Kako je SAD ilegalno okupirao trećinu Sirije sa velikim rezervama nafte, vode i gasa

Nakon što su SAD u petak, 14. aprila 2018. godine, pokrenule "ograničene" vazdušne udare protiv Sirije, američka ambasadorica u Ujedinjenim nacijama Nikki Haley najavila je da će SAD zadržati svoje ilegalno prisustvo u Siriji dok se ne postignu ciljevi SAD-a u toj oblasti, otvarajući vrata da se američka okupacija nastavi u nedogled.

Iako je vojno prisustvo SAD-a u Siriji i dalje u toku, i to od 2015. godine - koje je “pravdano“ borbom protiv ISIL-a - američke trupe su od tada postale okupacione snage zbog neuspjeha da se povuku nakon poraza ISIL-a u sjeveroistočnoj Siriji. Trenutno, Sjedinjene Države zauzimaju skoro trećinu sirijske teritorije - oko 30 procenata - uključujući i veliki dio područja istočno od rijeke Eufrat, obuhvatajući velike dijelove regija Deir Ezzor, Al-Hasakah i Raqqa.

Iako SAD trenutno raspolaže sa između 2.000 i 4.000 vojnika stacioniranih u Siriji, najavljena je obuka "graničnih snaga" od 30.000 osoba regrutovanih iz redova američkih saveznika, Kurda i Arapa, u toj oblasti, a koje bi se koristile kako bi se spriječila kontrola sjeveroistočne Sirije od strane sirijske legitimne vlade. Iako su se donekle povukle nakon pritiska turske vlade, Sjedinjene Države su nastavile da obučavaju "lokalne snage" u toj oblasti. Ruski vojni izvori tvrde da su bivši članovi ISIL-a kojima je dozvoljen siguran izlazak iz gradova koji su napadnuti od strane SAD-a, kao Raqqa naprimjer – sada u redovima novih “graničnih snaga“.

 

Ovo, zajedno sa insistiranjem američke vlade da zadrži okupaciju dok se sirijski predsjednik Bashar al-Assad ne ukloni, pokazuje da vlada SAD-a nema namjeru da dozvoli ponovno ujedinjenje Sirije i nastaviće okupaciju regiona u budućnosti.

Nezakonita okupacija SAD-a u Siriji zabilježena je u nezavisnim i korporativnim medijima, ali se malo pažnje fokusira na identifikaciju širih implikacija ove okupacije i glavnih ciljeva SAD-a u spriječavanju sjeveroistočne Sirije od ujedinjenja sa legitimnom demokratski izabranom vladom Sirije. Kao što je često slučaj u američkim okupacijama, i bivšim i sadašnjim, taj napor je nastao zbog dva cilja: pribavljanja resursa za američke korporacije i destabilizacije vlade koja je već pokušana silom biti skinuta.

Kontrola depozita i protoka fosilnih goriva

Sjeveroistočna Sirija je važna regija zahvaljujući bogatim prirodnim resursima, posebno fosilnim gorivima u obliku prirodnog gasa i nafte. Zaista, ova oblast sadrži 95 procenata ukupnog sirijskog potencijala nafte i gasa - uključujući Al-Omar, najveće naftno polje u državi. Prije rata, ovi resursi proizvodili su oko 387.000 barela nafte dnevno i 7.8 milijardi kubnih metara prirodnog gasa godišnje i bili su od velikog ekonomskog značaja za sirijsku vladu. Međutim gotovo sve postojeće sirijske rezerve nafte - procijenjene na oko 2,5 milijardi barela - nalaze se u području koje trenutno okupira vlada SAD-a.

Pored najvećeg naftnog polja u Siriji, SAD i njeni saveznici u sjeveroistočnoj Siriji također kontroliraju postrojenje za gas u Conocou, ujedno i najveće postrojenje u zemlji. Fabriku, koja može proizvoditi skoro 50 miliona kubnih metara gasa dnevno, prvobitno je izgradio američki naftni i gasni gigant ConocoPhillips, koji je upravljao pogonom do 2005. godine, nakon čega su Busheve sankcije otežale rad u Siriji. Druge strane naftne kompanije, poput Shella, također su napustile Siriju zbog sankcija.

Sa Amerikom koja sada okupira ovo područje, nafta i gas proizvedeni u ovom regionu već donose korist američkim energetskim korporacijama sa kojima Trump i njegova administracija imaju brojne veze. Prema navodima turskog lista Yeni Safak, SAD su zajedno sa saudijskim, egipatskim i kurdskim zvaničnicima održavale sastanke na kojima su donijete odluke o izdvajanju, obradi i plasiranju fosilnih goriva u regionu, u kojem je Kurdima obećan dobar dio zarade. Od 2015. godine, za Kurde je rečeno da zarađuju više od 10 miliona dolara svakog mjeseca.

 

 

Sirijiski Kurdistan izvozi naftu iračkom Kurdistanu, s kojim jednostavno djeli granicu, a potom je prerađuju i prodaju Turskoj. Iako nikakve korporacije nisu javno uključene, sporazum između sirijskih i iračkih Kurda pokrili su neimenovani "naftni eksperti" i "naftni investitori". Kurdi u Siriji i Iraku čak nisu ni potpisali sporazum. Kasnije su "obavješteni" o sporazumu Sjedinjenih Država i i date su im instrukcije da nadgledaju cjelokupan proces.

Izvor u regionalnoj vladi Kurdistana (KRG) rekao je NOW News-u da “u odnosu na južni Kurdistan, ugovor je potpisala kompanija, a ne KRG, a ta ista [kompanija] direktno predaje iznose u gotovini svakog mjeseca.“ S obzirom na to da je više od 80 stranih kompanija uključeno u ovu trgovinu naftom, od čega većina njih iz SAD-a, možemo sigurno pretpostaviti da su mnogi od istih igrača uključeni i u daljnji razvoj trgovine naftom sirijskog Kurdistana.

Glavni korporativni interesi

Brojne veze administracije Trumpa sa američkom naftnom industrijom čine ovaj savez jasnim. Bivši državni sekretar Rex Tillerson, koji je otpušten u martu, ranije je bio izvršni direktor ExxonMobila, naftne kompanije koja je jednostrano posredovala naftnim sporazumom sa iračkim Kurdima iza leđa iračke vlade i izrazila interesovanje za razvoj strategije sirijskih naftnih interesa u dijelu zemlje koji trenutno okupira SAD.

ExxonMobil je također imao veliki udio u predloženom gasovodu u Kataru, čije je odbacivanje od strane Assada najvjerovatniji faktor u rasplamsavanju sirijskog sukoba. Sam Trump, prije nego što je preuzeo vlast, imao je značajne investicije u ExxonMobilu - kao i u 11 drugih velikih naftnih i gasnih kompanija, uključujući Total, ConocoPhillips, BHP i Chevron.

Pored toga, iako je Tilerson otišao, njegova zamjena, Mike Pompeo, jednak je prijatelj američke naftne i gasne industrije. Pompeo je najveći primatelj novca od bogate Koch braće, koji imaju brojne interese u istraživanju nafte i gasa, bušenju, cjevovodima i preradi fosilnih goriva.

Iako je američka okupacija Sirije bez sumnje motivisana željom da eksploatiše resurse nafte i gasa u regionu za sebe, odbijanje SAD-a da napusti to područje se najviše dešava zato što bi odlaskom SAD-a, njihov glavni konkurent Rusija, dobila pravo da eksploatiše rezerve nafte i gasa na sjeveroistoku zemlje. Zaista, prema okvirima energetske saradnje potpisane u januaru, Rusija će imati ekskluzivna prava za proizvodnju nafte i gasa u područjima Sirije pod kontrolom sirijske vlade.

Od 2014. godine, Sjedinjene Države agresivno pokušavaju ograničiti ruski sektor fosilnih goriva, posebno njen izvoz u Evropu, i zamijeniti ih s fosilnim gorivima proizvedenim u SAD-u. Kao što je bivši predsjedavajući Doma John Boehner napisao 2014., "Sposobnost  okretanja ploče i mogućnost stavljanja ruskog lidera u “šah“, nalazi se pred nama, i to u vidu ogromnih zaliha prirodne energije." Dozvoljavajući ruskom sektoru fosilnih goriva da ojača, bilo u Siriji ili negdje drugo, oštetilo bi američke strateške ciljeve, korporativne veze u SAD-u i viziju SAD-a za održavanje unipolarnog svijeta pod svaku cijenu.

Lokacija, lokacija: mape plinovoda i ruska igra sa nultom sumom

Pored svojih resursa u vidu fosilnih goriva, strateška lokacija Sirije čini se ključna za regionalni tok energenata. Sa sjeveroistočnim dijelom Sirije pod kontrolom Sjedinjenih Država i njenih punktova, američki utjecaj na buduće i sadašnje cjevovode bi mogao biti velik. Kao što je New York Times napisao 2013. godine, "lokacija i vojska čine Siriju strateškim centrom Bliskog istoka".

Iz tog razloga, veliki dio američke politike na Bliskom istoku imao je za cilj da preuzme kontrolu nad teritorijom i razdijeli zemlju kako bi osigurao sigurne tranzitne puteve za naftu i gas. U Siriji takvi planovi za podjelu zemlje u ovu svrhu datiraju još od četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada su evropski interesi nafte na sjeveroistoku zemlje počeli da rastu. Od tada, nekoliko zemalja pokušalo je da zauzme dijelove sjeverne Sirije te da osiguraju kontrolu nad ovim regionom, uključujući i Tursku i Irak, pored zapadnih sila.

Sirijski naftni resursi

Ključni gasovod već postoji u sjeveroistočnoj Siriji koji povezuje naftna polja Sirije sa gasovodom Ceyhan-Kirkuk. Iako je ovaj gasovod u 2014. godini pretrpio ozbiljno oštećenje, postoje planovi da ga se ponovo izgradi ili da se izgradi novi gasovod uz njega. Tako se sjeveroistočna Sirija također može pohvaliti sa infrastrukturom za neometan izvoz nafte koja bi mogla pomoći lansiranju sirijske nafte u Tursku i na taj način i na evropsko tržište.

Pored toga, sukob u Siriji - sada u svojoj sedmoj godini - djelimično je započeo kao rezultat sukoba oko dva prijedloga o gasovodima koji su bili potrebni da bi se osigurao prolaz kroz Siriju. Sirija, nedugo prije plaćenićkog rata koji je zarobio zemlju, je odbila američki zahtjev da uzima evropski gas iz Katara, a prihvatila je ruski zahtjev da koristi prirodni gas iz Irana.

Iako ovi projekti za gasovod više nisu toliko snažan pokretač  za rat kao što su nekad bili - u velikoj mjeri zahvaljujući katarskom rastu sa drugim zaljevskim državama i poboljšanim odnosima s Iranom -sjeveroistočni dio Sirije ostaje ključan region za ostvarenje ciljeva SAD-a. Kako tvrdi njemačka publikacija Deutsche Wirtschafts Nachrichten, Sjedinjene Države su razvile planove za izgradnju novog cjevovoda od Perzijskog zaljeva do sjevernog Iraka i Turske kroz sjeveroistočnu Siriju, s krajnjim ciljem snabdijevanja nafte Evropi. Rusija se, s druge strane, suprotstavlja ovom planu, jer nastoji zadržati svoj unosan izvoz fosilnih goriva u Evropu.

Voda i zemlja

Izvan fosilnih goriva i cjevovoda, sjeveroistočna Sirija ima nekoliko drugih ključnih prednosti u pogledu resursa. Glavni među njima je voda - resurs primarne važnosti na Bliskom Istoku. U Siriji, pod kontrolom SAD-a, nalaze se tri najveća rezervoara za slatku vodu u državi, koje hrani rijeka Eufrat.

Jedna od tih akumulacija koje sada kontrolišu Sjedinjene Države i njeni saveznici, jezero Assad, najveći je rezervoar za slatku vodu u državi i snabdijeva Aleppo sa većinom vode za piće. Grad također koristi električnu energiju, koju generiše Tabqa brana, također locirana na okupiranoj teritoriji. Još jedna ključna hidroelektrana nalazi se u području zvanom Tishrin, koje također kontrolišu snageSAD-a.

Pored bogatih vodenih resursa, sjeveroistočna Sirija je dom blizu 60 posto ukupnog plodnogzemljišta, što je ključni resurs u pogledu održivosti Sirije i nezavisnosti potražnje hrane. Prije sukoba, Sirija je uložila velike sume novca u pravljenje infrastrukture za navodnjavanje tog područja kako bi omogućila poljoprivredi da ne trpizbog velikih regionalnih suša. Većinu infrastrukture za navodnjavanje napaja okupirana brana Tabqa koja kontroliše vodu za navodnjavanje za 640.000 hektara poljoprivrednog zemljišta.

Strategija igre za okupiranje i rasparčavanje

Za razliku od fosilnih goriva na sjeveroistoku, SAD se ne nada finansijskom dobitku od vode i poljoprivrednih resursa u regionu. Umjesto toga, interesovanje je strateško i služi dvije glavne svrhe.

Prvo, kontrola nad tim resursima - posebno vodom i protokom Eufrata - daje SAD-u ključnu prednost koja bi mogla da se iskoristi u svrhu destabilizacije Sirije. Naprimjer, Sjedinjene Države bi mogle uskratiti vodu i struju vladinim dijelovima Sirije tako što bi isključile ili preusmjerile struju i vodu sa brana kako bi vršile pritisak na sirijske civile i samim time na sirijsku vladu.

Iako takve akcije ciljaju civile i predstavljaju ratni zločin, Sjedinjene Države su ranije koristile takvu taktiku u Siriji, kao što je slučaj u borbi za Raqqu kada je SAD ugasila vodosnabdevanje grada prije nego su njeni saveznici preuzeli kontrolu nad gradom od ISIL-a. Druge zemlje, poput Turske, također su prekidale tok Eufrata u dva navrata u toku sirijskog sukoba kako bi stekli stratešku prednost.

Kontrolisanjem većeg dijela vode i poljoprivrednog zemljišta u državi - a da ne pominjemo resurse za fosilna goriva - okupacija SAD-a neće ostvariti samo svoj cilj destabilizacije sirijske vlade time što će joj se uskratiti prihodi; ona također pokušava izazvati eskalaciju željenog sukoba koji bi pokrenula Sirija sa svojim saveznicima, za koje SAD zna da pokušavaju spriječiti još jednu dugotrajnu okupaciju na Bliskom Istoku.

Drugi način na koji Sjedinjene Države imaju sposobnost da destabilizuju Siriju kroz okupaciju na sjeveroistoku jeste plan da Saudijci obnove većinu područja. Iako su se Sjedinjene Države u početku pridružile Kurdima u sjeveroistočnoj Siriji, opozicija iz Turske je dovela Washington u poziciju da se više fokusira na rad sa Arapima u toj oblasti, posebno onim koji su bili povezani sa saudijskim vehabijskim grupama, kako bi stvorili saudijsku enklavu koja bi mogla da se koristi za destabilizaciju oblasti pod kontrolom vlade u Siriji u narednim godinama. Područje je postalo slično provinciji Idlib, koja je u suštini enklava za vehabijske teroriste.

U američkom planu stvaranja vehabijske enklave u sjeveroistočnoj Siriji direktno se upućuje u izvještaj iz obavještajne agencije za objelodanjivanje (DIA) iz 2012. godine. Ovaj izvještaj navodi:

"ZAPAD, ZEMLJE ZALJEVA I TURSKA [KOJE] PODRŽAVAJU [SIRIJSKU] OPOZICIJU... MOGUĆA JE USPOSTAVAVEHABIJSKOG PRINCIPALITETA U ISTOČNOJ SIRIJI (HASAKA I DEIR EZ-ZOR), I TO JE UPRAVO ONO ŠTO OPOZICIJA ŽELI, DA BI POKUŠALA IZOLIRATI REŽIM...“ [kapitalizacija je također u originalnom dokumentu]

Uprkos ISIL-ovom porazu, njihovo prisustvo u sjeveroistočnoj Siriji, kako je otkrio DIA, desilo se da bi se pružio izgovor za stranu kontrolu nad regionom.

Partija šaha: razmišljajući dva poteza unaprijed

Nije bitno da li Saudijci ili Kurdi na kraju dobiju mandat nad dijelom Sirije koji trenutno zauzimaju Sjedinjene Države. Glavna namjera SAD-a u okupiranju sjeveroistočnog dijela Sirije jeste izazivanje podjele, čime bi se zauvijek razdvojilo sjeveroistočno područje zemlje od ostatka.

Tokom sirijskog sukoba, vlada SAD-a je više puta pokušavala prodati priču o podjeli javnosti, tvrdeći da je podjela jedino rješenje za tekući "sektaški" konflikt u Siriji. Međutim, to sektaštvo je bilo cinično kreiran i podstaknut stranim silama upravo iz razloga da dovede do trenutnog sukoba u Siriji i na kraju opravda podjelu.

WikiLeaks je otkrio da je CIA bila uključena u podsticanje protesta protiv Assada već u martu 2011. godine. Deklasifikovani dokumenti CIA-a pokazuju da je plan bio da se podstakne podjela direktnim lobiranjem u sektama kako bi se “oslobodila“ sirijska država, 1980-ih. Obamina administracija je također nagovještavala ideju o podjeli, koja je u nekoliko navrata izjavila da je "možda kasno" da bi Sirija bila jedna država.

Iako je administracija Obame bila i prošla, administracija Trumpa će također podsticati podjelu, zahvaljujući nedavnom imenovanju Johna Boltona na poziciju savjetnika za nacionalnu sigurnost. Kako je nedavno izvjestio MintPress, Bolton se dugo zalagao za kombinaciju sjeveroistočne Sirije sa sjeverozapadnim Irakom kako bi stvorio novu zemlju, koju je Bolton nazvao "Sunnistanom", koji bi upravljao sredstvima dobivenim od fosilnih goriva dvije zemlje, te koristio ključne vodene i poljoprivredne resursa regiona da održi svoje stanovništvo. Bolton je pozvao arapske države u Zaljevu da finansiraju stvaranje te države –zbog toga su se desili nedavni pokušaji administracije Trumpa da održe pregovore sa Saudijcima koji trebaju da preuzmu kontrolu nad dijelom djelom Sirije pod kontrolom SAD-a, ukoliko prihvate platiti 4 milijarde dolara za rekonstrukciju.

Ciljanje na Iran

Iako je dobijena kontrola nad resursima potrebnim za parčanje Sirije i njenu destabilizaciju, glavni cilj SAD-a u sjeveroistočnoj Siriji nije ustvari zbog Sirije, već zbog Irana.

Kako je američka obavještajna firma Stratfor izvjestila 2002. godine, preuzimanje kontrole na sjeveroistoku Sirije u velikoj mjeri bi dovelo do komplikacija kopnene rute između Sirije i Irana, kao i kopnene rute između Irana i Libana. U januaru je Tillerson jasno objasnio ovaj cilj. Govoreći na Univerzitetu Stanford, Tilerson je napomenuo da je "smanjivanje" utjecaja Irana u Siriji ključni cilj za Sjedinjene Države i glavni razlog okupacije sjeveroistoka te zemlje.

Prekidanjem rute između Teherana i Damaska, SAD bi u velikoj mjeri destabilizirale i oslabile "osovinu otpora" u regionu, a SAD - zajedno sa svojim regionalnim saveznicima - mogao bi u velikoj meri povećati svoj regionalni utjecaj i kontrolu. S obzirom na savez između Sirije i Irana, kao i njihovog uzajamnog sporazuma o odbrani, okupacija je neophodna kako bi oslabila obje nacije i ključni je prekursor planovima Trumpove administracije da izoliraju Iran i povedu rat protiv njega.

Sa unutrašnjim izvještajima koji svjedoče o opadajućoj moći SAD-a kao “jedine supersile“, Amerika više nema namjeru izlaziti iz Sirije, jer počinje biti sve očajnija u namjeri da nametne svoj utjecaj u regionu, kao i utjecaj korporacija koje najveću korist izvlače upravo zbog američkog carstva.




Top