SAD je u smrtonosnoj spirali ogromnog javnog duga

Američka ekonomija i njene finansijske strukture se nikada nisu oporavile od velike finansijske krize iz 2008. uprkos tome što je prošlo deset godina. Malo je raspravljano o činjenici da je republikanski Kongres prošle godine napustio proces obaveznog smanjenja budžeta, a koji je izglasan u pokušaju da se obuzda dramatični rast duga američke vlade. To je bio tek dodatni faktor u onome što će biti poznato kao začarani krug dugovanja. Ono što se sada približava, ne samo, američkoj, već i svjetskoj ekonomiji je kriza koja bi mogla rezultirati krahom sistema zasnovanog na dolaru koji je u upotrebi još od 1944. godine.

Prvo neke osnove. Kada je predsjednik Nixon, na savjet Paula Volckera (tada službenik državnog trezora) objavio 15. augusta 1971. jednostrani kraj sistema Bretton Woods (veze između vrijednosti zlata i dolara), da bi ga zamijenio plutajućim dolarom, ekonomisti iz Washingtona kao i bankari iz Wall Streeta su shvatili jedinstvenu ulogu američkog dolara kao vodeće rezervne valute centralnih banaka i valute koja će biti korištena u svjetskoj trgovini raznih proizvoda, posebice nafte, te im se to učinilo kao poklon iz monetarnog raja.

Dok god je svijetu potreban američki dolar, Washington može upravljati vlastitim deficitom. Strane centralne banke, posebno Banka Japana u osamdesetim i krajem 20. stoljeća, te Narodna banka Kine, nisu imale izbora osim da ponovo investiraju vlastiti višak zarade u američki državi trezor po niskoj kamatnoj stopi. Taj perverzni sistem dolara omogućio je Washingtonu da finansira ratove u dalekim mjestima poput Afganistana ili Iraka koristeći novac drugih ljudi. Tokom administracije Georga W. Busha, kada je godišnji budžetski deficit u Washingtonu premašio jedan trilion dolara, potpredsjednik Dick Cheney cinično je rekao: "Dug nije bitan; Reagan je to dokazao. " Do tačke do koje se činilo tako. Međutim sada se približavamo opasno blizu “tačke“ poslije koje je dug doista bitan.

Rast federalnih dugovanja

Općenito govoreći, postoje tri glavna tipa dugovanja koja se mjere u američkoj ekonomiji: savezni dug Washingtona, korporacijska dugovanja i privatni dug domaćinstava. Danas, u velikoj mjeri zahvaljujući desetogodišnjim historijski niskim kamatama nakon najveće finansijske krize u historiji - kriza u 2007. godini koja je postala globalna kriza nakon septembra 2008. godine - sva tri sektora pozajmljivala su sredstva kao da sutra ne postoji, upravo zbog niskih kamatnih stopa Federalnih rezervi i njihovih različitih kvantitativnih uvjeta. Ništa tako radikalno ne može trajati zauvijek.

Od kako je finansijska kriza izbila 2008. godine, američki savezni dug se više nego udvostručio sa 10 triliona dolara na više od 21 trilion dolara danas. Ipak, uvjeti su bili podređeni politici hitne pomoći Federalnih rezervi, a koja je rješavala finansijsku i bankarsku krizu kupovinom skoro 500 milijardi dolara tih dugovanja godišnje. Veliki dio onoga što je ostalo su kupili Kina, Japan, pa čak i Rusija i Saudijska Arabija. Daljnja granica dugovanja je ograničena dvostranim ograničenjima za potrošnju utvrđenim Zakonom o kontroli budžeta iz 2011. godine koja su skorašnje deficite država djelimično pod kontrolom.

'Trumponomija' katastrofa

Ekonomija Zakona o smanjenju poreza na dodatu vrijednost (Trump Tax Cut) iz 2017. godine, koja je potpisana u decembru, dramatično je smanjila određene poreze na poslovne korporacije sa 35% na 21%, ali nije kompenzovala povećanja prihoda negdje drugo. Obećanje je bilo da će jeftiniji porezi podstaći ekonomski rast. Ovo je mit pod trenutnim ekonomskim uvjetima i ukupnim opterećenjem javnog i privatnog duga. Umjesto toga, novi poreski zakon je, uz pretpostavku idealnih ekonomskih uvjeta, smanjio očekivane prihode za ukupno $ 1 trilion dolara u narednih deset godina. Ako privreda uđe u ozbiljniju recesiju, što je vrlo vjerovatno, poreski prihodi će se strmoglaviti, a deficit će eksplodirati još više.

Ono što će novi akt o smanjenju poreza učiniti jeste da će dramatično povećati godišnji budžetski deficit u SAD-u. Ured za budžet pri Kongresu (Congressional Budget Odffice) procjenjuje da će godišnji deficit fiskalne 2019. godine, koji se mora finansirati dugovanjima, dostići 1 trilion dolara. Zatim, Savjetodavni Komitet za Pozajmljivanje (TBAC) očekuje izdavanje državnog duga u iznosu od 955 milijardi dolara za 2018. fiskalnu godinu, u poređenju sa 519 milijardi dolara u 2017. godini. Poslije toga, 2019. i 2020. godine, deficit će premašiti 1 trilion dolara. Do 2028. godine, deset godina kasnije, pod blagim ekonomskim pretpostavkama, veličina američkog saveznog duga će se popeti na neizdrživih 34 triliona dolara, sa sadašnjeg koji iznosi 21 triliona dolara, a deficit će 2028. godine prelaziti 1,5 biliona dolara godišnje. I ove, 2018. godine, sa historijski niskim kamatnim stopama, troškovi kamata na ukupna federalna dugovanja će dostići 500 milijardi američkih dolara.

Zombi pozajmljivači... vremenske bombe

Nakon skoro jedne decenije niskih kamatnih stopa koje pokušavaju spasiti Wall Street i stvoriti novu inflaciju u zalihama, obveznicama i stanovanju, Trezor (FED) je u ranim fazama onoga što neki zovu QT ili Kvantitativno zatezanje. Kamatne stope rastu, kao i prethodnih godina, veoma postepeno zbog opreznosti. Međutim, FED nastavlja da podiže stope, i sada njihove kamatne stope stoje na otprilike 1.75% nakon decenije od skoro 0%. Da zaustave rast sada, to bi signaliziralo paniku na tržištu jer bi se činilo da Fed zna nešto mnogo gore od onoga što iznosi u javnost.

Budući da nikada u svojoj historiji Federalne Rezerve nisu bile upuštene u takav monetarni eksperiment tako dugo, sami efekti preokreta će biti bez presedana. Na početku finansijske krize 2008. godine, njihove kamatne stope su iznosile oko 5%. To je ono što Fed želi da vrati kao "uobičajeno". Međutim, sa rastućim kamatnim stopama, najniži kreditni sektor, tzv. Neinvesticioni Razred ili "dionice smeće" se suočavaju sa domino efektom propasti.

Moody's kreditni rejting je upravo objavio upozorenje, koje jedino čudo može spriječiti, da američke kamatne stope rastu, i da su 22% američkih korporacija koje na životu održava historijski niska kamatna stopa, ne samo iz naftnog, već i iz građevinskog i komunalnog sektora, „zombi“ kompanije koje će se suočiti sa lavinom masovnih bankrota. Moody's piše da su "niske kamatne stope i apetiti investitora za profitom gurnuli kompanije u izdavanje dugovanja koja nude relativno nizak nivo zaštite za investitore." Izveštaj Moodyya dalje navodi neke alarmantne brojeve: od 2009. godine, nivo globalnih nefinansijskih kompanije sa lošim kreditnim rejtingom porastao je za 58%, što predstavlja 3.7 milijardi dolara neizmirenih dugovanja, što je najviše ikada. Oko 40%, ili 2 triliona dolara, su ocijenjena sa B1 ili niže. Od 2009. godine, američki korporativni dug je porastao za 49%, što je rekordnih 8,8 triliona dolara. Većina tog duga iskorištena je za finansiranje otkupa akcija kompanija kako bi se povećala cijena samih akcija, što je glavni razlog za dosadašnji neprevaziđeni tržišni balon Wall Street-a.

Ukupno 75% federalne potrošnje je ekonomski neproduktivno, uključujući vojsku, servise dugovanja i socijalnu sigurnost. Za razliku od Velike depresije iz 1930-ih, kada su nivoi federalnog duga bili skoro nula, danas dug iznosi 105% BDP-a i konstantno raste. Potrošnja na projekte nacionalne ekonomske infrastrukture poput izgradnje brana i puteva rezultirala je velikim ekonomskim bumom 1950-ih. Trošenje 1,5 triliona dolara na disfunkcionalni F-35 višenamjenski avion neće imati isti efekat.

U ovoj neizvesnoj situaciji, Washington se trudi da odgurne od sebe same zemlje koje treba da finansira silni deficit i to Kinu, Rusiju pa čak i Japan. Kako finansijski investitori zahtijevaju veće kamatne stope da bi uložili u otkup američkih obveznica, veće stope će pokrenuti lavinu bankrota na koju Moody's upozorava. Ovo je prava pozadina nedavnih opasnih američkih vanjskopolitičkih poteza. Niko u Washingtonu nije zabrinut i to je alarmantna činjenica.




Top