Palestinske snage koje brane kamp Jarmuk
Palestinske snage koje brane kamp Jarmuk

Krađa Palestine: Ko je Palestince uvukao u sirijski konflikt

Moja prva posjeta Jermuku se odigrala par dana nakon incidenta gdje je ubijeno 20 ljudi u palestinskom izbjegličkom kampu u bombardovanjima 2. augusta, 2012. godine. Izbjeglice su mi pokazale štetu uzrokovanu prvom granatom koja je pogodila krov male građevine nedaleko od Tadamouna, predgrađa Damaska u kojem se svakodnevno vode borbe između pobunjenika i snaga sigurnosti.

Dok su posmatrači stigli da pregledaju štetu uzrokovanu bombardovanjem, druga granata je pogodila usku ulicu gdje su se nalazili posmatrači, time ubijajući desetine ljudi.

Naslovnice stranih medija su sugerisale na moguće bombardovanje od strane sirijske vlade koja ciljano gađa Jermuk, ali Palestinci nisu vjerovali u to. Neki su govorili da su to pobunjeničke granate koje ispaljuju sa obližnjih položaja, međutim niko nije znao ništa konkretno.

Jermuk, nekada dom milionima Sirijaca i 160.000 Palestinaca, je na dan moje posjete bio oaza mira.

Potpuni kontrast u poređenju sa pobunjeničkim pregrađima kao što su Tadamoun, Yalda i Hajar Al-Aswad, u kojima su bješnjeli požari, kako na građevinama tako i na vozilima, te koji su bili pretvoreni u ratne zone mnoštvom uništenih izloga, ruševina od velikih zgrada i nabrzaka podignutih barikada i vojnih punktova.

Povratak u Jermuk

Godinu i šest mjeseci poslije toga, u martu 2014. godine, posjetio sam Jermuk ponovo. Kamp je sada bio neprepoznatljiv, i slike koje postoje na internetu ne prikazuju ni mali dio nastale štete.

Na ulazu u kamp, pozdravio me je naoružani Palestinac koji je pripadnik jedne od 14 volonterskih vojnih skupina koje su Palestinci oformili da bi se branili od pobunjeničkih napada. Ove skupine padaju pod okrilje Narodnog Palestinskog Komiteta koji je isključivo kreiran u svrhu oslobođenja Jermuka.

Kada sam upitao nekoliko Palestinaca odakle su, veoma brzu su odgovarali “Safad, Lubya, Haifa, Tiberias, Jeruzalem, Acca“, iako, u stvarnosti, oni su premladi i vjerovatno nikada nisu posjetili te rodne krajeve. Odatle dolaze njihovi djedovi, i tu se oni namjeravaju nekada vratiti.

Bio je tu i jedan usamljeni Sirijac među njima. Odrastao je u Jermuku, a za sebe je govorio da pripada palestinskom narodu.

Priče koje su mi ti momci ispričali nisu ni nalik onome što sam čitao na engleskom, ili bilo kojem drugom jeziku stranih medija. Njihove priče su crno bijele. Hiljade islamističkih boraca su napale i okupirale Jermuk 17. decembra 2012. godine, a Palestinci i Sirijci su svoja ognjišta napustili bukvalno odmah sljedeće jutro.

Militanti, kažu ovi mladići, sistematski uništavaju okolne kampove, ubijaju ljude, pljačkaju sve što pronađu. Također kažu da su uvjereni da pobunjenici sami ne bi mogli zauzeti Jermuk bez pomoći Hamasa, te smatraju da su pristalice Hamasa među njima, te se kreću u grupama Al-Nusre, Aknafa, Beit Al-Maqdesa, Ohdat al-Omariyye, Ahrar Al-Yarmouka i drugih. Kažu da je Hamas također pružio finansijsku pomoć Sirijicima koji su im se pridružili.

- Oni su ih platili da se bore za njih - kaže jedan.

Upiranje prstom u Hamas je glavna tema koje se dotiču sve izbjeglice u tri odvojena kampa koja sam posjetio u Siriji. Iako su svi zvaničnici Hamasa napustili Siriju odmah na početku sukoba, isto nisu uradili i svi Palestinci povezani sa Hamasom. U stvarnosti, Hamas se ne nalazi u Siriji, međutim unutar izbjegličkih kampova, Palestinci na koje se sumnja da rade protiv vlastitog naroda se nazivaju “hamasovci“. Činjenica da su zvaničnici Hamasa Siriju odmah po početku rata napustili, je dozvolila Hamasu da ima vjerodostojan dokaz da ne djeluje ni na koji način unutar Sirije.

Međutim, između redova, zvaničnik Hamas je priznao u jesen 2011. godine, da je Hamas morao “ukloniti“ nekoliko desetina osoba za koje je vjerovao da su povezane sa sirijskom opozicijom.

Ipak, vratimo se nazad palestinskim borcima na Jermuku.

Posljednje uporište Palestinaca

Moju pažnju je uhvatila priča jednog mladića o ubistvima nekoliko pripadnika Palestinske oslobodilačke vojske, nedugo nakon zauzimanja Jermuka.

Od kad napune 18 godina, svi mladi Palestinci u Siriji uzimaju oružje i moraju služili u Palestinskoj oslobodilačkoj vojsci (POV) 18 mjeseci. Trenira ih isključivo POV, a oružje i opremu dobijaju od sirijske vojske. Nekada davno, POV je također imala ispostave i u Egiptu, Iraku, Jordanu i Libanu, a za cilj su imale saradnju sa glavnom bazom u Siriji – koja je danas ustvari i jedina preostala.

Krenuo sam ka brzo podignutoj vojnoj komandi POV-a da saznam više. Nakratko su se premjestili iz Moadimiyah u Zapadnoj Guti, koju sada drže pobunjenici. U komandi me je dočekao General Hassan Salem i General Nabil Jakub, dva viša vojna zvaničnika koji odgovaraju direktno vrhovnom komandantu Major-Generalu Tariqu Al-Khadri.

Njihova misija je “da oslobode Palestinu“, a također kažu i da ne igraju veću ulogu u “odbrani palestinskih kampova u Siriji“. Po svemu sudeći, to i jeste tako.

Međutim nazad u 2012. godini, POV je uvučena u sirijski rat nevoljno. Petog januara, Major Basil Amin Ali je ubijen od strane nepoznatog lica u Aarbinu – istočno od Jobara u predgrađu Damaska – dok je popravljao svoje auto na cesti.

Pukovnik Abdul Nasser Mawqari je ubijen u Jermuku sljedeći mjesec, 29. februara.

Sedmicu kasnije, 6. marta, pukovnik Mohyelddin Al-Khadra – koji je ujedno i rođak sadašnjeg vrhovnog komadanta Tariqa Al-Khadra – je također ubijen u Qatni, 20 kilometara južno od Damaska, i to za volan svog automobila, dok se vozio nazad kući.

Petog juna te godine, Brigadir General Dr. Anwar Mesbah Al-Saqqa je ubijen u ulici Aadawi u Damasku, eksplozivom koji je postavljen u njegov automobil, pod sjedište. Poginuo je kada je krenuo da odvuče kćerku na predavanje na fakultet. I ona i vozač su zadobili teške povrede.

Nekoliko sedmica kasnije, 26. juna, pukovnika Ahmed Salih Hasan je također ubijen u Sahnayi, predgrađu Damaska.

General Abdul Razzak Suheim, njegov sin i vojnik koji ih je čuvao su svi pobijeni 26. jula te godine, u pobunjeničkom predgrađu Yalda, u blizini Jermuka – sedmicu prije nego će se odigrati granatiranja o kojima sam pisao na početku teksta.

Onda je 11. jula, ipak počela otvorena ofanziva protiv Palestinske oslobodilačke vojske, kada su pobunjenici zarobili i ubili 14 mladića koji su se vraćali kući u Nairab kamp, sa vojne obuke u Mesiafu, udaljenom 48 kilometara jugozapadno od Hame. Prema zvaničnim izvještajima, mladiće su podijelili u dvije grupe – jedna grupa je strijeljana u glavu, a druga je mučena, a potom obezglavljena.

Mnogi Palestinci koje sam upoznao ispričali su mi priču o vozaču kombija – koji nije uopšte bio vojno lice. Ahmed Ezez je bio mladić iz Nairab kampa u Halepu. Pobunjenici su ga zarobili – i činilo se da će ga poštediti – međutim, nedugo nakon toga, zavezali su ga sjedište vozača u kombiju koji su napunili eksplozivom, i naredili mu da vozi direktno ka vojnom punktu sirijske vojske.

U posljednjem trenutku mladić je oštro skrenuo u slijepu ulicu, a eksplozija je ubila samo njega – čime je poštedio nekoliko sirijskih vojnika sigurne smrti.

Ono što najviše govori o Palestincima i razlozima zašto se bore protiv pobunjenika jeste ustvari njihovo jedinstvo, a ono se ponajbolje vidi u tome da su se skoro svi stanovnici Nairab izbjegličkog kampa pojavili na ukopu tog mladića. Muhamed, mladi Palestinac čija porodica živi odmah izvan Jermuka, kaže: “Svi smo ga slavili kao heroja jer je poštedio živote tih vojnika.“

Nakon svih pomenutih događaja, većina palestinskih mladića prolazi vojnu obuku unutra Palestinske oslobodilačke vojske, pod okriljem sirijske vojske.

Međunarodni mediji su događaje na Jermuku opisivali većinom sa naslovima poput “palestinske priče u Siriji“, ali ovo je netačno. Postoji 14 palestinskih izbjegličkih kampova unutar Sirije, a svaki je proživio drugačije iskustvo.

Kamp “Jolie“

Sljedeći kamp koji sam posjetio bio je Jeramana. To je mali kamp u predgrađu Damaska koji je dio velikog susjedstva Jeramana, koji vrvi od izbjeglica iz svih dijelova Sirije.

Jeramana je poprilično mirno pregrađe koje ponekad uznemire rakete, granate ili pobunjenički pucnjevi iz okolnih položaja sa Beit Sahama, Jobara i Ein Terme. Pošto su pobunjenici već vršili iznenadne napade, i ovaj kamp ima svoje dobrovoljne snage koje štite taj dio grada – a i ove dobrovoljne snage većinom čine mladići iz redova palestinskih vojnih skupina kao što su Narodni front za oslobođenje Palestine (kojeg vodi Ahmed Jibril), Fatah Intifada i As-Sa'iqa. Jedan od mladića koje sam prve upoznao u tom kampu ima slomljenu ruku te nosi zavoje, a kaže da je to rezultat nedavnog napada pobunjenika.

Ovaj kamp je proslavila Angelina Jolie kada je u oktobru 2009. godine došla u posjetu palestinskim izbjeglicama koje su tu pobjegle iz Iraka. Na ulazu u Jeramanu, izgrađen je spomenik mučenicima ubijenim od strane pobunjenika. Sirijska i palestinska zastava visoko viore, jedna pored druge.

Ulazeći dublje u kamp, primjetio sam desetak dječaka i djevojčica kako se igraju, veoma sretni i bezbrižni, obučeni u boje sirijskih i palestinskih zastava. Jedan od dječaka je nosio poster Bashara Al-Assada. Nedugo poslije sam shvatio da ta djeca spremaju komemoraciju za Yom Al-Ard (Dan Zemlje), u znak sjećanja na izraelsko oduzimanje hiljada duluma palestinske zemlje 1976. godine.

Rekli su mi da ih slijedim što sam i uradio, te iza ćoška sam se iznenadio. Veliki, šareni šator je postavljen, a ispod njega velika masa ljudi, koji se spremaju da obilježe Dan Zemlje – naokolo su postavljeni posteri i slike generalnog sekretara Hezbollaha Generala Hassana Nasrallah, slike Vrhovnog Vođe Ayatollaha Ali Khameneija i njegovog prethodnika Ayatollaha Ruhullaha Khomeneia, i sa njima Assada.

Događaj koji se obilježava na Jermuku se odvija pod pokroviteljstvom prijateljske Iransko-palestinske zadruge, i ustvari se obilježava već desetak godina zaredom. Ovaj događaj nema politički fokus. Njegova glavna misija je da nagradi dobrovoljne učitelje unutar kampova za pružanje besplatnog obrazovanja djeci.

Također me je iznenadilo i mnoštvo sirijskih zastava, pored palestinskih. Obližnji mladić mi je rekao da se ovo “rijetko viđalo prije krize.“ Vjerovatno misli da postoje dva razloga za vezanje zastava i to “da se pokaže solidarnost – jer vjeruje da će Palestina pasti ukoliko padne Sirije – te da dokažu svoju odanost sirijskoj vladi.“

Zatim su 2012. godine, sve palestinske političke frakcije – osim Hamasa –potpisale dvije odvojene deklaracije čime su jasno razglasile svoju neutralnost. Tako da se ova očigledna podrška sirijskoj vladi činila poprilično neočekivanom, te me je iznenadila.

Sirijska podrška se nastavlja

Sirijska država nastavlja da pruža podršku palestinskim izbjeglicama na različite načine: unutar Jermane, Sirijci su izgradili trgovinu koja uvijek ima zalihe osnovnih potrepština – leća, đema, graha, paradajza, tjestenine, jogurta i slično – sa veoma niskim cjenama za stanovnike kampa. U blizini sam vidio i staricu koja je prodavala hljeb i to skoro za džaba.

Unutar glavne tržnice u kampu, na stolovima je izloženo obilje svježeg voća i povrća. Iako je stanovništvo kampa poraslo pet puta od početka krize, stanovnici su se prilagodili novim okolnostima. Njima je najvažnije da imaju svoje domove.

Za razliku od Jermuka, u ovom kampu nije vidljivo prisustvo UNRWA – agencije UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama – i rečeno mi je da nemaju svoje urede tu. Palestinci iz obližnjih naselja, kao i Sirijci, su naselili taj kamp i tek pokoji obližnji komitet uspijeva pružiti besplatnu hranu. Kako sam hodao, kraj mene je prošao kamion jednog od tih komiteta, napunjen metalnim činijama u kojima se nalazila riža, koja je namjenjena nedavno pristiglim izbjeglicama.

Jeramana je jedan od 14 palestinskih kampova unutar Sirije. U svakom intervjuu sa palestinskim zvaničnicima, zatražio sam najnovije izvještaje o svakom od kampova. Odgovori su bili različiti, što je upućivalo na brzo odvijanje situacije na terenu, posebno unutar teritorija koje drže pobunjenici, a koji su pod stalnim pritiskom sirijske vojske.

U području Damaska postoje tri kampa i to: Husayniyya (koja je uništena od strane pobunjenika), Jermuk (kojeg drže pobunjenici ali u kojem živi 18.000 civila), Seyyeda Zeinab (slobodan kamp), Jeramana (slobodan kamp), Khan Danoun (slobodan kamp), Khan Shieh (djelimično okupiran od strane pobunjenika) te Sbeineha (koja je 70 posto uništena).

U Halepu, postoje dva kampa pod velikim pritiskom – Handarat, koji su izbjeglice napustile davno i koji je uništen, te Nairab. Oba kampa i dan danas naseljavaju palestinske vojne snage koje pokušavaju sačuvati taj teritorij od pobunjenika.

Kamp u Dari je uništen i civili su to mjesto napustili na početku sukoba. Al-Ramel kamp u Latakiji je preživio dvije velike bitke u 2011. godini i sada je oslobođen. Odmah do Doume stoji Al-Wafiddin kamp, o kojem ustvari niko i ne priča. Izbjeglički kampovi u okolini Homsa i Hame su oslobođeni od pobunjenika i ustvari se ekonomski razvijaju – što je začuđujuće ukoliko u obzir uzmemo da su ove provincije bile leglo protiv-vladinih snaga na početku sukoba.

Putujem prema Homsu da posjetim taj kamp.

Palestinski kamp kod Homsa je jedini u kojem postoji kvazi-Hamasov ured u funkciji. Pokreti otpora povezani sa Hamasom su napustili Siriju u početku 2011. godini, tako da Hamasovi predstavnici u tom uredu ne igraju nikakvu tehničku ulogu.

Pitao sam pripadnika Palestinskog Narodnog Pokreta Oslobođenja o prisustvu Hamasa u ovom kampu. Pitao sam ga da li mi može ugovoriti sastanak sa zvaničnicima Hamasa. Napravio je nekoliko telefonskih poziva odmah preda mnom, ali sam čuo kako odbijaju sastanke navodeći da “ne žele probleme sa svojim nadređenim“.

Homs, dragi Homs               

Kamp u Homsu je drugačiji od Jermuka i Jeramane iz jednog ključnog razloga: ne postoji naoružano lice nigdje na terenu. Glavni trg je prenapučen trgovinama i izlozima, a ljudi idu i vraćaju sa sa posla ili škole. Ništa posebno za vidjeti ovdje osim da su Palestinci neutralnost uzeli k srcu.

Glavna postaja u Homsu mi je bila Bissan bolnica, koja je ime dobila po gradu u Palestini, a koju vodi Palestinski Crveni polumjesec. Glavni izvrši direktor Bissan bolnice Dr. Mahmoud Darwish radno vrijeme provodi u skromnoj kancelariji koju krase samo četiri slike – dvije od pokojnog Yassera Arafata, jedna od Bashara al Assada, a jedna od Al-Aqsa Džamije u Jeruzalemu.

Bissan bolnica je svoju neutralnost razglasila odmah po početku sukoba, i kao takva, pruža medicinsku njegu i sirijskoj vladi, kao i pobunjenicima.

- Njihova pozadina i ciljevi nam nisu bitni – kazao je.

Bolnica također šalje osoblje i u susjedstva gdje se vode žestoke bitke – te pomažu ranjenicima.

Kada sam upoznao Darwisha, već je imao posjetioce, te sam i njih zamolio za intervju. Priča se odmah okrenula na političku kada je jedan od njih počeo iznositi svoja mišljenja i stvavove. Rečeno mi je da je glavni razlog što je kamp van ikakvih sukoba taj “što između Baba Amra (kilometar i po udaljen) stoji vojna kasarna sirijske vojske, te pobunjenici nemaju nikakvog načina da dođu u blizinu grada“.

Drugi mi kaže “Dijalog nam je pomogao. Bilo je puno razgovaranja ovdje. Neki od palestinskih vođa su se također uključili u dijaloge između sirijske vojske i pobunjenika kao posrednici.“

Opet je iskočilo ime “Hamas“. Počeli su raspravljat kako islamski učenjak Jusuf Qaradawi ne mari za ubijene Sirijce. Jedan od njih kaže “Hamas je odbio odigrati ikakvu ulogu u Siriji. Njihovi zvaničnici koji žive ovdje su odrasli u Siriji, sa porodicama, mada ima i pridošlica iz Gaze.“

Darwish se ubacuje u razgovor da objasni razloge zašto ovaj kamp nije bio pod opsadom.

- Mi (Palestinci) imamo sva prava u Siriji. Mi smo sirijski građani: idemo u školu sa njima, radimo sa njima. Mali broj Palestinaca je uvučen u ovaj sukob – i to većinom ljudi sa margine društva – naveo je.

Pitao sam da li je sirijska vojska ikada kročila u kamp. Ovo je ključno pitanje koje medije pokušavaju iskriviti i prikazati sirijsku vojsku kao neku silu koja uništava sve što može. Svi prisutni mi odlučno odgovaraju da sirijska vojska nikada nije ušla u kamp.

Nevladine organizacije podržavaju stav o neintervenisanju

U Damasku se susrećem sa šefom Sirijskog Crvenog polumjeseca. Ovo je grupa koja funkcionira kao produžena ruka Međunarodnog Komiteta Crvenog krsta unutar Sirije. Neutralna je grupa i prolazi kroz velike muke da održi svoju neutralnost pomagajući i pobunjenicama i vladinim snagama.

U Jermuku i drugim kampovima, Palestinski Crveni polumjesec je preuzeo incijativu, ali njihove zalihe su u potpunosti opustošene od strane pobunjenika: tako da je Sirijski polumjesec morao nabaviti dodatna vozila, lijekove i radnike koji su odmah raspoređeni na teren. Radnici Sirijskog polumjeseca su bili u Jermuku tokom moje posjete i pomogli su pri evakuaciji nekoliko stanovnika kojima je bila potrebna medicinska pomoć. Nekoliko teže ozlijeđenih je bilo prevezeno u sigurnije zone za duže liječenje.

Upoznao sam i doktora Abdul Rahmana Attara, predsjednika Sirijskog polumjeseca, i pitao ga da li je sirijska vojska ikada ulazila u palestinske kampove dok su u njima bile izbjeglice.

- Koliko ja znam, nisu – kaže dodajući da “sve što se dešava na Jermuku je u rukama Palestinaca, a ne Sirijaca. Sirijci služe samo kao posrednici u dogovorima.“

Taj ton se nastavlja sa svim mojim sljedećim sagovornicima. Jedina iznimka odnosno slučaj kada sirijska vojska ulazi u kampove jeste kada izbjeglice te kampove napusta – kao što je u Dari i Handaratu. Tada vojska ulazi, pravi vojni štab i osigurava teritoriju.

Doktor Shaker Shihabi je direktor Palestinskog polumjeseca u Siriji i član vijeća organizacije roditelja, sa sjedištem u Ramallahu, Palestini. Oni vode tri glavne bolnice u Siriji: Bissan u Homsu, Yaffu u El-Mezzeh predgrađu Damaska, i Palestinsku Bolnici u kampu Jermuk. Neke od manjih klinika koje su vodili bile su u Nairabu, Sbeinehu, Khan Danouna i Doumi, ali ove su pobunjenici pregazili i uništili.

Palestinski polumjesec je jedna od rjetkih nevladinih organizacija koja i dalje funkcioniše u okupiranom kampu Jermuk, kojeg drže pobunjenici. To je jedina ustanova koja nije pod kontrolom pobunjeničkih snaga, a da ima dozvoljen rad.

- Imamo samo dva doktora i desetak dobrovoljaca. Izgubili smo dva doktora i pet obučenih radnika – odvedeni su i ubijeni. Posljednji je bio prije nekoliko mjeseci – Diab Muhanna, farmaceut kojeg su upucali i ubili na ulazu u bolnicu - kaže Shihabi.

Problemi sa hranom

- Glad – kažu mi svi sagovornici - je glavni problem u kampu, i iako civili primaju pune kutije zaliha od UNRWA, i drugi organizacija, Shiahbi kaže da se situacija sa hranom drastično popravila od februara 2014. godine kada su “obje strane otvorile granice sa Yaldom i drugim predgrađima. Prije toga riža je bila 15.000 lira po kilogramu, sada je samo 500 lira.“

Moja posjeta Jarmuku se podudarila sa isporukom UNRWA konvoja pomoći. Prošle godine, UN-ova agencija je objavila palestinske priče o izgladnjivanju, ali je izostavila ključne detalje.

Naprimjer, manjak hrane i nije bio toliki problem koliko je bilo teško doći do te hrane, i to ponajviše zbog cijena. Postoje ranjive kategorije stanovništva kao što su djeca, starije osobe ali i udovice koje ne mogu zaraditi za sebe jer su im muževi nestali. Svi oni trebaju pomoć nekog trećeg lica.

U Jermuku, hrana se od početka rata švercala i to iz svih dijelova države, ali su šverceri uvijek gledali da profitiraju od nestabilnosti i rata dižući cijene robe.

Također postoji drugi problem. Jedan volonter mi objašnjava da su “na početku humanitarne pomoći, pobunjenici automatski oduzimali veliki dio hrane koja pristigne. Ali smo u međuvremenu formirali komitete koji se silom bore protiv toga, i uveliko smo smanjili procenat oduzete hrane.“

Dok sam intervjuisao tog dobrovoljca, dvije žene sa jednim djetetom pokraj njih, su se žalile radniku UNRWA da su im prošle sedmice oduzete kutije sa hranom i da su izgladnile, te žele dodatnu kutiju da se osiguraju. Radnik im je u početku odbio zahtjev, međutim kada sam im prišao, on je ipak popustio i dao im dodatnu kutiju, vjerovatno zbog publiciteta.

Rekao mi je da dnevno daju otprilike 400 kutija sa tog distributivnog centra. Sukobi koji se svaki dan odigravaju spriječavaju dodatne konvoje da stignu na odredište. Na dan moje posjete, jedan kamion je dovezao otprilike 100 kutija pomoći, i tokom svoje cjelokupne posjete, nisam nikada vidio više od desetak ljudi u redu za hranu.

Međutim, UNRWA je tvrdila po društvenim mrežama kako više od 18.000 civila ovisi od njihove pomoći da preživi. Ovo je očigledna laž. UNRWA nema niti finansijski niti logistički kapacitet da skrbi za sve Palestince pogođene sukobom. Oni i dalje pružaju pomoć u školovanju, hrani i medicinskim potrepštinama, međutim gdje god se okrenete u Jermuku, Jeramana ili Homsu, svako predgrađe je formiralo vlastite dobrovoljačke komitete koji se udružuju da prežive i domognu se pomoći.

Glavni predstavnik UNRWA u Jermuku mi je iznijeo interesantan podatak da “sirijska vlada pruža logističku podršku da sve teče kako treba. Ne stavljaju nikakva ograničenja niti limite na to koliko kamiona smije ući u kampove.“

Posebno je pohvalio Kindu Chammat, sirijsku ministricu socijalne skrbi, zato što je uložila velike napore da se izbjeglicama pomogne.

Kada je sve otišlo u pogrešnom smjeru?

Kako su se stvari tako pogoršale za Palestince u Siriji? Ovo je ipak jedina arapska država gdje je Palestincima omogućen ravnopravan odnos sa građanima te zemlje, osim u pogledu državljanstva i učešća na izborima.

Tokom cjelokupnog rata u Siriji, palestinski kampovi u Siriji su postajali sve veća meta pobunjeničkih granatiranja. Ali zašto? Koja je strateška važnost ulaska u ove kampove i uništavanja istih?

Pitanje koje se postavlja jeste: da li su Palestinci uvučeni u ovu krizu iz političkih razloga – da se pobune protiv sirijske vlade? Ili su uvučeni u krizu zato što su mnogi od kampova ustvari na strateški bitnim mjestima, kao Jermuk, koji je ujedno i glavna kapija Damaska, ili Handarat, koji nadgleda puteve opsrkrbe do Halepa? Odgovor je, sudeći po izjavama svih političkih službenika koje sam intervjuisao, ustvari pomalo od oboje.

Ali prvo, ispravimo neke nejasnoće. Nasuprot glavnim medijskim naslovima, palestinske izbjeglice nisu nikada odigrale ulogu ni u kakvim protestima protiv sirijske vlade, niti su ikada i na koji način pomogle pobunjenicima. Tokom krize, Palestinci su naporno pokušavali da održaju svoju neutralnost i da ostanu van sukoba. Najveće demonstracije protiv vlade nikada nisu brojale više od nekoliko stotina ljudi i najčešće su održavane od strane Sirijaca koji su živjeli u ovim kampovima.

Ustvari, najpoznatije palestinske demonstracije su se održale u Jermuku i to u junu 2011. godine, nakon što je Palestinac ubijen od strane izraelskih sigurnosnih snaga tokom Dana Nakse, i to na granici Golanske visoravni.

Događaji u Jermuku tog dana su i dan danas nejasni. Sukobi su se odigrali tokom ukopa tog mladića, kada je izbio bijes među masama zbog ubijanja nedužnih civila koji nisu ništa uradili. Strani mediji su odmah optužili sirijsku vladu da podržava Palestince u njihovim protestima u vezi Nakse, ali su zapostavili jednu ključnu stvar: sirijska vlada, kao i libanska, je zabranila Naksa proteste – i to najviše zbog ubistava koje su Izraelci počinili zbog održavanja Dana Nakbe nekoliko mjeseci prije toga.

Tokom ceremonije ukopa na Jermuku, Palestinci su ustvari bili ljuti na vlastite zvaničnike zbog ohrabrivanja Naksa protesta, usprkos ubijanjima i odmazdi. Nakon toga, priča dobija nekoliko oblika. Neki kažu da je Narodni Front za Oslobođenje Palestine pucao na mase, međutim činjenica ostaje – tri pripadnika te fronte su ubijena tog dana, a njihovi uredi su zapaljeni i uništeni.

Sada, obrat priči. Hamasov zvaničnik koje sam intervjuisao prije toga, mi je kazao nešto bitno i to da “neki pripadnici Slobodne Sirijske Vojske su otišli u kancelariju Ahmeda Jibrila – u Khalesi – tokom ceremonije ukopa, i počeli pucati kroz prozore.“

Čini se da on ne opravdava ulogu Narodnog Fronta za Oslobođenje Palestine, međutim, okrivljuje Jibrilovu skupinu da nije poštovala palestinsku želju za neutralnosti. Po svim svjedočenjima, Narodni Front za Oslobođenje Palestine je nadgledao sva palestinska predgrađa unutar kampova, i štitili su ih od upada pobunjenika. Neki navode da su upravo te aktivnosti natjerale militante da napadnu kampove.

Na kraju ipak, Hamas je jedina palestinska frakcija koja nije potpisala deklaraciju o nezavinosti – dok je Narodni Front za Oslobođenje Palestine potpisao zajedno sa svima ostalim.

Konsenzus

Nema sumnje da je odluka Narodnog Fronta za Oslobođenje Palestine da zauzme obrambeni stav u vezi palestinskih kampova privukla pažnju drugih frakcija. Međutim, danas, palestinska politika se vodi od strane Jibrila i njegovih saradnika.

Na nivou frakcija – pa čak i na nivou svih izbjeglica – postoji apsolutan konzensuz o tome da su pobunjenici izdali Palestince i nisu se pridržavali deklaracije o nezavinosti.

Maher Taher, čak političkog birao Georga Habasha (druge frakcije Palestinaca) kaže da “postoje pokušaji palestinskih grupa da izbore mir sa pobunjenicima na Jermuku. Neke stvari smo se već dogovorili, ali imamo problema sa implementacijom istih. Dogovor je u suštini da naoružane skupine napuste kampove, a da se Palestinci u njih vrate, Sirijska vlada sa nama surađuje i pruža podršku u pregovorima, te nam je i obećala da će se skrbiti za stanovnike koji se vrate u kampove pružajući hranu i medicinsku njegu. Međutim, kada god se dođe do tačke kada ugovor treba sprovesti na terenu, pobunjenici ga ne ispoštuju.“

Čak i palestinski ambasador u Sirji, Anward Abdul-Hadi, koji u suštini prenosi riječi svojih nadležnih, zvuči dosta kao pripadnici Narodnog Fronta za Oslobođenje Palestine.

- Pitali smo ih da ostave Palestince na miru i rekli su nam “ovo je sirijska zemlja“, i odbili su. Dobili smo obećanje od sirijske vojske da nikad neće ulaziti u kampove, i sirijska vlada je održala svoju riječ. Do sad smo pokušavali isto napraviti sa pobunjenicama, ali nismo uspjeli zbog Fronta Al Nusra, Jabhatu-l-Islamiyya i Hamasa – kazao je.

U čudu sam pitao “Hamasa!?“ – a on je kazao: „Da, Hamasa. Hamasa!“

Pomislio da ovo namjerno plasiraju jer vladajuća frakcija Fatah pokušava potkopati Hamas već godinama.

- Pobunjenici - kaže Abdul Hadi - i dalje spriječavaju dolazak konvoja pomoći i koriste glad kao glavni adut u pregovorima.

Navodi da su u prvi nekoliko mjeseci rata “Palestinci slali 12.000 kutija hrane i pomogli su da se izbavi skoro 4.000 Palestinaca iz ratnih područja. A pobunjenici su i tad, kao i danas, ulagali sve napore da to spriječe.“

Abdul Hadi mi objašnjava i politiku iza svega toga.

- Pobunjenici su ubili visoke palestinske zvaničnice i natjerali Palestince da pomognu Sirijcima – plašeći ih. A potom su za to optužili sirijsku vladu. Cilj svega toga je bilo priključivanje Palestinaca borbama protiv vlade. Misle da ako okupiraju palestinske kampove i razjedine Palestince, da će se oni okrenuti protiv vlade – tvrdi.

- Prije krize – priznaje - Fatah je bio protiv sirijske vlade. Sada, sve više surađuje sa Sirijom, Iranom i palestinskom vladom.

Anwar Raja, direktor za odnose s javnošću ispred Narodnog Fronta za Oslobođenje Palestine, mi je kazao mnogo toga o reakcijama palestinskih frakcija kada je rat tek počeo u Siriji.

- Upozorili smo Palestince 2011. i 2012. godine da će pobunjenici doći i okupirati Jermuk, te smo postajali sve glasniji kako su pobunjenici zauzimali okolna područja. Rekli smo da se stanovništvo mora naoružati i braniti svoje domove i porodice, ali niko nas nije slušao – pojašnjava.

Objašnjava zašto se druge frakcije tek sada oglašavaju ističući da “pogled na razvoj sitaucije je tek sada čist – i za Palestince i za Sirijice. Narod je shvatio da postoji strani protokol da se uništi Sirija i da se društvo podjeli. Sada imamo znanje i koristimo pamet da neke stvari ispravimo. Čak i neobrazovani pojedinci među nama su promjenili mišljenje. Na početku, mnogi ljudi neke stvari nisu mogli shvatit – i prošlo je nekih 18 mjeseci kada smo počeli vidjeti pomak u razmišljanju. Shvatili su da od ovog rata nema ničega dobrog, i da nikakve koristi neće biti ako poruše i unište apsolutno sve.“

Još jača odluka... ne uplitati se

Dok je arapsko proljeće kao čekić obaralo vladu za vladom 2011. godine, palestinske izbjeglice – kao i mnogi Sirijci koji su podržavali proteste – su se nadali boljim vremenima.

Nema sumnje da su neki čak i podržali demonstracije protiv sirijske vlade. Međutim to su radili vjerovatno u nadi da će postići neki vid veće slobode i bolje uprave.

Međutim, u mojim putopisima palestinskih kampova – 2012. i 2014. godine – postoji jačanje palestinske želje i sentimenta. Ovo stanovništvo, koje je već nekoliko puta gubilo dom i svoje stanište, je sada “opralo ruke“ od sirijskog rata. Nisu jednom izigrani ili napravljeni marionetama, te su propatili možda i najviše od strane pobunjenika.

Njihova mantra je neutralnost, i kao sve izbjeglice iz Sirije, danas samo žele mir.




Top