Veliki Marš Povratka je otkrio brutalnost i aparthejd Izraela

Osuđivanja i krokodilske suze političara su dnevna rutina. Umjesto toga, ljudi bi se trebali odazvati na poziv iz Gaze na proteste solidarnosti, piše Kevin Squires.

"Ljudi pitaju mog oca šta radim ovdje, ako ne primam platu. Odgovorio je: "Ponosan sam na svoju kćerku, ona pruža brigu djeci naše zemlje". U našem društvu žene se često osuđuju. Ali društvo mora da nas prihvati. Ako ne žele da nas prihvate svojevoljno, biće prisiljeni na to, jer imamo više snage od bilo kojeg čovjeka. Snaga koju sam pokazala kao prvi volonter na terenu, prvog dana protesta, usuđujem vas da pronađete u bilo kome drugom... Izraelska vojska namjerava da ubije koliko god može. To je nenormalno i sramila bih se da nisam tu za svoj narod. "

Ove riječi je kazala Razan Al-Najjar, 21-godišnja palestinska studentkinja medicine i volonterka na prvim linijama Velikog Marša Povratka u Gazi. To su bile neke od posljednjih reči koje je ikada izgovorila; u petak, 1. juna, ubijena je – upucana u grudi od strane izraelskog okupacionog snajpera dok je na rukama držala ranjenog demonstranta. Njen mladi život, pun nade i prkosa, nemilosrdno je posječen – još jedna žrtva sedam decenija dugog izraelskog ugnjetavanja Palestinaca.

Razan je samo jedna od više od 120 nenaoružanih palestinskih demonstranata ubijenih u Gazi tokom proteklih deset sedmica. Pridružila se panteonu mučenika, koji se približava brojci od 10.000 od izbijanja Druge Intifade u septembru 2000. godine.

Protesti, nazvani "Veliki Marš Povratka" od strane koalicije za građansko društvo koja ih je organizovala, inspirisali su porodice da kampuju na otvorenom u blizini militarizirane granice između Gaze i Izraela. Bili su i sedmični protesti palestinskih izbjeglica, koje su silom otjerane u izbjeglištvo prije sedamdeset godina, a koje pokušavaju da dobiju osnovno i fundamentalno ljudsko pravo: da se vrate u svoju zemlju.

U zapadnim medijima se protesti često nazivaju „sukobima“, iako uvijek uključuju naoružane izraelske snajperiste koji pucaju na gomilu uglavnom nenaoružanih mladih Palestinaca. Oni Palestinci koji su "naoružani" su oni koji se usuđuju da bacaju kamenje na oklopna vozila, oslanjajući se samo na dim od zapaljenih guma kako bi se sakrili od snajperske vatre. Samo jedan izraelski vojnik je lakše povrijeđen, dok je više od 13.000 Palestinaca ranjeno, što vam daje ideju o „ravnoteži“ snaga u ovim "sukobima".

Obim izraelske represije evidentan je i u činjenici da je više od 3500 ljudi ranjeno samo od žive vatre. Izraelske trupe pucaju direktno u gomilu ljudi. Poređenja radi, krvava nedjelja u Derryu odnijela je 14 života, a 28 ljudi je ranjeno. Masakr Sharpeville u Južnoj Africi u aparthejdu odnio je 69 života, a ranio 289 ljudi.

Izrael, ispravno sa svoje tačke gledišta, mrzi i plaši se ovih protesta upravo zato što ističu kolonijalnu i aparthejdsku prirodu te države. Izraelska nasilna represija nas podsjeća da je ta država izgrađena na kontinuiranom masovnom ubistvu i isključenju autohtonih Palestinaca. Kako su Izrael i njegovi saveznici slavili 70. godišnjicu osnivanja države - podvig koji je zahtijevao prisilno protjerivanje dvije trećine palestinskog stanovništva – ni 50 kilometara udaljeni izraelski vojnici su bili zauzeti ubijanjem 52 Palestinca u Gazi, da bi osigurali kontinuirani palestinski egzodus.

Odgovor međunarodne zajednice, uključujući Irsku, na gađanje pro-demokratskih demonstranata je karakteristično slab. Izrečena osuda i krokodilske suze, ali nikakva akcija da se natjera Izrael da odgovara za svoja djela – što je sasvim uobičajeno. Trumpov režim je čak izabrao taj događaj kao trenutak da preseli svoju ambasadu u Jerusalem, u suprotnosti sa međunarodnim pravom, brojnim rezolucijama UN-a i sopstvenim dugogodišnjim „naporima“. SAD također koristi svoje pravo veta u Vijeću sigurnosti da blokira dva pokušaja UN-a da kritikuje Izraelove represivne mjere.

Prikaz solidarnosti

Ova sramna i opasna neaktivnost znači da je važnije nego ikada da mi, kao međunarodni ljudi, slušamo glasove palestinskog društva koje se zalaže za oslobođenje; glasove poput organizatora Velikog Marša Povratka koji su prešli preko frakcionih podjela; glasove poput rukovodstva BDS-a, Pokreta za bojkot, izuzimanje i sankcionisanje Izraela, koji su mapirali strategiju za međunarodne predstavnike da pokažu praktičnu i efikasnu podršku i solidarnost za Palestince.

Jedan od poziva koji je izašao iz Gaze je da se održe protesti solidarnosti, a Kampanja Solidarnosti Irske i Palestine (IPSC) i naše kolege u grupama kao što su Akademici za Palestinu, Prijatelji Palestine iz Sindikata za Trgovinu, Akcija iz Gaze u Irskoj i Studenti za Pravdu u Palestini su se odazvali na ovaj poziv, organizujući mnoge proteste širom Irske u protekla dva mjeseca.

Danas, 5. juna, još jednom smo odgovorili na poziv u Dublinu u znak obilježavanja 51. godišnjice izraelske okupacije i ilegalne kolonizacije Zapadne Obale i Gaze. Mi ćemo se okupiti u 6 sati na ulici Spireon O'Connell, pridruživši se našim kolegama u Londonu i Parizu. U Belfastu, Limeriku i Celbridgu, slične aktivnosti će biti organizovane.

Tražimo od vas da saslušate pozive iz Palestine, a za Razan, mladu medicinsku sestru i sve ostale slične njoj koji su ubijeni dok su protestvovali zbog svojih prava, tražimo da se pridružite kako biste pokazali vašu solidarnost dok Palestinci nastavljaju svoju historijsku borbu za jednakost i slobodu od izraelskog aparthejda.




Top