Kratka historija Palestine i Izraela kao objašnjenje svih događaja

Iako je svakako tačno da je jevrejski narod relativno duboko ukorijenjen u zemlji koja je danas poznata kao Palestina i Izrael, ova oblast je bila raskrsnica od nastanka ljudske vrste. Ustvari, najstariji poznati fosil Homo Sapiensa izvan Afrike nedavno je pronađen u današnjem Izraelu, star oko 180.000 godina. U Levantu su također pronađene neandertalske kosti.

U historijskim vremenima, palestinski region ili njegovi dijelovi kontrolisali su brojni različiti narodi i regionalne sile, uključujući Hanane, Amore, Egipćane, Izraelce, Moabite, Amone, Filistejce, Asirce, Babilonce, Perzijance, stare Grke, Rimljane, Bizantijce kao i muslimani. Levant je hiljadama godina bio mješavina ljudi sa tri kontinenta.

Cionistički pokret nastao je krajem 1800-ih godina u Evropi kao koncept za Jevreje iz cijelog svijeta kako bi vratili zemlju svojih historijskih korijena. Porijeklo riječi Zion je nesigurno; prvo se spominje u Starom zavjetu kao ime kanaanske, a ne židovske, tvrđave, a njegova upotreba datira mnogo prije samih Jevreja. Skup cionista u Švicarskoj 1897. izabrao je Palestinu kao lokaciju za svoju predloženu jevrejsku državu, iako je stanovništvo Palestine u to vrijeme bilo 96% kršćansko-muslimansko. Istraživačka grupa Jevreja u to vrijeme je posjetila Palestinu i rekla: "Nevjesta je lijepa, ali je oženjena sa drugim čovjekom." Cionisti su od samog početka shvatili da će sila biti neophodna za uklanjanje ljudi u Palestini, koji su tu regiju nazivali svojom domovinom.

Palestina je tada bila pokrajina Sirije, regiona Osmanskog carstva. Cionisti su razgovarali sa Turcima o mogućnosti stvaranja jevrejske domovine; Turci su odgovorili da su imigranti bilo koje grupe dobrodošli, ali da je zemlja već bila naseljena i da je stvaranje isključivo vjersko-rasne države bilo nemoguće.

Cionisti su se obratili Britancima, koji su bili podložni konceptu iz nekoliko razloga, od kojih je jedan bio i taj da su 1916. godine bili u opasnosti da izgube Prvi svjetski rat. Bitka kod Somme pokrenuta je u julu te godine, te je Britanija izgubila 57.000 vojnika prvi dan borbe, što je zapanjujući broj izgubljene omladine. Cionisti su sugerisali da bi oni i njihovi jevrejski prijatelji na visokim mjestima mogli da privole Sjedinjene Države da uđu u rat na strani Britanaca. Američki vanjskopolitički službenik Evan M. Wilson, koji je bio generalni konzul u Jeruzalemu, opisao je ovaj aranžman u svojoj knjizi „Odluka o Palestini“. Napisao je da je Balfourova deklaracija "dala Jevrejima mogućnost konskripcije na stranu Antante, te je time spriječeno slično obećanje od strane centralnih sila (Njemačke i osmanlijskih Turaka)".

Pored toga, Britanija je i dalje bila duboko angažovana u uzgajanju opijuma u Indiji, koji je prodavala Kinezima i uveliko je zavisila od prihoda iz te trgovine, i stoga joj je bila potrebna sva moguća zaštita za carsku morsku rutu kroz Suecki kanal. U tom smislu, jevrejsku državu je shvatala kao više prijateljsku prema svojim carskim imanjima nego li su to bile arapske države tog vremena.

Treći razlog zašto je Britanija prihvatila ideju Jevreja koji su raseljavali Palestince jeste to što su fundamentalistički kršćani držali uvjerenje da se "Drugi dolazak Krista" ne bi desio dok se "Jevreji ne vrate u Jeruzalem." Zapravo, Arthur Balfour, glavni autor Balfourove deklaracija iz 1917. godine, kojom je britanska vlada pružila podršku jevrejskoj državi, je bio fundamentalistički vjernik koji je zagovarao upravo to.

Tako je Britanija podržala stvaranje jevrejske države na palestinskoj zemlji kako bi održala svoje globalno carstvo (osnovni uzrok Prvog svjetskog rata), zaštitila svoje unosno tržište opijuma u Kini i pokušala da izazove Isusov dolazak. Ogromno nasilje i surovost nanijeta Palestincima od tada se manifestuje u ime Princa mira i svih bogova kapitalizma.

Treći palestinski kongres u Haifi 1920. godine odbacio je planove britanske vlade da podrži cionistički projekt i odbacio deklaraciju kao kršenje međunarodnog prava i prava starosjedilačkog stanovništva. Wilson je poslao komisiju u Palestinu da lično ispita situaciju. Nakon što su dva mjeseca proveli u regionu u kojem su intervjuisali sve slojeve stanovništva, komesari su izjavili da stvaranje jedne jevrejske države u Palestini može biti ostvareno samo „najtežim skrnavljenjem građanskih i vjerskih prava ne-jevrejskih vjerskih skupina u tom području“, te su istakli da bi se „prisiljavanje Palestinaca finansijskim ili socijalnim pritiscima da predaju zemlju, činilo gnusno nasilje nad principom ljudskih prava“.

U izvještaju se navodi da su sastanci sa jevrejskim predstavnicima jasno stavili do znanja da su se "cionisti radovali praktično potpunom oduzimanju tadašnjih ne-jevrejskih naselja Palestine". Zaključio je da će oružane snage biti potrebne da se to ostvari i pozvao je Mirovnu komisiju da odbaci cionističke prijedloge. Komisija je preporučila da se "projekat za stvaranje jevrejske Palestine mora odbaciti." Izvještaj je zapravo bio potisnut, a kada je Britanija dobila "mandat" u Ligi Nacija, ona je odmah pružila podršku putem Balfurove deklaracije za jevrejsku domovinu u postojećoj Palestini.

Od tog trenutka jevrejska imigracija u Palestinu ubrzo se povećala. Kada su novoformirane Ujedinjene nacije odobrile plan podjele 1947. godine, di  jeleći zemlju između Palestine i Jevreja, jevrejsko stanovništvo poraslo je sa 4% u 1917. na 30% pedesetih godina. Ali, pošto su Ujedinjene nacije oduvijek u velikoj mjeri kontrolisale zapadne sile, Jevrejima je dato 55% zemlje. Cionisti su prihvatili ovaj plan podjele, dok arapska i muslimanska zajednica to nije učinila, jer je izgubila značajan dio onoga što je bila njihova prava domovina. U internim raspravama 1938. David Ben-Gurion (prvi premijer Izraela) izjavio je da "nakon što postanemo snažna sila - mi ćemo ukinuti podjelu i proširiti se u cijelu Palestinu".

Donošenje rezolucije o podjelama u novembru 1947. godine izazvalo je nasilje koje su analitičari iz State Departmenta predviđali, a za koje su se cionisti pripremali. Desila su se najmanje 33 masakra palestinskih sela, od kojih pola prije nego što se u sukob pridružila samo jedna arapska vojska. Cionističke snage su bile bolje opremljene i imale su više muškaraca pod oružjem od svojih protivnika, a do kraja izraelskog "rata nezavisnosti" preko 750.000 palestinskih muškaraca, žena i djece bile su bezobzirno protjerane i preko 500 palestinskih sela je zauvijek uništeno. Palestinci to zovu Nabka: katastrofa. Kako piše izraelski historičar Tom Segev: "Izrael je rođen od terora, rata i revolucije, a njegovo stvaranje zahtijevalo je mjeru fanatizma i okrutnosti".

Jedan od boljih dokumentovanih masakara dogodio se u malom, neutralnom palestinskom selu pod nazivom Deir Yassin u aprilu 1948. godine - prije nego što su se arapske vojske priključile ratu. Richard Catling, britanski pomoćnik generalnog inspektora za krivičnu istragu, izvijestio je o "seksualnim zvijerstvima" koje su činile cionističke snage. "Mnoge mlade školske djevojčice su silovane, a kasnije zaklane". "Stare žene su također bile zlostavljane." Predstavnik Crvenog Križa koji je pronašao tijela u Deiru Jasinu došao je na vrijeme da vidi neka ubistva svojim očima. Napisao je u svom dnevniku da pripadnici cionističke milicije još uvijek ulaze u kuće s oružjem i noževima, u trenutku kada je stigao. Ugledao je jednu mladu jevrejsku ženu koja nosi krvavi pokriveni bodež, a drugu kako kolje stari bračni par na kućnim vratima njihove kuće. Predstavnik je napisao da ga je ova scena podsjećala na SS odrede koje je vidio u Atini.

Napad Deira Jassina izvršile su dvije cionističke milicije i to koordinirane sa glavnim cionističkim snagama čija je elitna jedinica učestvovala u dijelu operacije. Rukovodioci ove dvije milicije, Menachem Begin i Yitzhak Shamir, kasnije su postali premijeri Izraela.

Šef irgunske milicije poslao je sljedeću poruku svojim trupama o njihovoj pobjedi u Deiru Jasinu: "Prihvatite moje čestitke za ovaj sjajni akt osvajanja. Pokažite svoje poštovanje svim komandantima i vojnicima...Kažite im: kreirali ste historiju u Izraelu svojim napadom i osvajanjem. Nastavite tako do pobjede. Kao u Deiru Jassinu, tako i svuda; napadaćemo i udariti neprijatelja. Bože, nas si izabrao za osvajanje."

Jevrejska mistična knjiga, Kabala, uči da su ne-Jevreji oličenje Sotone i da je svijet stvoren isključivo za Jevreje. Rabin Kook, koji je zadobio sveti status među svojim sljedbenicima u Izraelu i Sjedinjenim Državama, izjavio je: "Razlika između jevrejske duše i duše ne-Jevreja... je veća i dublja od razlike između ljudske duše i duše stoke."

Nažalost za cionističke namjere, ni do dan danas nisu uspjeli u protjerivanju Palestinaca. Od oko 12 miliona Palestinaca u svijetu danas, 3 miliona živi na Zapadnoj obali, 2 miliona živi u pojasu Gaze, a skoro dva miliona živi u Izraelu.

Reći da se Palestinci tretiraju kao građani drugog reda od strane izraelskih Jevreja je ustvari blagi opis situacije. Svaki aspekt palestinskog života kontroliše Izrael i to na represivan i često nasilan način. Na Zapadnoj Obali, naprimjer, ima najmanje 7500 izraelskih vojnika i najmanje 98 kontrolnih punktova, gdje se Palestinci zaustavljaju satima ili čak i danima. Vojnici redovno napadaju palestinsku imovinu; kada sam u februaru 2018. godine predavao u palestinskoj osnovnoj školi u Hebronu, napalo nas je dvadesetak vojnika, koji su bacili suzavac u školsko dvorište. U izraelskim zatvorima ima preko 600 palestinske djece mlađe od 18 godina, zajedno sa približno 6000 Palestinaca.

Od 1967. godine, Izrael je konfiskovao 73% teritorije Gaze i Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem. Izraelska vlada podstiče i subvencioniše izgradnju jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama. Između 1967. i 1999. godine Izrael je uspostavio 200 naselja na teritoriji, uključujući Istočni Jerusalim. Ove kolonijalne ispostave izgrađuju se na stotine kvadratnih kilometara zemlje konfiskovane od Palestinaca i zahtijevaju veliko vojno prisustvo oko njih za odbranu. Izgradnja naselja je nezakonita po međunarodnom pravu; Četvrta Ženevska konvencija zabranjuje prebacivanje civilnog stanovništva okupacione vlasti na okupiranu teritoriju. Mreža velikih, dobro održavanih puteva povezuju svako jevrejsko naselje sa Izraelom, puteve na kojima Palestinci ne mogu putovati, niti šetati. Svi ovi putevi izgrađeni su na oduzetom palestinskom zemljištu i parčaju Zapadnu Obalu u izolovane segmente.

Također od 1967. godine Izrael je srušio više od 48.000 domova u Palestini, ostavljajući nekoliko stotina hiljada Palestinaca bez ognjišta. Palestinci koji žele izgraditi kuće na svojoj zemlji podložni su dugačkom i skupom procesu podnošenja zahtjeva za odobrenje i gotovo se uvijek odbijaju. Izraelska vojska zatim koristi nedostatak dozvola za opravdavanje uništavanja domova. Također, od 1967. godine Izraelci su rasjekli preko 800.000 stabala u Palestini, većinom maslina i drugih stabala za proizvodnju hrane. Cilj ove okrutnosti je da se Palestinci istjeraju iz Palestine, pa je tako Izrael predložio da bi Jordan bio dobra domovina za Palestince.

Jasno je da je Izrael nešto više od stanja aparthejda, riječ koja je skovana u Južnoj Africi, a koja znači "odvojenost". Izraelski cionisti žele ekskluzivnost - isključivo Jevreje u Izraelu i Palestini. Ova ekskluzivnost je sama po sebi mit, jer je dokazano da genetski nema takve stvari kao „čista genetska rasa Jevreja“, dok u stvari mediteranski Jevreji odgovaraju Palestinskoj DNK i to u procentima - 100% (i svi Homo sapiens imaju 99,9% istu DNK) . Iz religiozne perspektive Jevreji su podijeljeni među sobom kao i sve vjerske grupe. U ime ove mitologije „posebno određenog naroda“, Izraelci, a posebno cionisti čine stalne zločine i kontinuiranu brutalnost i okrutnost protiv svoje braće i sestara, palestinskog naroda.




Top