Promjena režima u Siriji: Projekat koji traje više od 70 godina

Neupućeni bi pretpostavili da je plan o smjeni sirijskog predsjednika Assada nedavna ideja koja proizilazi iz njegovih brutalnih zatvaranja demonstranata počevši od marta 2011. godine.

Ali istina je da je to 70-godišnji projekat...

CIA je podržala desničarski udar u Siriji 1949. godine. Jedan oficir CIA-e koji je učestvovao u puču napisao je nekoliko knjiga o tome.

Douglas Little, profesor historije na Univerzitetu Clark napominje:

„Nedavno deklasifikovani zapisi... potvrđuju da se [operativac CIA-e Stephen] Meade tajno susreo sa pukovnikom Zaimom najmanje šest puta kako bi raspravljali o "mogućnostima [podržavanja] vojne diktature.“ [Hladni rat i tajna akcija: Sjedinjene Države i Sirija, 1945-1958, Bliski istok, Zima 1990, str. 55]

Još 1949. ova nova nezavisna Arapska republika bila je važno mjesto za najranije eksperimente CIA-e.

CIA je u tajnosti podržala taj desničarski vojni udar 1949. godine.

Razlozi zbog kojih su Sjedinjene Države započele državni udar? Teško objašnjiv:

Krajem 1945. arapsko-američka naftna kompanija (ARAMCO) najavila je planove za izgradnju trans-arapske mreže cjevovoda (TAPLINE) iz Saudijske Arabije prema Mediteranu. Uz pomoć SAD-a, ARAMCO je osigurao pravo prolaza kroz Liban, Jordan i Saudijsku Arabiju. Što se Sirije tiče, konzensus o dozvoljavanju prava prolaza je zaustavljen u parlamentu. Drugim riječima, Sirija je bila jedini izazov za realizaciju ovog unosnog naftovoda.

1956. godine zvaničnici NSA i CIA kreirali su "Operaciju Straggle" kako bi sproveli američki "anti-komunistički" državni udar u Siriji.

CIA je 1957. godine planirala još jedan udar, pod nazivom "Operacija Wappen".

Poslije otkrivanja pokušaja državnog udara, Sjedinjene Države su iskoristile još jedno sredstvo za rušenje sirijske vlade:

Nakon pokušaja državnog udara, američka vlada i mediji počeli su opisivati ​​Siriju kao "sovjetski satelit". Jedan obavještajni izvještaj naveo je da je SSSR isporučio "ne više od 123 Migova" u zemlju. Reporter Kennett Love kasnije je rekao da "zaista nisu postojala više od 123 miga". I nisu.

U septembru 1957. godine, SAD su poslale flotu na Mediteran, naoružale nekoliko država oko Sirije i podstakle Tursku da rasporedi 50.000 vojnika na svoju granicu. Državni sekretar John Foster Dulles rekao je da SAD navodno pokušavaju da se pozovu na "Eisenhower doktrinu" za odmazdu protiv provokacija, a ova namjera je kasnije potvrđena u vojnom izvještaju. Nijedna arapska država nije opisala Siriju kao provokatora, a ove vojne snage su kasnije povučene.

Također 1957. godine, američki predsjednik i britanski premijer složili su se da ponovo započnu smjenu režima u Siriji. Historičar Little zapisao je da je taj pokušaj udara otkriven i na vrijeme zaustavljen:

12. augusta 1957. sirijska vojska okružila je američku ambasadu u Damasku. Tvrdeći da je sabotiran pokušaj državnog udara od strane CIA-e protiv predsjednika Shukria Quwatlya, te spriječena moguća instalacija prozapadnog režima, sirijski šef kontraobavještajne agencije Abdul Hamid Sarraj protjerao je tri američke diplomate...

Šef sirijske kontraobavještajne organizacije Sarraj je 12. augusta brzo reagovao, protjerujući Stonea i druge agente CIA-e, hapšenjem njihovih saučesnika i stavljanjem ambasade SAD-a pod nadzor.

Što je još važnije, Sirija je također imala kontrolu nad jednom od glavnih naftnih arterija na Bliskom Istoku, koja je povezivala naftna polja prozapadnog Iraka sa Turskom.

U izvještaju se navodi da će, kad se stvori neophodan stepen straha, granični sukobi biti započeti kako bi se pružio izgovor za iračku i jordansku vojnu intervenciju. Sirija je morala biti "predstavljena kao sponzor niza sabotaža i nasilja usmjerenog protiv susjednih vlada", navodi se u izvještaju. "CIA i SIS treba da koriste svoje sposobnosti i u psihološkim i akcionim oblastima kako bi povećali napetost u regionu".

Plan poziva na finansiranje "Slobodne Sirijske Komisije" [hmmm... zvuči nevjerovatno poznato] i naoružavanje "političkih frakcija sa paravojnim ili drugim akcionim sposobnostima" unutar Sirije. CIA i MI6 bi podstakli unutrašnji ustanak, naprimjer Druza [šiitska muslimanska sekta] na jugu, te bi nakon toga pomogli u oslobađanju političkih zatvorenika u Mezze zatvoru, te probali podstaći Muslimansko bratstvo u Damasku.

Dokumenti CIA-a iz 1983. godine pokazuju da su SAD planirale:

Da tajno orkestriraju istovremene vojne prijetnje protiv Sirije i to usmjerene iz tri neprijateljske  susjedne države: Iraka, Izraela i Turske.

Potrebno je razmisliti o orkestriranju vjerodostojne vojne prijetnje prema Siriji kako bi se izazvale bar neke umjerene promjene u njenoj politici.

Dokumenti pokazuju da je CIA 1986. godine izradila planove za obaranje sirijske vlade izazivanjem sektaških tenzija.

Neokonzervativci su planirali promjenu režima u Siriji još 1991. godine. General Wesley Clark, koji je bio komandant NATO-a tokom bombardovanja u ratu na Kosovu, rekao je:

Sve mi je to poznato... sastanak iz 1991. godine sa Paulom Wolfowitzom...

1991. godine bio je podsekretar za odbranu - pozicija broj 3 u Pentagonu. I ja sam otišao da ga vidim kada sam bio general sa 1 zvijezdom koji je komandovao Nacionalnim Trening Centrom.

Rekao sam: "Gospodine, morate biti prilično zadovoljni učinkom naših trupa u Pustinjskoj Oluji. "

A on je odgovorio: "Trebao bi, ali nisam, jer istina je da smo trebali da se oslobodimo Sadama Huseina, a nismo... Ali jedna stvar koju smo naučili [iz Zaljevskog Rata] je da možemo koristiti našu vojsku u regionu - na Bliskom istoku - a Sovjeti nas neće zaustaviti. I imamo oko 5 ili 10 godina da očistimo stare režime Sovjetskih klijenata - Siriju, Iran, Irak - prije nego što nas naslijedi sljedeća velika supersila."

General Clarke je rekao - 2001. godine – da je Pentagon ponovo planirao promjenu režima u Siriji:

Bio sam u Pentagonu odmah nakon 11. septembra. Otprilike deset dana nakon 11. septembra, prošao sam kroz Pentagon, i vidjeo sam sekretara Rumsfelda i zamjenika sekretara Wolfowitza. Otišao sam dole samo da se pozdravim sa nekim od ljudi u Zajedničkom štabu koji su radili za mene, a jedan od generala me je pozvao. Rekao je: "Gospodine, morate ući i razgovarati sa mnom nakratko. Rekao sam: „Pa, previše ste zauzeti.“ A on je rekao: „Ne, ne... donijeli smo odluku da ćemo ići u rat sa Irakom ". To se desilo 20. septembra.

 

 

Zatim sam se vratio da ga vidim nekoliko sedmica kasnije i dok sam ga vidio drugi put, već smo bombardovali Afganistan. Rekao sam: "Da li i dalje idemo u rat sa Irakom?" A on je rekao: "I gore od toga." Pružio je ruku prema stolu i podigao je parče papira, a onda rekao: "Upravo sam ovo donijeo sa sprata" - što znači iz kancelarije sekretara odbrane - "danas". Nastavio je: "Ovo je bilješka koja opisuje kako ćemo za pet godina srušiti sedam zemalja, počevši od Iraka, a zatim Sirije, Libana, Libije, Somalije, Sudana i na kraju, Irana. "

Michel Chossudovsky napominje:

Predložena preraspodjela Iraka i Sirije uveliko je modelirana po uzoru na onu u Federaciji Jugoslaviji koja je podjeljena na sedam "nezavisnih država" (Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija (BJRM), Slovenija, Crna Gora, Kosovo). Prema Mahdi Darius Nazemroaya, ponovna podjela Iraka u tri odvojene država je dio šireg procesa obnavljanja mape Bliskog istoka.

Navedenu mapu pripremio je potpukovnik Ralph Peters. Objavljena je u časopisu oružanih snaga u junu 2006. godine.

Iako karta ne održava zvaničnu doktrinu Pentagona, ona se koristi u programu obuke na NATO-ovom odbrambenom koledžu za visoke vojne oficire. (Vidi „Planovi za reorganizaciju Bliskog Istoka: Projekat Novog Bliskog Istoka“ - Mahdi Darius Nazemroaya, Global Research, novembar 2006. godine)

Američka diplomatska prepiska iz 13. decembra 2006. godine otkriva kako je američka vlada aktivno tražila slabosti u Assadovoj vladi koje bi mogle biti eksploatisane da bi se režim potkopao. William Roebuck, zadužen za interne poslove američke ambasade u Damasku, rezimirao je tu prepisku:

„Smatramo da su slabosti Bashara [sirijskog lidera] u tome kako on odlučuje da reaguje na probleme koji se dešavaju, i na moguće i na stvarne; i to probleme kao što su sukob u vezi koraka potrebnih za ekonomsku reformu i korumpiranih vojnih snaga, kurdskog pitanja i potencijalne prijetnje režimu zbog sve većeg prisustva tranzitnih islamskih ekstremista. Ova prepiska sumira našu procjenu ovih ranjivosti i ukazuje na to da možda postoje akcije, izjave i signali koje američka vlada može poslati, što će poboljšati vjerovatnoću takvih prilika.“

Roebuck je tvrdio da bi SAD trebale pokušati destabilizirati sirijsku vladu koordinirajući sa Egiptom i Saudijskom Arabijom kako bi tenzije između Sunita i Šijja bile fanatičnih razmjera, uključujući i promociju "pretjeranih" strahovanja od šiitskog preobražavanja Sunita i zabrinutosti zbog " širenja iranskog utjecaja" u Siriji i to u smislu načina gradnji džamija i vršenja poslovnih aktivnosti.

Sjedinjene Države su počele da finansiraju sirijsku opoziciju 2006. godine, dok su je od 2007. godine počele i naoružavati.

Bivši francuski ministar vanjskih poslova Roland Dumas rekao je da je Britanija planirala tajne akcije u Siriji već 2009. godine. On je rekao na francuskoj televiziji:

“Bio sam u Engleskoj dvije godine prije prvog vala nasilja u Siriji, drugim poslom... Upoznao sam se sa najvišim britanskim zvaničnicima, koji su mi priznali da nešto pripremaju u Siriji. Ovo nije bilo u Britaniji ili u Americi. Britanija je spremala plaćenike za invaziju Sirije.“

Nafeez Ahmed napominje:

Objavljena tajna elektronska pošta privatne obavještajne firme Stratfor, uključujući bilješke sa sastanka sa zvaničnicima Pentagona, potvrdila je da su od 2011. godine obuke specijalnih snaga Sjedinjenih Država i Velike Britanije bile u toku. Cilj je bio da se izazove "kolaps" Assadovog režima "iznutra".




Top