Rat u Siriji je američki izum još od prvog dana

Nakon američkog raketnog napada na Siriju, zapadni mediji su pokušali da nastave izmišljati pravne temelje za "američku intervenciju".

Međutim, prije nego što su prvi demonstranti izašli na ulice Sirije 2011. godine, SAD su već bile uključene.

New York Times u svom članku iz 2011. godine, "Američke organizacije su doprinijele arapskim ustancima", priznaje:

Nekoliko grupa i pojedinaca koji su direktno učestvovali u pobunama i reformama u regiji, uključujući Pokret mladih 6. aprila u Egiptu, Bahreinski centar za ljudska prava i aktiviste, kao što je Entsar Qadhi, mladi lider u Jemenu, prošli su obuku i primili finansiranje od grupa kao što su Međunarodni republički institut, Nacionalni demokratski institut i Freedom House, neprofitna organizacija za ljudska prava sa sjedištem u Washingtonu, a sve to prema informacijama dobivenim u proteklih nekoliko nedelja i američkih diplomatskih prepiski koje je WikiLeaks dobio.

Rad ovih grupa često je izazivao tenzije između Sjedinjenih Država i mnogih bliskoistočnih lidera, koji su se često žalili da je njihovo liderstvo potkopano, kažu prepiske.

Finansiranje agitatora iz cijelog Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA) prije tzv. "Arapskog proljeća" trebalo je da zaustavi ciljane vlade od ostanka na vlasti - otvarajući put američkim klijentskim državama da se formiraju. Nacije koje su se suprotstavile suočile su se - prvo, sa militantima podržanim od strane SAD-a - i ako to ne uspije, sa direktnom američkom vojnom intervencijom - kako se vidi u Libiji 2011. godine.

Nakon početnih nemira koje je podstakla Amerika 2011. godine - SAD su od tada naoružavale i finansirale militantne frakcije u Siriji.

Isti NYT je objavio članak iz 2013. pod naslovom "Izdaci za naoružanje sirijskih pobunjenika se povećavaju, uz pomoć CIA-e“:

Uz pomoć CIA-a, arapske vlade i Turska su u proteklim mjesecima naglo povećale svoju vojnu pomoć sirijskim opozicionim borcima, širenjem mreže tajnog vazdušnog transporta oružja i opreme za ustanak protiv predsjednika Bashara al Assada, prema podacima o zračnom saobraćaju, intervjuima sa zvaničnicima u nekoliko zemalja i izjavama komandanata pobunjenika.

Dopremanje opreme avionima, koje je počelo u manjem obimu 2012. godine i nastavilo se sve do prošle jeseni, se razvilo u veliku operaciju, prošlogodišnji izvještaji pokazuju. Operacija je obuhvatala preko 160 vojnih letova iz jordanskih, saudijskih i katarskih vojnih baza koji su sletali na Esenboga aerodrom u blizini Ankare, te u manjem intenzitetu na druge turske i jordanske aerodrome.

Kako je proxy rat SAD-a protiv Damaska počeo da propada, mnogo napora je uloženo da bi se opravdala direktna intervencija SAD-a na Siriju, koja je stala u kalup one intervencije 2011. godine protiv Libije.

Ovo uključuje ponovljene pokušaje sprovođenja doktrine "odgovornosti za zaštitu", višestrukih hemijskih „false flag“ napada počevši od incidenta u Ghouti u 2013. godine pa do nastanka takozvane "Islamske Države" (ISIL) koja je pomogla SAD-u da opravdaju uspostavljanje kopnenih trupa koje sada okupiraju krajnji istok Sirije.

Činjenica da SAD sada razmišlja o intervenciji u Siriji ide nasuprot činjenice da je rat u Siriji – od svog početka – povela i finansirala upravo Amerika.

Dugo prije „prvog dana“

Čak i prije najnovijeg pokušaja promjene režima u Siriji, SAD su sprovodile kampanje nasilne subverzije usmjerene ka Siriji i njenim saveznicima.

2007. godine novinar Seymour Hersh napisao je u svom članku: "Preusmjerenje: da li nova politika administracije ide u prilog našim neprijateljima?":

Da bi potkopao Iran, koji je pretežno šiitski, Bushova administracija odlučila je da, ustvari, reorganizuje svoje prioritete na Bliskom istoku. U Libanu je administracija sarađivala sa vladom Saudijske Arabije, odnosno sunitskom vladom, u tajnim operacijama koje su namijenjene slabljenju Hezbollaha, šiitske organizacije koja je podržana od strane Irana. Sjedinjene Države su također učestvovale u tajnim operacijama protiv Irana i njegovog saveznika Sirije. Nusproizvod ovih aktivnosti je bilo podsticanje sunitskih ekstremističkih grupa koje se zalažu za militantnu viziju islama i neprijateljske su prema Americi, a simpatizuju Al Kaidu.

Hershove riječi su postale proročke kada je u 2011. godini SAD počeo akciju naoružavanja i podržavanja militanata – mnoge od njih koji su imali veze sa Al Kaidom - u pokušaju destabilizacije Sirije i rušenja vlade u Damasku.

U članku bi se također izložile pripreme koje su čak – i u 2007. godini - bile jasno usmjerene na organizovanje i sprovođenje šireg sukoba.

Ipak, objavljeni dokumenti CIA-e izvučeni iz američkog Nacionalnog arhiva ilustruju kako ovaj jedinstveni plan koji traži da se sruši vlada Sirije, svoje začetke ima decenijama prije.

Dokument iz 1983. godine, koji je potpisao bivši službenik CIA-e, Graham Fuler, pod naslovom "Korištenje mišića protiv Sirije", navodi:

Sirija trenutno ima glavno interesovanje Sjedinjenih Država, kako u Libanu, tako i u Zaljevu - zatvaranjem iračkog gasovoda, čime je prijetila internacionalizaciji rata [iračko-iranskog]. SAD bi trebale razmotriti oštro eskaliranje pritiska protiv Assada [starijeg] kroz tajno orkestriranje istovremenih vojnih prijetnji prema Siriji i to iz pravca tri granične države koje su neprijateljske prema Siriji: Iraka, Izraela i Turske.

Izveštaj također navodi:

Ako bi Izrael povećao tenzije protiv Sirije istovremeno sa iračkom inicijativom, pritisci na Assada bi se brzo eskalirali. Turski potez bi ga psihološki potiskao čak i dalje.

Dokument izlaže i tada i sada, količinu utjecaja koji SAD vrše preko Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Također otkriva države kao što su Izrael i NATO članica Turska, otkrivajući svoju podređenost američkim interesima da se akcije koje preduzimaju ove države često rade u ime Wall Streeta i Washingtona, a ne u ime sopstvenih nacionalnih interesa.

Također u dokumentu se pominju razni proizvedeni izgovori navedeni da opravdaju unilateralni vojni napad na sjevernu Siriju od strane Turske. Dokument objašnjava:

Turska je razmišljala o preduzimanju jednostranog vojnog udara protiv terorističkih kampova u sjevernoj Siriji i ne bi oklijevala da koristi oštriji diplomatski jezik protiv Sirije u vezi sa ovim pitanjima.

Uspoređivanje ovog potpisanog i datiranog dokumenta CIA-e iz 1983. godine sa novijim američkim dokumentima o politikama i otkrivanju američkog finansiranja takozvanih aktivista prije 2011. godine demonstrira ne samo kontinuitet američke agende - već pokušaj da se "ustanak" 2011. predstavi spontano i tek površno eksploatisan od strane SAD-a.

Prekidanje ciklusa

Sadašnji zastoj u Siriji prevashodno je zbog učešća Rusije u sukobu. Ovo je počelo 2013. godine, kada je Moskva posredovala političkim sporazumom koji je tada spriječio vojnu intervenciju SAD-a - i ponovo u 2015. godini kada je ruska vojska - po zahtjevu Damaska - izgradila prisustvo unutar ove države. Danas je prijetnja od ruske osvete zaustavila sve američke napore i bacila američke operacije u očajan zastoj.

Nedavni udari američkih snaga u istočnoj Siriji odražavaju geopolitičku atrofiju usred sukoba koji je u početku imao za cilj brzo skidanje sirijske vlade sa vlasti 2011. godine.

Nemogućnost Washingtona da postigne svoje ciljeve ostavlja ga u sve gorem položaju - pokušavajući da se ponovo uspostavi u regionu kao sila ili da se suoči sa nezaustavljivim uništenjem svog takozvanog “svjetskog poretka“. Međutim, ovaj očajni hegemon koji gubi snagu je i dalje opasan.




Top