Engelhardt: SAD je sila haosa širom planete

Sjedinjene Američke Države "nisu sposobne da proizvedu bilo kakve rezultate, osim razaranja i daljnje fragmentacije nevjerovatno velikih dijelova planete", tvrdi Tom Engelhardt, autor knjige “A Nation Unmade by War“. Od 1991. godine SAD su se okrenule ispoljavanju pogrešnog i destruktivnog trijumfalizma. U ovom intervjuu, Engelhardt govori o tome zašto su SAD carstvo haosa.

Mark Karlin: Koliko je novca otišlo na američki "rat protiv terorizma" i kakav je bio utjecaj ove potrošnje?

Tom Engelhardt: Najvjerovatnija brojka koju sam vidio o ovome dolazi iz projekta “Troškovi Rata“, Watson Instituta na Univerzitetu Brown, a to je nevjerovatnih 5,6 triliona dolara, u koje ulaze i određeni budući troškovi za brigu o ratnim veteranima ove zemlje. Sam predsjednik Trump, uz uobičajeni osjećaj tačnosti, je i prenapuhao taj broj, redovno govoreći o 7 triliona dolara koje su izgubljenje u nekom od beskrajnih ratova na Velikom Bliskom Istoku. Jednog dana ispostavit će se da je upravu.

Što se tiče utjecaja takvih troškova na regione u kojima se ovi ratovi nastavljaju voditi, uglavnom neprestano pošto su pokrenuti tek nakon 11. septembra 2001. godine, to bi svakako uključivalo: širenje terorističkih mreža po Bliskom Istoku, te njihovo širenje na dijelove Azije i Afrike; stvaranje - u regionu koji je ranije bio autokratski ali relativno miran - upečatljivog raspona neuspjelih ili propadajućih država; glavni gradovi koji su pretvoreni u ruševine (bez novca na vidiku za ozbiljnu rekonstrukciju); interno raseljena lica i talasi izbjeglica na nivoima koji sada sliče onima nakon Drugog svjetskog rata, kada su značajni dijelovi planete bili u ruševinama - a to je tek početak spiska pravih troškova naših ratova.

Kod kuće, na daleko tiši način, utjecaj je bio sličan. Samo zamislite, naprimjer, kakav bi bio naš američki svijet da se značajan dio tih sredstava koja su otišla na bezuspješne, stalno rastuće, a sada i bezimene konflikte kanalisao u pravcu američke propadajuće infrastrukture, umjesto na rast nacionalne sigurnosne države koja je sada i nezvanična četvrta grana vlade. (Na blogu TomDispatch, stručnjak iz Pentagona, William Hartung, procijenio je da oko 1 trilion američkih dolara godišnje ulazi u tu tzv. sigurnosnu državu i da, u doba Trumpa, ta brojka ponovo raste.)

Dio problema kada se radi o procjeni “posljedica“ ovdje u SAD-u jeste taj da, u ovoj eri javne demobilizacije, ljude se ohrabruje da ne razmišljaju o posljedicama te im se vrlo malo skreće pažnja na to. Samim time, rješavanje pitanja kako su se te posljedice pojavile na kućnom pragu – osim da se radi o očiglednoj militarizaciji policije, te stalnom korištenju američkih dronova na američkim teritorijama i tako dalje – je teško. Većina ljudi, naprimjer, ne shvata ono o čemu sam davno pisao u TomDispatchu: Donald Trump bi bio nezamisliv kao predsjednik bez silnih propalih ratova i triliona dolara koji su potrošeni na njih i na vojsku koja ih je vodila, te se to samo od sebe kvalifikuje kao “utjecaj“ ratova.

Mark Karlin: Šta čini američku pretenziju da postane carstvo drugačijom od prijašnjih carstava?

Tom Engelhardt: Za početak, vrijedi napomenuti da Amerikanci generalno ne razmišljaju o sebi kao "carstvu". Da, pošto je Sovjetski Savez implodirao 1991. godine, naši političari i stručnjaci sa ponosom ovu zemlju nazivaju "posljednjom" ili "usamljenom" supersilom i najboljom "izuzetnom" ili "nepogrešivom" nacijom na svijetu, ali carstvom? Ne. Morate otići negdje daleko od uobičajenog razmišljanja - Truthout ili TomDispatch, naprimjer - da nađete nekoga ko govori o nama koristeći te termine.

U tom kontekstu, mislim da su nas dvije stvari učinile drugačijim, imperijalno govoreći. Prva je bila taj osjećaj sebe poslije 1991. godine kao ultimativnog pobjednika ogromnog imperijalnog takmičenja, neke vrste trke u naoružanju u koju su bili uključeni mnogi, još od vremena kada su evropski brodovi naoružani topovima prvi put došli na svijet u 15. stoljeću i počeli da ga osvajaju. U tom post-sovjetskom trenutku trijumfalizma, onoga što se činilo zvaničnicima u Washingtonu, kao krajnja pobjeda, vječna pobjeda, postojalo je zaista uvjerenje da nikada nije bila niti će biti sila kao što smo mi. Taj prenapuhani osjećaj naše imperijalne strane jeste ono što je natjeralo geopolitičke sanjare poput administracije Georga W. Busha da stvore i nametnu Pax Americanu, prvo na Velikom Bliskom Istoku, a potom i cijelom svijetu, na način koji nikada ranije nije zamišljen – i to onaj koji bi i Rimljane i Britansko carstvo posramio. I svi znamo, sa invazijom Iraka, gdje je to sve završilo.

U godinama otkada je započet taj ultimativni imperijalni poduhvat, najvažnija razlika između SAD-a i prijašnjih carstava jeste da nikada nijedna supersila, koja je na vrhuncu svoje moći, nije bila toliko nesposobna da iskoristi vlastitu vojnu i političku moć u svrhu jačanja nacionalnih interesa i ciljeva. Umjesto toga, pronašla se u situaciji da je nadjačana nizom slabijih protivnika te je nesposobna da proizvede bilo kakve rezultate osim širenja haosa i fragmentacije širom planete.

U konačnici, naravno, postoje klimatske promjene - to jest, po prvi put u historiji carstava, u samom planu je dobrobit same planete Zemlje. Igra se, takoreći, promijenila, čak iako je promjenu primijetila tek nekolicina.

Mark Karlin: Zašto mislite na Sjedinjene Države kao "carstvo haosa"?

Tom Engelhardt: Ovaj odgovor u stopu prati moje prethodna dva odgovora. Sjedinjene Države su sada očigledno sila haosa u značajnim dijelovima planete. Samo pogledajte, naprimjer, u gradove - od Marawija na Filipinima do Mosula i Ramadija u Iraku, Raqqe i Aleppa u Siriji, Sirta u Libiji i tako dalje – koji su – kako da se izrazim – pretvoreni u ruševine američkim bombardovanjem (iako uz pomoć ISIL-a). Historijski gledano, u imperijalnim vremenima koja su prethodila ovom, takva moć, iako se redovno primjenjivala brutalno i razarajuće, mogla je također biti način da se nametne mračna verzija reda i zakona na osvojenim i kolonizovanim područjima. Ne više, čini se. Sada smo na planeti koja jednostavno ne prihvata vojno osvajanje i okupaciju, bez obzira na mjuzikl pod kojim stiže (uključujući širenje "demokratije"). Dakle, pazite se korištenja savremene vojne moći. Čini se da ona u sebi sadrži takve razarajuće moći koje naša planeta jednostavno ne može podnijeti.

Mark Karlin: Također se pozivate na Washington DC kao "glavni grad vječnih ratova" sa nadolazećim generalima pod palicom Trumpa. Šta to predstavlja za ratne napore SAD-a?

Tom Engelhardt: Pa, očigledno je na neki način. Washington je sada zaista glavni grad ratova jer je Bushova administracija pokrenula ne samo lokalni odgovor na relativno malu grupu džihadista nakon napada 11. septembra, već što su njegovi zvaničnici nazvali "Globalni rat protiv terorizma" - stvarajući vjerovatno najgori akronim u historiji: GWOT. A onda su odmah počeli da insistiraju na tome da se može primijeniti na najmanje 60 zemalja koje navodno drže terorističke grupe. To je bilo 2001. i, naravno, iako su ime i akronim odbačeni, rat koji su pokrenuli nikada nije završen. U tim godinama, vojska, 17 glavnih obavještajnih agencija (i drugih) te korporacije vojno-industrijskog kompleksa postale su isprepletene na način koji nikada ranije nije bio viđen u jednoj prijestolnici. Njihov rast stvarno je bila dvostranačka afera u gradu koji je politički podijeljen, jer svaka stranka pokušava da nadmaši drugu u promovisanju finansiranja nacionalne sigurnosne države u državi. U trenutku kada je stavljanje novca u bilo šta drugo što bi pružalo istinsku sigurnost Amerikancima (mislim na zdravstvenu zaštitu) veliki napor, finansiranje Pentagona i ostatka nacionalne sigurnosne države se odvija bez problema. To je prevod termina “glavni grad vječnih ratova“.

Pored toga, sa Donaldom Trumpom, generali izgubljenih američkih ratova su stekli neku vrstu istaknutosti u Washingtonu, koja je bila nepostojeća u prethodnoj verziji Washingtona kao civilne prijestolnice. Ministar odbrane, načelnik štaba Bijele kuće i (donedavno dok nije naslijeđen još militarizovanijim civilom) savjetnik za nacionalnu sigurnost su svi bili generali u tim ratovima – položaji koji su u prošlosti bili isključivo civilne prirode.

Mark Karlin: Koja je uloga bombardovanja u američkoj ratnoj mašineriji?

Tom Engelhardt: Vrijedi se prisjetiti, kao što sam pisao u prošlosti, da je od samog početka "rat protiv terorizma" bio prije svega (i pored sveobuhvatne invazije i okupacije koje su izvele stotine hiljada američkih trupa), zračni rat. Tako je i počeo. Na kraju krajeva, 11. septembra 2001. godine Al Kaida je poslala svoje vazduhoplovne snage (četiri oteta putnička aviona) i sisteme navođenja (19 suicidalnih otmičara) na najistaknutije zgrade u SAD-u. Ti udari – od kojih je samo jedan propao kada su se putnici pobunili te srušili avion na poljanu u Pensilvaniji - mogu predstavljati i najuspješniju upotrebu strateškog bombardovanja (to jest, vazdušne snage koje ciljaju civile i moral u neprijateljskoj državi) u historiji. Sa tek 400.000 do 500.000 hiljada američkih dolara, Osama Bin Laden je započeo provokacijski rat koji nikada nije završio.

Sjedinjene Države su od tada bombardovale, raketirale i slale dronove bez prestanka. Prošle godine, naprimjer, američki avioni bacili su oko 20.000 bombi samo na sirijski grad Raqqu, bivši "glavni grad" Islamske Države, ravnajući grad sa zemljom. Od kada su prvi američki avioni započeli ispustivši bombe (i kasetnu municiju) u Afganistanu u oktobru 2001. godine, vazduhoplovstvo SAD-a je bilo neprekidno na nebu – i to na nebu zemalja koje nemaju nikakvu protivavionsku zaštitu. I, naravno, to je bila neka vrsta katastrofalnog uništenja koje je ostalo iza njih, a koje je ekvivalent rušenju Svjetskog trgovačkog centra. Drugim riječima, iako niko u Washingtonu nikada ne bi rekao takvu stvar, zračne snage SAD-a su ustvari radile Bin Ladenov posao umjesto njega, ne vodeći toliko “rat protiv terorizma“ koliko stvarajući uslove za njegovo daljnje širenje.

Mark Karlin: Kakvu ulogu je ukidanje regrutacije imalo u neobuzdanom širenju američkog carstva rata?

Tom Engelhardt: Možda je to bio i presudan trenutak za cjelokupan proces. To je, naravno, bila odluka tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona u januaru 1973. godine, kao odgovor zemlji koju su osvojili antiratni pokreti te sve izvjesnija vojna pobuna koja je bila na pomolu kako je Vijetnamski rat počeo da se gubi. Uvod je okončan, era dobrovoljaca u vojsci je počela te američki narod više nije mogao govoriti da se “ratovi vode u njihovo ime“. Oni su, kao što sam već rekao, demobilisani. Iako je u to vrijeme američka visoka vojna komanda bila sumnjičava, pokazalo se da je to bio veoma uspješan potez koji ih je oslobodio i dozvolio im da vode beskrajne ratove 21. stoljeća, koje neki u Pentagonu (kako navodi The Washington Post) ne nazivaju “trajnim ratovima“ niti kako bi to General David Petraeus rekao “generacijske borbe“, već kao “beskonačnim ratovima“.

Proživio sam kroz dva perioda javne mobilizacije u svom životu: doba Drugog Svjetskog rata, kada sam rođen i kada se američka nacija mobilizirala da bi svijet spasila globalnog fašizma na svaki zamislivi način, te u doba Vijetnamskog rata, kada su Amerikanci (uključujući mene, tada mladog momka) započeli mobilizaciju protiv američkog rata. Ali ko bi tada i mogao zamisliti da će Amerikanci voditi beskonačne ratove o kojima obični civili uopšte ni ne razmišljaju? Zato sam poražene generale naših vječnih “ratova protiv terorizma“ (i protiv nas ostalih na neki način) nazvao “Nixonova djeca“.




Top