Kako su američki mediji spinovali vijesti o protestima u Iranu

Mjesec ranije, Iranci su se masovno okupili na ulicama u znak protesta protiv svoje vlade. Njihovo nezadovljstvo je, kako navode zapadni mediji, uzrokovano lošom ekonomijom, vanjskom politikom, ekspanzionističkim naporima i kršenjem ljudskih prava.

Danas, protesti su završeni. Ali prema nedavnim anketama koje je proveo Centar za međunarodne i sigurnosne studije na Merrylendu (kojeg sponzoriše Univerzitet Merrylend) i IranPoll, samo jedna od tih stavki je tačna, a to je loša ekonomija.

Prema navodima anketa, više od 72 posto ispitanika od ukupno 1002, se slažu da njihova vlada ne čini dovoljno da pomogne siromašnima. Čak 86 posto se protivilo povećanjima cijena goriva, dok je 95 posto jasno reklo da ne želi povećanja cijena hrane i prehrambenih proizvoda, te se isti broj ispitanika složio da iranska vlada ne čini dovoljno u borbi protiv korupcije.

Upitani da izaberu najveći odnosno ključni problem koji potresa Iran, veliki broj je rekao da je to velika nezaposlenost (40.1% ispitanika), zatim inflacija i veliki troškovi života (12.5% ispitanika), nezaposlenost mladih (9.4% ispitanika), slabe plaće (6.9% ispitanika) te korupcija (6% ispitanika).

Interesantno je da nijedan od anketiranih Iranaca nije rekao ništa o “nedostatku ljudskih sloboda“, iako se ta opcija nalazila na anketnom listiću, koju je zaokružilo tek 0.3% ispitinika, dok je “nepravda“ dobila tek 1.4% glasova ispitanih.

Predsjednik Donald Trump ipak misli drugačije: “Veliki iranski narod je pod represijom godinama. Oni gladni, kako hrane tako i slobode. Zajedno sa ljudskim pravima, i iransko bogatstvo se uskraćuje i oduzima,“ napisao je na Twitteru. “Veliki protesti u Iranu... SAD prati da li će biti kršenja ljudskih prava!“ – rekao je drugi tweet.

Međutim, prema navodima ankete, više od 66% ispitanih smatra da su njihove snage sigurnosti uradile dobar posao što se tiče protesta, i to “jako dobar“ (34.5% ispitanika), a “dovoljno dobar“ (31.8% ispitanika), dok 23.7% ispitanih smatra da su sigurnosne snage slabo osigurale proteste.

Oko 63% ispitanih je reklo da je policija koristila “odgovarajući nivo sile“, dok je 11.4% reklo da je policija koristila “previše sile“ u suzbijanju protesta.

Iako 64.5% ispitanih smatra da bi se uhapšeni koji su izgovarali slogane protiv države trebali pustiti na slobodu, 42.3% kaže da bi se oni koji su uzvikivali slogane protiv vjere trebali kazniti, a od ukupnog broja, 31.9% smatra da bi se svi oni koji su izašli na proteste trebali teško kazniti.

Ovaj trend se nastavlja gdje je preko 68% ispitanih reklo da bi se oni koji su izašli na proteste isključivo protiv države trebalo kazniti, dok je veliki dio (62.5% ispitanih) reklo da bi se oni koji su palili zastavu Irana trebalo sudski goniti i teško kazniti. Gotovo isti broj se složio za teško kažnjavanje onih koji su prvi napali policiju (63.9%), te onih koji su bez razloga uništavali javnu imovinu (59.7%).

Oko 84.5% ispitanih se složilo da bi vlada trebala koristiti agresivnije mjere protiv onih koji uništavaju javnu imovinu i prvi koriste nasilje u protestima.

U međuvremenu, u sjedištu Vijeća Sigurnosti UN-a, Nikki Haley, američka ambasadorica pri UN-u, je iznosila vlastitu priču o iranskim ciljevima.

- Protesti su – kazala je - moćan izraz nezadovoljstva ljudi koji su već predugo živjeli u opresiji i koji su spremni riskirati i vlastite živote za bolju budućnost.

Ona je također zahtijevala i da se održi hitan sastanak UN-a po pitanju iranske unutrašnje situacije.

Unatoč njenoj verziji priče, kada su upitani “Da li se iranska vlada previše petlja u vlastiti život ljudi?“, 66.8% Iranaca je odgovorila sa odlučnim NE, dok je 26.3% reklo DA.

Međutim, Amerikanci su i dalje pokušavali naći “dokaze“ protiv iranske vlade. Suzzane Maloney, dopisnica Brookings Instituta, je rekla Washington Postu: “Ono što je drugačije ovih dana, jeste da Iranci ne protestvuju samo zarad boljih uvjeta života, već i u nadi da odbace cijeli sistem kao takav.“

Prema rezultatima ankete, tek je 16.4% Iranaca reklo da se “iranska državna politika mora mjenjati iz temelja“ – dok je 76.7% reklo da se to ne treba desiti. Od tih 76.7%, skoro 53.5% ispitanika je reklo da se “iranska politika ni u kom slučaju ne smije mjenjati“. To je nevjerovatne tri četvrtine ispitanika koje ustvari podržavaju sadašnju vladu i njen politički kurs. Zajedno s tim, činjenica da ova ankete odgovara sa izlaznosti Iranaca na izbore (oko 70%), to je očigledan znak legitimnosti ovog sistema.

I doista, nedugo nakon izlaska rezultata ankete, Washington Post je promjenio svoju priču i ton, kazavši da su Iranci pokazali “veoma malu količinu želje za mjenjanjem iranskog sistema ili njegovog striktnog islamskog zakona“.

Iranska vanjska politika je glavni uzrok američke frustracije u regionu Blistog Istoka, iz razloga što Islamska Republika nastavlja pobjeđivati na skoro svim ratištima protiv Amerikanaca. Ovo objašnjava zašto su američke medije kao i političari odmah skočili na noge prilikom izbijanja protesta. Slogani koji su nošeni tokom protesta su u fokus stavljali ekonomiju, iako se po medijama vodila druga priča.

“Iranski car“ bivšeg američkog predsjednika, Baracka Obame, Dennis Ross je ujedno i objavio djelo u Foreign Policy magazinu, koje je naslovio „Iranci su bjesni zbog njihove vanjske politike“ u kojem je veoma otvoreno pokušao povezati razloge slabljenja iranske ekonomije sa iranskim vojnim izdacima – a ne sa, naprimjer, ogromnim sankcijama sa kojima se država suočava, a koji su nametnuti upravo od strane SAD-a. “Demonstranti pitaju zašto je novac potrošen u Libanu, Siriji i i Gazi – i zašto državna administracija otvoreno ne prikazuje svoje troškove. Iranska javnost je prezasćena vojnim troškovima svoje vlade.“

Da li je upravu? Anketa pokazuje da se 51.1% Iranaca ne slaže sa “smanjenjem pomoći Siriji i Iraku“, dok se 41.3% sa tim slaže. Brojevi su se promjenili kada su ispitanici upitanu o tome da li je “iransko učešće u Iraku i Siriji stvar nacionalnog interesa“, gdje je 61.2% reklo sa DA, dok je 32.6% reklo NE. (Anketa je urađena nakon poraza ISIL-a u Iraku i Siriji.)

Anketa je također ciljala i pitanje “da li Iran treba smanjiti vojnu pomoć sirijskom predsjedniku Basharu Al-Assadu sada kada je ISIL pobjeđen“. Tako je 14.8% reklo da pomoć treba u potpunosti prestati, 30% je reklo da se pomoć treba nastaviti ali u manjem intenzitetu, dok je 48.5% reklo da pomoć treba nastaviti “dok god Assad ne povrati kontrolu nad cijelom sirijskom državom“.

Pored toga, ogromnih 86.5% je reklo da Iran treba povećati (54.8%) ili održati (31.7%) svoje izdatke u svrhu pomoći saveznicima za borbu protiv terorističkih grupa poput ISIL-a.

Wall Street Journal bi trebao da se pozabavi ovim podacima. Tokom iranskih protesta, naslovi kao što su “iranski vanjski izdaci uzrokovali proteste“ su navodili netačne informacije da “Iran troši milijarde dolara na pomoć stranim ratištima dok vlastita ekonomija trpi inflaciju, a nezaposlenost dostiže dvocifrene brojeve. Natpisi kao što su “Pustite Siriju, mislite o nama!“ pokušavaju skrenuti pažnju Teherana da promjeni svoju vanjsku politiku podržavanja proxy skupina i izazivanja regionalnih konkurenata kao što je Saudijska Arabija.“

Ovo je samo jedan u nizu primjera kako američke medije pokušavaju povezati iransku oslabljenu ekonomiju sa državnim sigurnosima mjerama. Taj trik jednostavno ne djeluje u vremenima rata – ili kada i samo stanovništvo shvata opasnosti koje vrebaju. Čak ni prijetnja dodatnih američkih sankcija koje bi mogle još više oslabiti iransku ekonomiju ne mjenjaju svjetonazor Iranaca – od kojih je 70% reklo da Iran „ne smije prestati sa razvojem nuklearnog naoružanja čak i ako Trump zaprijeti sankcijama“.

Washing Post je o tome također pisao: “Ne za Gazu, ne za Liban, naši životi su za Iran!“, mase su govorile. „Pustite Siriju, mislite o nama!“ i „Smrt Hezbollahu!“ su samo neki od naslova.“

Ali, dvije trećine Iranaca (64.7%) je reklo da Hezbollah smatraju prijateljskim, dok je 82.7% reklo da apsolutno favorizuju Generala Islamske Revolucionarne Garde Qassema Soleimania, što je ujedno i najveća popularnost jedne političke figure u Iranu. Soleimani je arhitekt većine vojnih poduhvata iranskih snaga u Siriji i Iraku.

Iran je jedna od tek nekoliko stabilnih nacija u svom susjedstvu koje je razoreno ratom i terorizmom, te nije teško shvatiti razlog iza vojnih izdataka koje država odvaja, a koji ojačava državne strateške interese te štite vlastite granice, i pored tereta ekonomskih sankcija.

CISSM/IranPoll anketa je vrijedna usporedba koja pruža uvid u razmišljanje običnih Iranaca o raznim pitanjima vezanim za njihovu državu. Još važnije, pruža čistu i definitivnu granicu između izmšiljotina i činjenica o Islamskoj Republici u vrijeme kada američka medijska mašinerija vodi propagandni rat protiv nje.




Top