Jerusalem je centar vjere, a ne ekskluzivitet Jevreja

Al-Quds je sveti grad duhovnih ljudi – jevreja, kršćana i muslimana. Na drugim jezicima zove se Jerusalem, što znači “Grad Šaloma“, drevnog kanaanskog božanstva koje je obožavano na tom području otprilike 2400 godina prije Krista.

Šta je Cionizam? Prije toga, šta je Cion, inspiracija za cioniste i ne-cioniste? Cion je mjesto koje se često koristi kao sinonim za Jeruzalem. Riječ se prvo pojavljuje u Knjizi Drugoj od Samuela (5:7), koja datira iz 540. godine prije Krista, a odnosi se na specifičnu planinu u blizini Jeruzalema koja se upravo i zove Cion, a na kojoj je nekada stojala tvrđava koju je Davud navodno osvojio.

Termin Tzion je prvobitno označavao mjesto gdje se nalazila ta tvrđava u blizini Jeruzalema, a kasnije postala metonim za Solomonov Hram u Jeruzalem, pa nakon toga za grad Jeruzalem, te kasnije i za “Budući Svijet“, što Jevreji u suštini smatraju za život poslije smrti. U Kabali, ezoterično značenje riječi Cion jeste prelomna tačka gdje se rađa realnost, koja se nalazi u Najsvetijim mjestima Prvog i Drugog Hrama.

Jevrejski tribalizam pati od takozvanih “iskrivljenih slika realnosti“, kako ih je nazvao Alfred Whitehead, koji kaže da se apstraktno vjerovanje tretira kao vjerovanje u nešto stvarno, odnosno fizičko. To je uredu ako govorimo o književnosti, gdje se abstrakcija koristi za olakšano izražavanje i figurativan govor, te se kao takva i razumije, međutim korištenje iste u raspravama ili retorici je pogrešno. Bog kao takav nije mjesto na vrh brda, koje nekome dozvoljava da prisvaja tu parcelu, te na njoj gradi repliku nekog mitskog hrama da bi ispoštovao “dogovor“ sa Njim.

Mogli bismo i pomisliti da nije bitno ko upravlja Al-Qudsom, dok god je taj grad otvoren za sve monoteističke religije, judaizam, kršćanstvo i Islam. Od kad je utemeljen prije nekih 2.500 godina, prelazio je iz ruku jednog u drugo carstvo i to redom – Asirija, Rimljani, Bizantija, Osmanlije te Britanci. Na kratko vrijeme i to u prvom i drugom stoljeću nove ere, bio je pod jevrejskom upravom, ali kao klijent država Rimskog carstva.

Od sedmog do dvadesetog stoljeća, njime su upravljali muslimani. To je ujedno bilo i zlatno doba tog grada, kada su svi živjeli u miru i izobilju, koje je narušeno u 11. i 12. stoljeću nakon niza plačkanja, paljenja i silovanja koje se na kršćanskom Zapadu veliča kao Križarski pohod.

Kako je imperijalizam kroz svoj oblik kapitalizma preuzeo planetu od početka 19. stoljeća, grad je pao u ruke Britanaca. Kroz obavještajne igre i izdaje čas jednog, čas drugog arapskog plemena, koja su prije toga već tražila svoju nezavinost od Osmanlija, postao je kolonija tog carstva.

Židovski utjecaj među britanskom elitom je rezultirao obećanjem da će se uspostava židovske države desiti kao posljedni dio slagalice – i to na vratima Indije. Nakon određenog perioda u vlasti Arapa, grad je napokon došao pod židovsku, odnosno cionističku upravu.

Cionizam je nacionalistički politički pokret Jevreja i jevrejske kulture koja taj pokret smatra kao glavni temelj uspostva židovske domovine na teritoriji koju smatraju historijskom državom Izrael. Pojavila se u kasnom 19. stoljeću u centralnoj i istočnoj Evropi gdje su sve više jačali nacionalistički pokreti. U jevrejskoj historiji, gdje je mit oduvijek nadvladavao činjenice, Jevreji sebe gledaju kao izbjeglice raseljene po cijelom svijetu, u potrazi za Obećanom Zemljom i onim magičnim “Vidimo se sljedeće godine u Jeruzalemu!“ trenutkom.

Odluka Donalda Trumpa da ovo ozvaniči ustvari i nije ništa novo – tek još jedna izdaja i kršenje obećanja koje je dato na samom početku Izraela 1948. godine. Od tada, takozvani mirovni proces djeluje kao paravan za cionistički projekat kompletne kontrole teritorije Svete Zemlje.

Da li je moguće nastaviti tolerisati tako dugu historiju izdaje? Čini se da su arapski režimi bespomoćni da to zaustave. Ako bismo mogli biti uvjereni da židovska kontrola Al-Qudsa znači i mir i jednakost jevreja sa muslimanima, kršćanima i drugim – onda bismo možda i pomislili da su imperijalističke nakane doista stvaranje mira.

Međutim, do sada nema nikakvog dokaza da okupatori pokazuju želju za mirom. Upravo suprotno, proteklih 70 godina cionističke kontrole samo nagovještavaju nastavak patnje i nejednakosti.

Al-Quds je trebao biti historijski glavni grad Svete Zemlje, ali će biti glavni grad Palestine, Palestine-Izrael ili – ukoliko dođe do kompromisa – Izrael-Palestine. Svijet samo može zahvaliti Iranu na podršci koju daje za ostvarenje ovog mira.




Top