Sirija je uvela nova pravila sukoba sa Izraelom

U četvrtak, 10. maja 2018. godine, došlo je do najveće razmjene vatre između Izraela i Sirije do sada. Vodeći korporativni mediji, kao i neki "alternativni" mediji poput Russia Today, brzo su prenijeli verziju izraelske vojske, prema kojoj je cionistički entitet izvršio “odmazdu“ na “napad Iranske Revolucionarne Garde" koji se sastojao od dvadesetak raketa ispaljenih na izraelske položaje na okupiranom Golanu, od kojih su četiri "presretnute od strane Željezne Kupole", a ostale "oborene na teritoriji Sirije", a u samom Izraelu nije nastala nikakva šteta. Izrael je, navodno, odgovorio na ovaj "akt agresije" bez presedana "operacijom velikih razmjera" koja je trebala uništiti "čitavu iransku infrastrukturu u Siriji", kako bi odvratila Islamsku Republiku Iran od bilo kakvih novih udara.

Ova priča uzima zdravo za gotovo informacije koje je plasirao Tel Aviv - koji nameće cenzuru na izraelske medije, pri čemu novinari koji objave informacije koje se razlikuju od zvanične verzije riskiraju kaznu zatvora.

Agresor u Siriji je nesumnjivo Izrael, koji je od početka sukoba proveo više od stotinu napada na Siriju. Nakon priče o hemijskom napadu u Dumi, ova agresija se intenzivirala napadom na sirijsku bazu T-4 koji se odigrao 9. aprila, a u kojem je ubijeno 7 iranskih revolucionara. Nakon američkog najavljivanja povlačenja iz nuklearnog sporazuma sa Iranom, novi izraelski udari izvedeni su u utorak (8. maja) u susjednim gradovima Damaska i u srijedu (9. maja) u mjestu Quneitra, na jugu zemlje. Nesumnjivo je da je Sirija odgovorila samo na još jednu agresiju, čvrstoćom koja je potresla Izrael i izbacila ga iz pozicije na koju je inače navikao.

Reakcija sirijske - a ne iranske – vojske sastojala se od više od pedeset - a ne dvadeset – raketnih udara protiv četiri osjetljive izraelske vojne baze na okupiranom Golanu, što je izazvalo materijalnu štetu, pa čak i žrtve prema izvještajima medija bliskih Hezbollahu. Izraelska štampa o tome nije pisala zbog drakonske vojne cenzure koja je zabranila pominjanje agresije Izraela, nije spominjala više od dvadeset raketa ispaljenih na Izrael, identifikaciju njihovih ciljeva i bilo kakav nagovještaj o nanijetoj šteti, a sve to kako bi se uvjerilo stanovništvo i dopustilo vazalskim zapadnim prijestolnicama da iznesu svoje bolesne tvrdnje o pravu Izraela da se brani. Libanski kanal Al-Mayadeen je identifikovao vojne položaje Izraela koji su napadnuti: 1. vojno tehnički i elektronski izviđački centar; 2. sigurnosna i obavještajna stanica 9900; 3. vojni centar za elektronsko maskiranje te vojni špijunski centar za bežične i žičane mreže; 4. prenosna stanica; 5. opservatorija jedinice za precizno oružje; 6. borbeni heliport; 7. sjedište Regionalne vojne komande brigade 810; 8. komandni centar vojnog bataljona u Hermonu; 9. zimski štab posebne specijalne alpske jedinice. I kako je objavio ovaj kanal, čak i izraelski novinari i analitičari izrazili su sumnju u neuvjerljivu verziju priče izraelske vojske prema kojoj bi se ovi brojni udari, bez presedana od 1974. godine i samim tim i neočekivani, pokazali bezopasnim. Štaviše, kao što je Norman Finkelstein istaknuo, ništa se nije promjenilo u Izraelu uprkos instalaciji antiraketnog sistea "Željezne Kupole", možda tek 5%  - uglavnom primitivnih - raketa Hamasa bivaju presretnute, a jedan od najboljih specijalista za raketnu odbranu, Theodore Postol iz MIT-a, već je otkrio hronične nedostatke ovog sistema. Malo je vjerovatno da se ovaj sistem može nositi sa sofisticiranim ruskim, kineskim i iranskim lanserima raketa koje sirijska vlada ima.

Uspjeh izraelskog napada, koji je, prema riječima izraelskog ministra rata Avigdora Liebermana, skoro uništio "cijelu Iransku infrastrukturu u Siriji", u velikoj mjeri je pretjeran: ruski vojni zvaničnici, čiji radari su pratili ovu borbu u realnom vremenu, najavili su da je više od polovina od 60 projektila ispaljenih iz 28 izraelskih F-15 i F-16 - kao i 10 raketa zemlja-zemlja - presretnuto. Podaci sirijske vojske su da je bilo “troje mrtvih i 2 ranjena vojnika“, radarska stanica i skladišta municije su uništeni te je nanesena manja šteta protiv-zračnoj odbrani. Oni su već pokazali svoju efikasnost protiv udara iz Tel Aviva, Washingtona, Londona i Pariza, za razliku od mitske "Željezne Kupole" čija je glavna uloga da utješi izraelsko stanovništvo.

Samo prisustvo iranskih vojnih baza i / ili velikih iranskih kontingenata u Siriji je bajka: Iran ima samo skromno prisustvo (u osnovi sastavljeno od vojnih savjetnika, i to iz sastava Islamske Revolucionarne Garde), za razliku od Hezbollaha ili Rusije. Robert Fisk naglašava da je “izraelska izjava da su Iranci imali projektile u Siriji sigurno izmišljena u dogovoru sa administracijom Trumpa“, te da su iranske snage u Siriji "daleko manje nego što Zapad zamišlja" i da se moraju voditi svim izraelskim izjavama sa najvećim oprezom. Svaki objektivni izvještaj o ovim događajima bi trebao da liči na taj od Robert Fiska: “Najnoviji noćni izraelski vazdušni udari, navodno izvedeni na iranske snage u Siriji nakon navodnog iranskog raketnog napada na izraelske snage na Golanu“ – dakle važno je koristiti riječ “navodno“, a ne sve uzimati zdravo za gotovo. “Doista, ovi takozovani neočekivani napadi su bili tema razgovora već danima u krugovima izraelske vojske koja je već izvršila takozvani “preventivni“ udar – 8. maja.“

"Crvena linija", tj. navodno prisustvo Irana koje smeta Izraelu, ometena je činjenicom da je Tel Aviv od početka sukoba postepeno usporavao napredak sirijskih vladinih snaga, koristeći različite izgovore (isporuku oružja Hezbollahu, odgovor na aktuelnu ili sumnjivu pucnjavu iz Golanske visoravni itd.), te je pomagao naoružanim terorističkim grupama: oružje, obavještajne informacije, vazdušni udari koordinirani sa terenskim napadima, medicinsko zbrinjavanje itd.

Izrael, jedina zemlja na svijetu koja se zvanično ne plaši ni ISIL-a, ni Al-Kaide niti sličnih, je svjedočila kako se situacija u Siriji iz njihovog sna (terorističke grupe lome jedini anti-izraelski režim, kičmu Osovine Otpora, krvarenje Hezbollaha) pretvara u noćnu moru (jačanje Hezbollaha, Sirije i Irana koji sada komanduju veteranskim borcima, a koji su saveznici Palestine, Iraka, Jemena, te koje nadgleda Rusija). Taj isti Izrael nastavlja provođenje svojih destabilizirajućih agendi kroz nove, direktnije forme – Hassan Nasrallah, generalni sekretar Hezbollaha, rekao je da nakon što se unište proxy frakcije u Siriji, njihovi sponzori će se ili povući ili umiješati otvoreno.

Iran, čiji je princip protivljenje rasističkom i kolonijalističkom projektu Izraela, uvijek je djelovao strpljivo zarad viših ciljeva – sjetimo se iranske reakcije nakon masakra iranskih diplomata u Afganistanu 1998. godine. Cilj Irana nije da izvrši jednostavnu operaciju odmazde kako bi namjerno osvetio svoje oficire i vojnike (ili slučajno, kao što je bio slučaj u Quneitri u januaru 2015. godine) koje su ubili Izraelci, već da radi na potpunom oslobađanju Palestine stajući na kraj nelegitimnom "cionističkom režimu", baš kao što se na kraj stalo režimu Aparthejda u Južnoj Africi, koji je, inače, srušen nakon vojnog poraza u Angoli i Namibiji protiv kubanskih mulattoa, a na koji se nakon njegovog pada gleda sa gađenjem, kao što se danas gleda na jevrejski supremacizam.

Kao što je Hassan Nasrallah istaknuo, direktna agresija Izraela prema iranskim snagama u Siriji predstavlja glavnu prekretnicu u historiji izraelsko-arapskog - odnosno, izraelsko-arapsko-perzijskog - sukoba, a Izrael mora sada biti spreman da se suprotstavi iranskim snagama direktno - bilo u Siriji, okupiranoj Palestini ili drugim mjestima. Štaviše, kada iranski projektili uđu na scenu, bit će lansirani sa teritorija Islamske Republike, i to sa neospornim uspjehom, kao što pokazuju udari protiv ISIL-a u Deir-Ez-Zoru 18. juna 2017. godine, a koji su izvršeni kao odmazda na teroristički napad u Teheranu.

Kao što vidimo, stvarnost se ne može više razlikovati od verzije koju je propagirala većina medija. "Novinari" koji slijepo preuzimaju izraelske priče pretvaraju se u propagandne mašine IDF-a i puke agente Netanjahuove "diplomatije laži". Izrael je zaista stalno lagao svijetu - i sve više, svom stanovništvu. A kada njegova nesmotrena akcija ima katastrofalne posljedice, objavljuje kontradiktorne informacije u kojima se predstavlja i kao žrtva i kao dželat, što se nedavno vidjelo preko Liebermana, koji je rekao da nema namjeru da se eskalacija pogorša i da se nada da će neprijateljstva napokon prestati. Međunarodni mediji su se zadovoljili ponavljanjem ovih izjava odmah nakon prvih napada, bez kritične distance. Racionalni akteri poput Irana, Sirije i Hezbolaha - ili Rusije - ne žure da progovore i potvrde ili odbiju tuđe tvrdnje, ostavljajući svoje protivnike da se upletu u vlastite laži i vjerujući u primat bojnog polja koji postaje povoljniji iz dana u dan. Štaviše, činjenica da se gorki preokret za Izrael predstavlja kao vojni uspjeh Cionista i transatlanske propagande, samo potvrđuje ono što Osovina Uspjeha ustvari želi.

Yoav Kish, član Knesseta koji je citirao Al-Manar, naglasio je da je, bez obzira na kreatora ovih udara i njihovih rezultata – to je cenzura zabranila da se spominje - to bila velika promjena u historiji ratova Izraela (činjenica da je napadnut iz pravca Sirije). Zaista, Golanske vojne instalacije sada su direktno pogođene kao posljedica izraelske agresije, a ne samo izraelskih vazdušnih udara, koji su već vidjeli svoje najbolje  F-16 avione srušene 10. februara 2018. Novinari i izraelski analitičari su također ukazali na psihološke i ekonomske posljedice ovog incidenta, pri čemu se više od 20.000 stanovnika Golana moralo naglo vratiti u skloništa sredinom noći (koliko će ih se tek vratiti u sljedećoj eskalaciji?). Sve to se desilo usred početka ljetnjeg perioda što je rezultiralo talasom otkazivanja hotelskih rezervacija zbog straha od rata između Izraela i Irana. Cionistički entitet biva ozbiljno potresen i od najmanjeg gubitka, koji je nepodnošljiv za izraelsko društvo.

Optužba protiv Irana objašnjena je glavnim faktorima (inherentni rasizam izraelskog društva i njegovog premijera, koji više vole da vjeruju u opasnost perzijskog Irana nego arapske Sirije) i to - odbijanje da shvate negativne posljedice samoubilačke politike vlade Netanjahua, što ga je dovelo do direktnog sukoba sa cijelom Osovinom Otpora, a ne samo sa Rusijom. I najvažnije, Izrael želi da iskoristi Trumpovo povlačenje iz iranskog sporazuma o nuklearnom naoružanju kako bi napredovao u svojoj glavnoj opsesiji, mnogo starijoj od sirijske krize, a to je balistički program Teherana, za koji želi da se okonča, iskorištavajući višegodišnju situaciju - podsjećamo da su proizvodnja, posjedovanje i upotreba nuklearnog oružja nezakonita u islamu, prema Imamu Khomeiniu i Ali Khameneiu, vrhovnim vlastima u Iranu. Netanjahu je jasno stavio do znanja da je rat sa Iranom neizbježan i da bi bilo bolje da se to desi čim prije. Od 2005. godine, on stalno traži od Sjedinjenih Država da se pokrenu, ali nikakva pregovaranja, sankcije ili agresije nikada neće skrenuti Iran sa njegovog kursa. I kao što su izraelski udari 9. aprila, koji su trebali podstaći Washington, London i Pariz da sprovedu teške napade na Siriju, okončani velikim neuspjehom, Izrael je samo opet pogoršao svoju situaciju i sam se našao licem u lice sa katastrofalnim posljedicama njegovih akcija, do stepena slijepe arogancije.

Šta je sa Rusijom? Netanjahu je prisustvovao u Moskvi na obilježavanju 73. godišnjice pobjede SSSR-a protiv nacizma i naveo je da Rusija neće isporučiti S-300 u Siriju. Rusija je mnogo uložila u Siriju da bi dozvolila bilo kome - bilo da je Washington, Tel Aviv, Rijad ili Ankara - da uništi ruske interese. Moskva je rekla da više neće tolerisati zapadne udare protiv Sirije u slučaju novih izgovora u vidu prisustva hemijskog oružja i da je spremna da osigura Damask ne protivvazdušnim sistemom S-300, ali, prema riječima Sergeja Lavrova, “bez obzira potrebno je da se pomogne sirijskoj vojsci da spriječi buduću agresiju.“ Sadašnji odbrambeni sistemi u Siriji su već dokazali svoju vrijednost - uključujući i Pantzir, koji je ustvari mnogo bolji za potrebe sirijske vojske – i stvorili su teren u kojem je Izrael izgubio svoju jedinu prednost, a to je zračnu superiornost - koja je 2006. godine bila beskorisna protiv Hezbollaha, a 2014. godine korisna protiv civila Gaze. Izraelska upotreba raketa zemlja-zemlja se nedavno desila prvi put, te njihovo uništavanja neaktivnog Patzir S-1 sistema govori da su upoznati sa njegovim dometom.

Očigledno je da će izraelska agresije protiv Sirije biti sa sve većim i većim posljedicaa, kako za izraelske vazdušne snage, tako i za unutrašnje vojne baze i stanovništvo, zbog odlučnosti Sirije i njenih saveznika (Hezbollaha i Irana) da reaguju na bilo koju agresiju, iskustva i nove sposobnosti na terenu. Osovina otpora – čiji direktan član Rusija nije - sada je u stanju da se suoči sa Izraelom oči u oči, i to sa jedinstvenim frontom i bez straha od eskalacije. Što se tiče Izraela, već je preplavljen mirnim demonstracijama u Gazi koje su kulminirale 15. maja. Nova jednačina koju je 10. maja postavila sirijska vojska, više je strahovita za Izrael nego očekivanje gubitka drugog F-16, pošto je Damask pokazao svoju odlučnost da vodi rat na neprijateljskoj teritoriji i da udari cionistički entitet direktno.

Osovina otpora uskoro će uperiti svoje oči ka okupiranom Golanu, od kojeg Sirija nikad nije odustala makar i oružanim sukobom - pravo koje je sama međunarodna zajednica priznala, gdje se Golan međunarodno tretira kao sirijski okupirani teritorij: svaka sirijska operacija je legalna i samim tim je legitiman čin otpora protiv agresije Izraela iz 1967. godine i kasnije okupacije. Još u maju 2013. Hassan Nasrallah je najavio učešće Hezbollaha u otvaranju nove linije fronta na Golanu. U martu 2017. godine, golansku oslobodilačku brigadu formirali su irački Hezbollah, Harakat al-Nujaba, pokret koji je podržao Iran i uključen je u oslobađanje Iraka i Sirije od ISIL-a. Danas, sirijski udari na okupirani Golanu nesumnjivo otvaraju novo poglavlje u historiji izraelsko-arapskih ratova, u kojima će Izrael sve više biti prisiljen u odbrambeni položaj. Da li ćemo vidjeti IDF kako gradi zid na granici okupirane Golanske visoravni, kao što je već slučaj na libanonsko-izraelskoj granici kako bi se spriječio Hezbollahov obećani ulazak u Galileju? U svakom slučaju, sljedeći rat protiv Izraela će drastično promijeniti mapu Bliskog Istoka.




Top