Da li će SAD priznati poraz ili nastaviti izazivati ruskog medvjeda i kineskog zmaja

Rusija je predstavila kineske snage Siriji tokom rata kada je kineska mornarica uplovila na Mediteran i stigla do obala Tartusa i Lattakije da pošalje poruku Americi i njenim saveznicima da je jednostrana američka dominacija svijeta završena.

Hiljade džihadista iz Kine su se borili sa ISIL-om i Al-Kaidom i Peking je bio zabrinut zbog toga, i želio je da ti džihadisti izginu u Siriji. Uspostavljena je saradnja između kineskih i sirijskih obavještajnih službi. Damask ima jedinstvenu i vrlo bogatu bazu informacija o inostranim borcima kojoj bi mnoge zemlje u svijetu željele imati pristup, jer su teroristički kamp u Siriji koji je želio da sruši režim i uspostavi islamsku državu sačinjavali borci sastavljeni od više od 80 stranih nacionalnosti.

Ali Washington i dalje pokušava da zaštiti svoju poziciju, odbijajući da odustane od svjetske dominacije koju je uživao više od jedne decenije i spreman je da se bori protiv "osovine koja se suprotstavlja SAD-u" i to koristeći druga sredstva izvan Sirije. Američki establišment i njihovi saveznici protjeravaju ruske diplomate i nameću sankcije Kini i Iranu. Poraz SAD-a u Siriji je očigledno veoma bolan.

______________________________________________________________________________________________________________________

IZA NAS NE STOJE VLADE I LOBIJI, VEĆ NAŠI ČITAOCI. PODRŽITE NAS. DONIRAJTE PREKO PAYPALA KLIKOM NA OVAJ LINK I POČASTITE NAŠE NOVINARE S JEDNOM KAFOM.

___________________________________________________________________________________________________________________

Ono što se Washington pretvara da ignorira je da svijet više ne vjeruje u američke vojne "mišiće" i da postoje dvije potencijalne zemlje, manje arogantne i voljne da stvaraju saveze, a ne da zadirkuju slabije države: Rusiju i Kinu. One okupljaju sve više saveznika protiv osovine SAD-a.

SAD još uvijek živi u doba 1991. godine kada je pao Sovjetski Savez. Njegov pad je nastavljen do dolaska predsjednika Vladimira Putina na vlast 2000. godine. Washington je shvatio da u Kremlju, carskom dvoru, postoji nova osoba s odlučnom namjerom da se vrati izgubljena slava. Rusija je u to vrijeme imala samo nuklearno oružje, a ništa drugo osim volje nije bilo potrebno ruskom medvjedu da se probudi iz zimskog sna.

Putin nije objavio rat Americi, već je pružio ruku i pokušao izgraditi prijateljske odnose, ili barem zaobići neprijateljstva. Ali Washington je u Moskvi vidio potencijal i znao je da će se oporaviti kroz nekoliko decenija, te je radio na usporavanju procesa ili prekidanju toga ako je moguće. Zbog toga su SAD počele da "vuku" mnoge zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza koje su proglasile nezavisnost i uključile ih u NATO i Evropsku uniju time okruživši Rusiju.

Kina, koja uključuje jeftinu radnu snagu i može klonirati bilo koju komercijalnu ili vojnu tehnologiju, kao i Rusija, shvatila je da se SAD boji njenog brzog ekonomskog rasta i bogastva. Dakle, kinesko-rusko zbližavanje je uglavnom stvorila agresivna politika SAD-a prema ovim zemljama, i to uglavnom zato što se Amerikanci koncentriraju isključivo na vojne mišiće kada se bave svijetom.

Washington je usredotočio svoju pomorsku kontrolu nad Južnokineskim morem i zaljevom Malacca, što je povratilo uspomene na vojno prisustvo tokom Drugog svjetskog rata, a sve to pokušavajući izvršiti pritisak na Peking. SAD su svjesne njihove pomorske superiornosti i znaju da Kina treba more za svoju trgovinu i snabdijevanje energijom.

Kina je počela da se štiti osnivanjem Euroazijske političke i ekonomske organizacije za saradnju u Šangaju u junu 2001. godine sa ciljem da se fokusira na ekonomske inicijative, poveća vojnu saradnju i saradnju protiv terorizma uz podjelu obavještajnih podataka. Ova saradnja uključuje oko polovine ukupnog broja stanovnika u svijetu i države poput (uključujući i pet nuklearnih država) Kine, Rusije, Kazahstana, Tadžikistana, Uzbekistana, Kirgistana, Mongolije, Irana, Indije i Pakistana – koje su odbacile zahtjev Washingtona i Tokija da budu samo posmatrači.

Kina je otišla u zemlje pogođene američkom politikom da uspostavi proces zbližavanja. Dalje, uspostavila je "niz bisera" država i ostrva za morsku zaštitu koje okružuju Indiju, Japan i ostale američke saveznike. Kroz Indijski okean prođe 60 posto ukupne nafte sa Bliskog Istoka, čineći zaljev Malacca neophodnim za zaštitu. Stoga je Peking uspostavio odnose sa Malezijom, Singapurom, Mijanmarom, Coco otocima, Bangladešom, Šri Lankom, Pakistanom te je postavio svoje baze na obalama Sudana i Kenije.

Štaviše, Kina je oživjela najstariji svjetski trgovački put Han dinastije, nazivom "Put svile". Savremeni Kineski Put Svile obezbijedit će sigurnu vezu Pekingu sa ostatkom svijeta, i to za očekivanu trgovinsku razmjenu vrijednu jedan trilion dolara (za 900 zasebnih projekata). Svileni put prolazi kroz 11 gradova u Evropi, te kroz mnoge druge u Aziji, i to željeznicom i cjevovodom te očekuje se da okupi sedam azijskih zemalja pod sloganom "Jedan pojas, Jedan put". To će Kini omogućiti gas i trgovinu te će prekriti 70 posto svjetske populacije.

Kina je također dio organizacije BRICS, koja je osnovana 2009. godine i uključuje Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnu Afriku, koje zajedno čine oko 40 posto svjetske proizvodnje.

Na kraju, ali ne i manje važno, 2013. Kina je predstavila Azijsku svjetsku banku (AIIB) koja je uspostavljena da bojkotuje SAD i okupi 57 zemalja - uključujući i nekoliko evropskih država - ali isključuje Sjedinjene Države i Japan, čvrstog američkog saveznika.

Azijska međunarodna banka - sa 100 milijardi dolara - ima za cilj da se oslobodi američke finansijske kontrole nad svjetskom ekonomijom. Washington je smatrao ovaj potez provokativnim, jer mu je cilj da pronađe alternativu američkoj kontroli svjetske ekonomije i finansija koju su Sjedinjene Države kontrolisale decenijama bez ikakvog konkurenta.

Sa svojim površnim, ali kontinuiranim sankcijama, Washington smatra da je sposoban spriječiti Euroazijsku uniju (koja počinje od Atlantskog okeana i proteže se do Indijskog okeana, i uključuje šest velikih država koje sadrže 3/4 svjetske energije), i uzrokovati probleme Rusiji i Kini.

Štaviše, SAD su razmišljale o stvaranju "bliskoistočnog NATO-a" kako bi se suprotstavile "šiitskom polumjesecu" i "iranskoj prijetnji". Ova ideja je propala nakon katastrofalnog rata Saudijske Arabije u Jemenu i zbog toga što zemlje Bliskog istoka nisu u mogućnosti da se ujedine politički, ekonomski ili vojno.

Iako se SAD bori i gubi u Siriji, većina zemalja koje su odbacile američku hegemoniju se okupljaju na jedan ili drugi način. Postoji saradnja između ovih zemalja - kako smo vidjeli gore - da se oslobode dominacije, arogancije i destruktivne vanjske politike Washingtona.

SAD vjeruje u promjene režima i direktno - ili putem punomoćnika – u cilju da okupiraju i kontroliraju države te nametnu teške sankcije koje bi onemogućile pad monarhija (poput Saudijske Arabije, kako je i sam Donald Trump rekao). Američki establišment također manipulira mladima i eksploatiše ih pod nazivom "Aktivisti za slobodu" kako bi ih vodili ka neuspjelim državama, dozvoljavajući ekstremistima (u Libiji i Siriji i Iraku) da se jednostavno izvuku.

Amerika raspoređuje rakete svugdje gdje su njene vojne baze i nikada nije razmišljala o korištenju svoje energije i moći za podršku ekonomiji i miru. Ona se fokusira samo na kontrolu država i izvora energije bez obzira na posljedice, jer ne postoji odgovornost za njihovo djelovanje.

Neuspjeh je svugdje: plan Washgintona nije uspio - kao što je general Wesley Clark, penzionisani vrhovni general američke vojske, i vrhovni saveznički komandant NATO-a tokom rata u Jugoslaviji 1999. godine rekao – i to plan da zauzmu sedam zemalja (Iran, Irak, Siriju, Liban, Libiju, Somaliju i Sudan), te njihov neuspjeh u Afganistanu, Iraku i Siriji, i to sve jer su podcijenili strane reakcije na njihovu vanjsku politiku.

Međutim, taj plan je u velikoj mjeri uspio da posije mržnju među muslimanskim stanovništvom, pretvorivši cilj Al-Kaide (njen cilj je bio daleki neprijatelj SAD) i zamjenivši ga ISIL-om (njihov cilj je bio bliski neprijatelj), time oživljavajući animozitet između muslimana koji je 1400 godina star. Danas većina zapadnog stanovništva smatra da je rat na Bliskom istoku "između muslimana. Neka ubijaju jedni druge... koga briga?".

Dok Sjedinjene države prodaju Saudijskoj Arabiji 110 milijardi dolara vrijedno naoružanje kako bi ubile što više Jemenaca i prijetile svojim susjedima (Kataru, Siriji i Iranu), Rusija je potpisala desetogodišnji ugovor i sa Kinom vrijedan 600 milijardi dolara, i sa Iranom 400 milijardi dolara. Ovi ugovori imaju za cilj ekonomsku saradnju i razmjenu energije; i oni obećavaju naprednu ekonomsku budućnost ovih zemalja daleko od dominacije SAD-a.

Amerika vjeruje da može da stjera Rusiju, Kinu i Iran u ćošak: Rusija ima granicu od 7.000 kilometara sa Kinom, Iran nije Irak, a Sirija nije Afganistan. Sudbina Sirije više nikad neće biti donošena unilateralno. Svijet ide prema pluralizmu.

Postavlja se pitanje: da li je Washington spreman da prihvati svoj poraz i da prizna da je izgubio kontrolu nad svijetom te se povuče iz Sirije?




Top