SAD postaje prijetnja evropskoj ekonomiji i sigurnosti

-Iran će odbaciti svaku ponudu Evropske zajednice, pa čak i SAD-a, da se vrati za pregovarački sto i nastavi sa izradom nuklearnog sporazuma u zamjenu za to da Teheran zaustavi razvoj raketnog programa, povuče se iz Sirije i prestane pomaganje svojih saveznika (Hezbollaha u Libanu, palestinskog džihada koji vodi Hamas, i Hutija u Jemenu) jer je u pitanju nacionalna sigurnost Irana, njegov ustav i doktrina - rekao je visoki iranski zvaničnik uključen u pregovore o nuklearnom programu.

"Sve milijarde za koje Evropa vjeruje da može ponuditi Iranu da restrukturira i modifikuje nuklearni sporazum neće promijeniti naše stavove i naše ciljeve. Iran će svakako biti pod utjecajem daljih sankcija, međutim postoje ekonomske alternative. One su postojale i desetljećima koja su prošla. Danas, Iran nije kao Iran 1979. godine. Danas imamo partnere i saveznike širom svijeta. "

Izvor je bio nepokolebljiv: "Imam Ali Khamenei nam je rekao – i to tačno: Ako Amerikanci zatraže prst i damo im, oni će tražiti šaku, a ako uzmu šaku, zatražit će ruku, a ako uzmu ruku, zatražit će cijelo tijelo. Cilj je podrediti Teheran američkoj kontroli i otjerati Iran od Rusije. Nismo se pokorili četiri decenije od pobjede islamske revolucije, pa tako nećemo ni danas".

Stvar je u pokoravanju Irana: pitanje je kontrole, a ne stvaranja nuklearne bombe. Riječ je o udaranju ruskih saveznika koji su uspjeli da poraze SAD na svom terenu (na Bliskom Istoku) omogućavajući Rusiji da se vrati na međunarodnu arenu jača nego ikad. Ovaj američki cilj (koji nije sasvim skriven!) ustvari se jasno manifestuje u vidu 12 nemogućih uslova američkog državnog sekretara Mika Pompea - diktata čiji je cilj da pokori Iran i dozvoli SAD-u da definiše odluke i saveznike koje Iran može donositi i imati.

Na dan kada je predsjednik Donald Trump najavio povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma, ruski predsjednik je naglasio da ga ne zanima američki stav: "Moskva je posvećena svojim sporazumima sa Iranom".

Iran ne vjeruje da je Barack Obama podstakao nuklearni sporazum da zadovolji ili nagradi Teheran. I ta bivša američka administracija je bila ubijeđena da se Iran neće prikloniti njoj. Samim time, ta administracija se nadala da će Teheran htjeti razgovarati o drugim pitanjima (naprimjer, njenoj politici na Bliskom Istoku) i zadržati distancu od ruskih i kineskih giganata (trenutnih konkurenata Washingtona), koji su spremni zamijeniti SAD i Evropu u Iranu kako bi prevazišli američke sankcije.

Zaista, Iran smatra da se Rusija, Kina i mnoge druge zemlje (poput Indije i Turske) neće pridržavati sankcija SAD-a. Čak i da se Evropa povuče iz nuklearnog sporazuma u roku koji joj je dao Iran (40 do 60 dana) da predstavi validne garancije, Iran se neće pridržavati nikakvih američkih prijedloga.

Na potpisivanju nuklearnog sporazuma 2015. godine, Iran je bio podijeljen na dva djela: jedan dio je želio da se kreće u pravcu uspostavljanja ekonomskih ugovora sa Evropom, a drugi dio je želio da se koncentrira na ugovore uglavnom sa Kinom i Rusijom.

Danas, ako se Evropa povuče ili ne obezbjedi adekvatne garancije Iranu, drugi partneri (Rusija i Kina) su spremni da popune prazninu. Naprimjer, ako se Total povuče sa „Pars“ izvora gasa, Kina je spremna da ga zamjeni (Total ima 50.1% učešća, CNPC 30% i PetroPars 19,9%). Ako se Airbus i Boeing povuku iz sporazuma u skladu sa voljom SAD-a i njenim sankcijama, oni će izgubiti 39 milijardi dolara i bit će zamjenjeni s ruskom konkurencijom.

To ne znači da Iran neće izgubiti stvarne partnere u Evropi; međutim neće ni dobiti puno jer je dobio samo 10 milijardi dolara, od ukupnih 150 milijardi dolara zamrznute imovine u SAD-u. Dakle, "stvarni gubitak" se nije dogodio - jer se Amerika nije pridržavala sporazuma, već ga je jednostrano napustila ulazeći u Trumpovu eru.

"Trump ne shvata da je „piratska politika“ i njegovo ponašanje sa zemljama Bliskog Istoka jedan vid oporezivanja i ucjenjivanja koje ih održava na poziciji moći. Trump želi da dominira Islamskom Republikom i održi jednostranu kontrolu nad cijelim svijetom: Obama je shvatio da se to više ne može lažirati. Trump jednostavno ne može prihvatiti stvarnost da se Rusija vratila i odbija dijeliti moć. "

Istina je da se Rusija obavezala na američke sankcije protiv Irana, u vrijeme kada je bila slaba (od devedesetih do 2011. godine). Ali situacija se promjenila od početka sirijskog rata. Promjene u ravnoteži moći pojavile su se kada je "Osovina Otpora" u sirijskom ratu - zajedno sa Rusijom (koja nije dio te podrške u Levantu) - porazila SAD i njene evropske i bliskoistočne saveznike i spriječila "promjena režima". Prema tome, Iran - i njegovi saveznici - uopšte ne osjećaju da su u slabijem položaju dok su suočeni sa eskalirajućim američkim potezima protiv njih.

Predsjednik Bashar al-Assad je davno upitan da prestane podržavati palestinske ciljeve i organizacije koje je primio u Siriji, kao i libanski „Hezbollah“; odbio je i poveden je rat protiv njegove zemlje. Hezbollahu su nuđene milijarde dolara da prestanu napadati Izrael i povuku svoje oružje iz južnog Libana: generalni sekretar Hezbollaha je odbio ponovljene američke i japanske ponude. Iran je također odbio milijarde dolara i ukidanje sankcija protiv njega u zamjenu za povlačenje podrške Palestini i Hezbollahu. Kada su SAD shvatile da upotreba sile više ne funkcioniše kako bi se oborili režimi koji su neprijateljski prema Izraelu i koji su van njegove orbite dominacije, okrenuli su se vođenju ekonomskih ratova i starim-novim sankcijama.

Danas se Evropska zajednica pridružuje liniji "Osovine Otpora" protiv Trumpovog nasilja. Stari kontinent će najviše osjetiti posljedice američkih sankcija protiv Irana. Trump se ponaša prema onima koji bi trebali da budu njegovi evropski partneri na isti način na koji se ponaša prema arapskim zemljama (politika ohrabrenja i zastrašivanja, prvenstveno sa Saudijskom Arabijom, Bahreinom i Emiratima).

Stoga, SAD ne prijete samo Iranu i "Osovini Otpora" već ugrožava evropsku sigurnost i ekonomiju. Trump gura svijet ka militarizmu, odvajanju i otuđenju od SAD-a, sa neograničenom jednostranom politikom koja odbija da prihvati činjenicu da je vrijeme unilateralizma prošlo.




Top