Imam Homeini
Imam Homeini

Islamska Revolucija: Novi centar moći

Dok je narod Irana zajedno sa svojim pristalicama širom svijeta slavio godišnjicu Revolucije ovog mjeseca, bilo bi pametno prisjetiti se svih dostignuća u prošlosti. Ulazeći u četrdesetu godišnjicu, činjenica da je Islamska Republika preživila sve ove godine usprkos tolikom neprijateljstvu jeste veliko dostignuće samo po sebi. Ono što je još nevjerovatnije jeste da je napravila ogroman progres u nekim vitalnim sferama i pored toliko izazova. Više o ovome ću pisati kasnije, sada ću se dotaknuti glavnih aspekata sadašnje svjetske situacije.

Kada se pogleda iz ugla historijskog razvoja, sama činjenica da je Islamska Republika preživila je ništa manje nego spektakularno. Takozvani svjetski poredak nametnut poslije Drugog svjetskog rata je bio neizbježna katastrofa za mnoge države i društva. Podijeljeni u dva bloka, jedan predvođen SAD-om, a drugi Sovjetskim savezom, mnoge nove “nezavisne“ države su imale dva izbora, ne prikloniti se nijednom od ovih blokova i preživjeti. Ovo su bili kao otvoreni zatvori iz kojih nije bilo moguće pobjeći. Države su postojale kao vazali jedne ili druge velesile.

Dostići pravu suštinsku nezavisnost je bio kao san. Čak i bježanje iz jednog bloka u drugi je bilo riskantno. Države koje su se pokušale osloboditi od ovih smrtonosnih zagrljaja su ubrzo ugušene i vraćene pod okrilje svojih pravih vladara. Egipat i Indonezija su čist primjer toga. Druge države su ubrzo izgubile vlastite režime u korist silom instaliranih kao naprimjer Iran 1953. godine, zatim Gvatemala 1954. godine, Vijetnam 1963. godine, Chile 1973. godine i mnogi drugi. Ista priča se odigrala i na onom kraju ograde, tzv. “Željezne zavjese“, kako ju je nazvao notorni ratni zločinac Winston Churchill. Mađarska 1956. godine te Čehoslovačka 1968. godine su organizovale vojne udare pod okriljem Zapada da bi se priklonile američkoj sferi utjecaja, samo da bi ih na kraju pregazili sovjetskih tenkovi i ponovo doveli pod sovjetsko okrilje.

Uzeću ovu realnost u obzir, pobjeda Islamske Revolucije je bila nevjerovatno dostignuće. Nijedan blok je nije podržavao, šta više obje strane su se protivile svaka iz svojih razloga. Odatle proističe borba iranskog naroda predvođenog Imamom Khomeinijem. Prvo, da bi uspjeli, a zatim i preživjeli tako dugo, i pored mnogobrojnih pogubnih poduhvata stranih sila, kako unutrašnje tako i vanjske prirode, činjenica da Islamska Republika još uvijek postoji je spektakularna.

Izdržljivost i snaga za preživljavanje ovih izazova je crpljena iz jednog izvora - iranskog vodstva i ljudskog oslanjanja na Allaha dž.š. Ovo se zove moć islama, i to treba objasniti. Svaki sistem se zalaže za određenu ideju i vrijednosti. Bivši sovjetski sistem se temeljio na marksizmu. Zapad je “ganjao“ kapitalizam. Muslimani u svojoj srži imaju islamski sistem vladavine, i jedino je Iran istinski implementirao tu doktrinu u svojoj historiji. Komunizam je odavno napušten dok je kapitalizam na svojoj smrtnoj postelji jer je produljio jaz između bogatih i siromašnih i to na globalnoj skali. Ovo je rezultirao nevjerovatnim patnjama širom planete. Svijet je danas jedno veoma napaćeno mjesto.

Ako se baziramo na muslimanski Istok ili Bliski istok, slika nije samo ružna već i duboko zabrinjavajuća. Ne postoji skoro nijedna država koja ne prolazi kroz period sukoba, bilo unutrašnjih ili vanjskih. Većina režima je priklonjena, silom ili milom, cionizmu i njihovoj milosti. Islamski Iran, međutim, i pored skoro četiri decenije zapadnih sankcija koje su oslabile njegovu ekonomiju, nije posustao od izazova, već iz njih proizašao još jači i odlučniji. Stotine milijardi dolara iranske imovine, posebno priliva iz naftne industrije, su zaleđene i još uvijek nisu puštene. Čak i rezervni dijelovi avio industrije su zaleđeni i stavljen je embargo na iste, što opasno šteti sigurnosti putnika. Ovo se smatra ratnim zločinom koji sprovodi SAD i njegovi režimi.

Druge države poput Iraka su prošle kroz sličan sistem sankcija, te su kao posljedicu imale masovno siromaštvo, glad i smrt stotina hiljada stanovnika. U slučaju Irana međutim, to se nikada nije desilo, već upravo suprotno od toga, iransko vodstvo je pronašlo nove načine da razvije ekonomiju otpora, koju konstantno naglašava Rahbar, Imam Seyyed Ali Khamenei. Istina, nije svaki segment vlade slijedio njegove upute što je rezultiralo nezadovoljstvom stanovništva. Nedavni protesti oko rastućih cijena, koji su iskoristili strani agenti da ih etiketiraju kao pobunu, je jedna od manifestacija tog nezadovoljstva.

Također treba naglasiti da Islamska Republika nije savršen model islamske države. Postoje dobri i ne tako dobri ljudi u vladajućem sistemu. Ono što je neupitno jeste da je generalno načelo vladajućih upravo islamsko.

Upravo to objašnjava neprijateljstvo Zapada i SAD-a prema Iranu. Takvo neprijateljstvo je iracionalno i očigledno beskorisno. Islamska Revolucija se odigrala prije 40 godina u ovom mjesecu, kada je zbačen zapadnjački režim u Iranu. Islamska Revolucija je uradila i više: udarila je ekser u kovčeg zapadnim političkim smicalicama i poretku koji je uveden poslije Drugog svjetskog rata. Imperijalisti i cionisti – glavni profiteri tog poretka – su gledali na Islamsku revoluciju kao prijetnju njihovim interesima.

Što je još više zabrinjavajuće jeste da je i većina islamskih režima neprijateljski naklonjena prema Islamskoj republici kao i Revoluciji koja ju je porodila. Ovo navodi na sumnju da se boje primjera koji je Republika postavila. I doista, Islamska Revolucija je utjecala na način razmišljanja čak i nemuslimana da se oslobode lanaca imperijalizma. Ovo je očigledno u Latinskoj Americi kao i dijelovima Afrika.

Ono što je pozitivno jeste da se utjecaj Revolucije proširio naširoko i nadaleko: nije vezan za jednu sektu ili vjeru. Mnogi ljudi žude za slobodom i promjenama su primijenili proces i nauk Revolucije. Danas, Islamska Republika stoji kao jedina prava slobodna država nepokolebana ekonomskim, vojnim ili diplomatskim pritiskom Zapada i njihovih saveznika.

U ovom trenutu bilo bi dobro postaviti definiciju Islamske Revolucije. Pokojni Dr. Kalim Siddiqui, jedan od vodećih eksperata za pitanja Islamske Revolucije, je definirao kao stanje društva u kojem:

  1. Svi muslimani te regije bivaju toliko mobilizirani da njihova kolektivna svijest i napor bivaju neporaženi
  2. Muslimansko društvo izabere vodstvo koje je u potpunosti posvećeno civilizacijskim ciljevima, a ne klasnim ili bilo kakvim drugim interesima
  3. Energija koja se time pokrene je dovoljno moćna da restruktuira cjelokupno društvo
  4. Društveni poredak ima moć i samopouzdanje da se bori sa apsolutno svim vanjskim silama

Istina, postoje muslimani koji ne shvataju u potpunosti smisao Islamske revolucije. Ovo je većinom rezultat propagande zapadnjačkih medija i njihovih političkih i korporativnih vođa. Međutim, postoje i drugi razlogi za muslimansku apatiju prema Revoluciji.

Dio ovoga svoje korijene nalazi u sektarijanskim predrasudama koje se konstantno uveličavaju kao razlozi da se skrene pažnja sa vlastitih neuspjeha. Nažalost, povezanost većine muslimana sa islamom je samo kulturološka; oni su većinom nesvjesni poruke Kur'ana i Poslanika. Većina muslimana, iako arapskog govornog područja, ne shvata šta Allah dž.š. kaže u Kur'anu. Ovo je rezultat kako i opadanja nivoa obrazovanja muslimana tako i sekularizacije Islama.

Islam je sveden na niz rituala: i to još gore, postao je stvar svake individue za sebe, kao i kršćanstvo. Iz ovoga proizilazi ogromno nerazumijevanje: da ako u određenom regionu ili državi muslimani čine većinu, onda je to islamski dio. Ne postoji shvatanje da muslimansko društvo kao većinsko ne tvori Islamsku državu po automatizmu.

Država postaje islamska tek onda kada islamski zakoni bivaju uvedeni kao državni i kada je sposobna nositi se sa svojim neprijateljima svojom voljom. Dalje, islamska država je esencija sprovođena islama u društvu: kao što je naglasio Poslanik kada je putovao iz Meke u Medinu.

Čak i oni muslimani koji razumiju bitnost Islamske države istu odbijaju ukoliko ne podilazi njihovim fikhskim načelima. Ovo je spriječilo Sunnije da shvate bitnost Revolucije u Iranu. Oni je jednostavno etiketiraju kao “šijjsku“, kao da šijje nisu muslimani.

Međutim, isti nivo nerazumijevanja postoji među šijjama. I to među onim za koje kažemo da su tradicionalisti; oni ne žele izaći iz svoje komfort zone. Odbijaju bilo kakve korake protiv nepravde dok Imam Mahdi ne dođe. Neka svijetom vladaju tirani i represija; neka nepravda pobjedi. Oni bi radije čekali dolazak Imama Mahdija nego poduzeli korake kojima će iskorjeniti nepravdu.

Kada pogledamo u retrospektivi, shvatamo nevjerovatne izazove sa kojima se Imam Khomeini suočio i kako ih je prevazišao iznoseći Islamsku Revoluciju. Morao se boriti na nekoliko frontova u isto vrijeme, ne sa oružjem već sa snagom ideje. Dok se obraćao svim muslimanima, morao je obrazovati šijje koje su formirale većinsku muslimansku populaciju Irana. U nizu svojih predavanja i knjiga koje je sabrao pod naslovom “Islamska i Revolucija: Pisanja i Deklaracije Imama Khomeinija“, Imam je iznio suštinske razloge potrebe uspostave Islamske države. Knjigu je pregledao Professor Hamid Algar koji je ujedno i dodao svoje bilješke, a koji je jedna od ključnih ličnosti Irana. Muslimani koji su posvećeni etosu Islamske Revolucije trebaju da izučavaju ova dva naučnika.

U međuvremenu, bitno je da muslimani bilo kojeg pravca, pozadine i obrazovanja podržavaju moralno, politički, intelektualno i kulturološki Islamsku Republiku pod bilo kojim okolnostima. Bilo šta manje od toga se smatra izdajom islamskih principa.

I na kraju, moramo se vratiti problemu iranskog razvoja. I pored desetljeća slabljenja pod sankcijama, Iran je poduzeo velike napore u poljima nauke i tehnologije. Ne oslanja se ni na jednu državu za vlastitu sigurnost. Umjesto toga, izvozi velike količine naoružanja drugim državama. Iran je jedina islamska država na svijetu koja je svoj satelit lansirala u orbitu. Ovo su nevjerovatna dostignuća po bilo kojim standardima i direktan su rezultat islamskog sistema Islamske Republike. 




Top