Potraga za istinom u ruševinama Doume: Sumnja jednog doktora o hemijskom napadu

Ovo je priča o gradu zvanom Douma, opustošenom, smrdljivom mjestu razbijenih stambenih blokova - i podzemne klinike čija je patnja snimljena i korištena kao povod da tri najjače zapadne nacije bombarduju Siriju prošle sedmice. Čak i prijateljski doktor u zelenom kaputu koji, dok sam ga pratio upravo u toj klinici, mi veselo kaže da je video snimak koji je užasnuo cijeli svijet - i pored svih sumnji - savršeno istinit.

Ratne priče, međutim, imaju naviku da vremenom postaju tamnije. Isti 58-godišnji sirijski doktor, dodaje nešto duboko neprijatno: pacijenti, kako kaže, nisu ubijani gasom već nedostatkom kisika u zatrpanim tunelima i podrumima u kojima se živjeli, u noći kada su vjetar i bombardovanje pokrenuli pješčanu oluju.

Dok dr. Assim Rahaibani govori ovaj izvanredni zaključak, vrijedi zapaziti da on sam priznaje da nije očevidac datog događaja te da, govoreći engleski dobro, dva džihadistička vojnika Jaish Al-Islama (Vojske Islama) u Doumi označava kao "teroriste" – riječ koju koristi režim za svoje neprijatelje, i termin koji koriste mnogi Sirijci. Da li ispravno čujem? Kojoj verziji događaja da vjerujem?

Loša sreća, također, je da su doktori koji su te noći 7. aprila bili na dužnosti, sada u Damasku i daju dokaze komisiji povodom istraživanja hemijskog napada, koja će u narednim sedmicama pokušati dati konačan odgovor na to pitanje.

Francuska je u međuvremenu rekla da je "dokazano" korištenje hemijskog oružja, a američki mediji su naveli izvore koji su kazali da su urin i krvni testovi žrtava očigledno upućivali na hemijsko oružje. Svjetska zdravstvena organizacija je saopćila da su na terenu njihovi partneri registrovali 500 pacijenata "koji pokazuju znakove i simptome koji upućuju na izloženost toksičnim hemikalijama".

Istovremeno, inspektori iz Organizacije za zabranu hemijskog oružja (OPCW) su trenutno blokirani da dođu ovdje na mjesto navodnog gasnog napada, i to zato što im nedostaje dozvola UN-a.

Prije nego što nastavimo dalje, čitaoci treba da budu svjesni da ovo nije jedina priča u Dumi. Mnogi ljudi sa kojima sam razgovarao u ruševinama grada su rekli da "nikada nisu vjerovali u" priče o gasu – koje običnu budu djelo oružanih islamističkih grupa. Ovi džihadisti su preživjeli pod kišom metaka i granata živeći u tuđim civilnim objektima i u ogromnim, širokim tunelima sa podzemnim putevima koje su napravili zatvorenici sa krampovima i lopatama i to tri sprata ispod grada. Prošao sam kroz tri takva tunela jučer, u kojima se još uvijek nalaze ruski – da ruski – ostaci raketa i uništenih auta.

Prema tome, priča o Doumi nije samo priča o gasu – ili nedostatku istog, kako slučaj pokaže. Radi se o hiljadama ljudi koji se nisu odlučili za evakuaciju iz Dume u autobusima koji su otišli prošle sedmice, zajedno sa napadačima sa kojima su morali mjesecima živjeti kao pećinski ljudi da bi uopšte preživjeli. Jučer sam prošao kroz ovaj grad sasvim slobodno bez vojnika, policajaca ili uhoda da me prate – samo dva sirijska prijatelja, kamera i notebook. Ponekad sam morao da se spuštam preko nasipa visokih 20 metara, zidova koji su skoro sasvim napravljeni od zemlje. Ljudi su sretni što vide strance oko sebe, još sretniji što je opsada napokon završena, većinom se smiju; oni čija se lica vide, naravno, jer iznenađujuće velik broj žena u Doumi nosi crne hidžabe koji im pokrivaju cijelo tijelo.

Prvi put sam u Doumu ušao kao član zaštićenog konvoja novinara. Ali kada je dosadni general izjavio ispred ruševine nekadašnje vijećnice "Nemam nikakvih informacija!" – ujedno najčešća izjava arapskih zvaničnika – jednostavno sam otišao. Nekoliko drugih novinara, većinom Sirijaca, je uradilo isto. Čak je i grupa ruskih novinara – svi u vojnim uniformama – uradila isto.

Bila je to kratka šetnja sa Dr. Rahaibanijem. Od ulaznih vrata u ovu podzemnu kliniku – "Tačka 200" kako se zove, u čudnoj geologiji ovog podzemnog grada – vodi strmoviti koridor putem kojeg mi je pokazivao svoju malu kliniku i neke krevete na kojima sam vidio medicinsku sestru da pomaže maloj djevojčici sa posjekotinom iznad oka.

- Bio sam sa svojom porodicom u podrumu naše kuće nekih tristotinjak metara odavdje, u noći kada svi doktori znaju šta se desilo. Granatiranje je bilo žestoko (od strane vladinih snaga) i avioni su konstantno nadlijetali Doumu po noći – ali baš te noći, vjetar je puhao jako i pješčani oblaci su počeli da se dižu i donose pijesak u podrume gdje su se ljudi krili. Svi su odmah počeli da gube kisik. Zatim je neko na vratima, pripadnik Bjelih Šljemova, povikao "Gas!!!", i počela je opšta panika. Ljudi su počeli poljevati jedni druge. Da, video je snimljen ovdje, istinit je, međutim ono što vidite su ljudi koji su doživjeli hipoksiju – a ne trovanje gasom.“

Čudno je da nakon razgovora sa dvadesetak ljudi nisam mogao pronaći nijednog zainteresovanog da mi ukaže na ulogu Doume i zašto je izazvala Zapad da izvrši zračne udare. Dva su mi čak rekla da nemaju pojma ni o čemu.

Ali to je čudan svijet u koji sam došao. Dva muškarca, Hussam i Nazir Abu Aishe, su rekli da nisu bili svjesni koliko je ljudi ubijeno u Doumi, iako je ovaj drugi priznao da je imao rođaka kojeg je ubio Jaish Al-Islam zato što je navodno "bio preblizak režimu". Nasmijali su se kada sam ih upitao za 43 žrtve nedavnog napada.

Bjeli Šljemovi – prvi red zdravstvenih izvjestitelja koji su legendarni na Zapadu – su odigrali sličnu ulogu tokom napada. Oni se djelomično finansiraju iz svojih podružnica iz inostranstva i većina lokalnih ureda u Doumi vode lokalni stanovnici. Našao sam njihov uništen ured u blizini podzemne klinike. Gas maska je ostavljena ispred kontejnera sa hranom sa razbijenim otvorom za oči, pored kojeg je također bilo prljavih kamuflažnih vojnih uniformi. Da li je podmetnuto, upitao sam se? Sumnjam. Mjesto je bilo krcato kapsulama, uništenom medicinskom opremom i fajlovima, posteljinom i madracima.

Naravno, moramo da čujemo njihovu stranu priče, ali to se neće desiti: žena nam je rekla da su svi članovi Bjelih Šljemova u Doumi napustili svoje glavno sjedište i odlučili da autobusima koji su organizovani od strane sirijskih, a štićeni od strane ruskih snaga, napustili ovo područje i otišli u pobunjenički Idlib.

Bilo je otvorenih štandova koji su prodavali hranu i jedna patrola ruskih vojnih policajaca – koji su sada "bonus" sa svakim ugovorenim mirom u novoosvojenim provincijama od strane sirijske vlade – a niko se nije uopšte zamarao da uđe i pregleda islamistički zatvor u blizini Trga Šehida, gdje su žrtve navodno obezglavljivane. Policiju tog grada – koja jezivo nosi vojne uniforme – nadgledaju Rusi, koje možda da ili možda ne nadgledaju civili. Opet, moje najiskrenije pitanje o gasu nailazi na zbunjenost.

Kako je moguće da su izbjeglice iz Doume, koje su stigle u kampove u Turskoj, već opisivale napad gasom kojeg se danas niko živ ne sjeća? Učinilo mi se doduše, dok sam hodao miljama kroz one tunele koje su iskopali zatvorenici, da su građani Doume toliko dugo živjeli izolovani jedni od drugih da "vijesti" u našem smislu te riječi jednostavno nemaju nikakvu težinu kod njih. Sirija to ne svodi na Džefersonovu demokratiju - kao što cinično volim da kažem svojim arapskim kolegama – koja je doista nemilosrdna diktatura, ali ni to ne bi moglo da zaustavi ove ljude, sretne što vide stranca među njima, da razmjene par riječi istine. Pa šta su mi onda kazali?

Govorili su mi o islamistima pod kojima su živjeli. Pričali su mi kako su oružane grupe otimale civilne objekte, kuće i stanove, te u njima smještale svoje pripadnike da bi se sačuvali bombardovanja od strane sirijske i ruske vlade. Jaish Al-Islam je spalio vlastiti ured prije odlaska, dok su ogromne zgrade koje su koristili kao svoje baze, poravnate sa zemljom zbog vazdušnih udara. Sirijski vojni poručnik na kojeg sam naišao u blizini ruševina jedne od tih zgrada me je upitao da li želim vidjeti koliko duboko tuneli vode. Nakon nešto više od milje sam stao, a poručnik mi je šaljivo kazao da "ovi tuneli možda završavaju tamo u Britaniji". Ah, da, gospodična May. Sjetio sam se, čiji su zračni udari tako blisko povezani sa ovim mjestom podzemlja i prašine. A gasa?




Top