni samo proučavaju njihovu historiju na osnovu Kur'anskih ajeta; oni koji su ostali vjerni Poslaniku sve do kraja pohvaljeni su i Imamijje traže od Boga da blagoslovi one čiji je život nepoznat, ne slijedeći njihov hadis. Međutim, treća grupa čije je odstupanje dokazano izopačeno je i njihove riječi nemaju nikakvu vrijednost.

Kako su sakrivene neke historijske činjenice

Nakon što su otkrivena nedjela pojedinih ashaba, grupa halifa emevijske dinastije i njihovi sljedbenici prepustili su se falsifikatima i rekli: "Sada kada je Bog očistio naš mač njihovom krvlju, bolje je da držimo jezik podalje od gomilanja prezira."

To je značilo da niko ne može govoriti loše o Muaviji b. Abī Sufyānu, Talḥi, Zubayr, Amr b. al-Asu, Mughīri b. Shuʿba, Ziyād b. Abihu ili desetinama drugih kriminalaca. Ove riječi - pripisane Umar b. Al-Abd al-Azizu ili Hasanu Al-Baṣriju - podrazumijevaju da krv nije trebala biti prolivena u bitkama Jamala, Siffina ili Nahrawana, koje je procesuirao božanski imenovani imam. To je jednako flagrantnom poricanju kalifata Imama Alija i njegovog rukovodstva. Ključno je bilo ubijanje ovih kriminalaca i griješnika koji su bili u otvorenoj pobuni i uništavanju islama.

Ovdje ćemo predstaviti neke od kriminalaca tog vremena. Nijedan istraživač ne može sakriti svoje zločine i grijehe:

Muʿāwiya b. Abī Sufyān

Nije lako nabrojati zločine koje je počinio Muāwiya b. Abī Sufyān. Međutim, naučnik Jāḥiẓ ima zanimljiv opis o njemu. Govori o Umajadima i grijesima koje su počinili. Što se tiče Muʿāwiye, on kaže:

Muhaviya je zadržao monopol nad vlasti i odbio je da konsultuje muslimane. Ignorisao je primjedbe emigranata i pomagača. Ironija je u tome što je godinu koju je preuzeo na vlasti nazvao „Godinom Unije“, dok je bila godina obilježena podjelom, tiranijom i krvoprolićem. Konsultativna institucija Imameta postala je monarhija, a islamski kalifat je postao carstvo. Na kraju, Muāaviya se čak suprotstavio Božjem Poslaniku; Prorok je rekao: "Dijete rođeno od preljubnice pripada njenom mužu." Stoga, Ziyād b. Abih mora biti pripisan majčinom suprugu, ali Muāwiya ga je prepoznao kao svog brata u pokušaju da nastavi sa svojim ambicioznim politikama. Muāviyin otac je imao aferu sa Ziyadovom majkom. Ubio je Hujr b. Adija, koji je bio vjerni pratilac Proroka, dao je kontrolu nad Egiptom Amru b. Asu. Što se tiče njegovog sina, Yazida, koji nije imao nikakvih kvalifikacija, on je imenovao svog nasljednika u čekanju i ljudi su bili prisiljeni da mu odaju odanost. Žrtvovao je božanske instrukcije za nepotizam. (Rasāʾil al-Jāḥiẓ, 294)

Štaviše, njegov sin Yazid, koga je imenovao za svog nasljednika, počinio je najmanje tri užasna zločina u onoliko godina koliko je služio kao halifa:

U prvoj godini njegove vladavine, ubio je Husayna b. ʿAlija.

U drugoj godini, opljačkao je grad Medinu, ubio veliki broj Poslanikovih ashaba i ovlastio svoje trupe da siluju žene i djevojke.

U trećoj godini, katapultom je srušio Božju kuću, zapalio njene zavjese i ubio nekoliko hodočasnika. (Taṭhīr al-Jinān, 102)

Yazidova drskost dosegla je vrhunac koju je recitovao pjesmu koju je napisao Ibn Zabarij protiv muslimana tokom bitke za Uhud. Ona glasi: 'Hašemiti su se igrali s monarhijom; Oni su je zgrabili pod plaštom Poslanstva, iako Bog nije nikakvu Objavu tada donio. ' (Ibid)

Amr b. al-As

On je huškao narod protiv Osmana: 'Nekada sam provocirao bilo kog pastira kojeg sam sreo na svom putu protiv Osmana', rekao je. Ali nakon ubistva Osmana, on je udružio snage sa Muāaviyom. (Ansāb al-Ashrāf) Njegovo neprijateljstvo protiv Osmana je bila zbog Muavijinog obećanja da će ga učiniti guvernerom Egipta.

Marwān b. Ḥakam

On je bio zakleti neprijatelj Poslanikove Kuće. Najgori od ljudi i neprijatelj prema Poslanikovom domaćinstvu bio je Marwan b. Amakam,'  kaže Ibn Hajar. (al-Ghadir, 8/384)

Hakim Nisaburi je citirao Abd al-Raḥmān b. Awfa da je rekao: "Svako dijete rođeno od ashaba Poslanika dovedeno je do Poslanika da bude proglašeno blaženim. Ali kada je Marwan b. Hakim odveden tamo, Poslanik je rekao: "Ovaj gušter je sin drugog guštera i proklet sin od prokletog čovjeka."

Walid b. Uqba

On je čovek koji je pio prije nego bi izvršio svoje molitve. Tada je bio guverner Kufe. Pogriješio je u svojim molitvama i nasilno je povraćao u molitvenoj niši. (Ansab al-Ashrāf, 5/33; Aḥmad, Musnad, 1/144).

Marwan i njegova djeca su vladali na isti način. Jedan od Marwanovih sinova bio je Walid b. Yazid b. Al-Abd al-Malik b. Marwān. Čitao je Kur'an u džamiji kad je čuo za imenovanje halife. On je konsultovao Kur'an za svoj novi položaj i pao je na ovaj ajet: "Molili su za pobjedu, a nijedan tvrdoglav tiranin nije uspio..." (P14: 15)

Bio je bijesan i proboden svetom knjigom sa strelicama prije nego što je rekao: 'Da li mi prijetite takvim riječima kao tvrdoglav i tiranin? Da! Ja sam tvrdoglavi tiranin. Kada sretnete svog Boga na Sudnjem Danu, recite mu da vas je Walid rastrgao. (Ibn Athir, al-Kāmil fī al-Tārīkh, 5/107)

Suyūṭī kaže: 'Walīd b. Yazid je bio pobunjenik. Uvek je bio pijan i praktikovao homoseksualnost. Čak je pozvao svog brata Sulajmana na ovaj čin. Oženio se očevim ženama. (Suyūṭī, Tārīkh al-Kulafāʾ)

Da li su takvi ljudi – od kojih su mnogi nazvani ashabi – pravi kandidati da od njih učimo o vjeri?